Novalić ističe kako su sporne dvije stvari u vezi sa izgradnjom spomenika tenka, o kojem je trebalo voditi diskusiju – izgled memorijala i poruke koje šalje, te procedura koja je vođena na način da je javnost bila apsolutno isključena, pa čak i zainteresovana javnost koja je tražila sastanke s gradonačelnicom Benjaminom Karić te općinskim vlastima u Centru.
“Taj način, bez obzira o kakvom memorijalu se radilo, jeste sporan jer govori o jednom autoritarnom pristupu gdje vlast kaže: ‘Bit će takav memorijal i izgradit ćemo ga bez obzira šta neko drugi rekao’”, dodaje.
Do trenutka objavljivanja ovog teksta Detektor nije dobio odgovor iz ureda gradonačelnice Karić.
BiH nikada nije usvojila državni zakon o spomenicima, pa se oni žrtvama proteklog rata podižu na raznim mjestima, bez jasnih i usaglašenih kriterija. Izgled i sadržaj, ali i odluka o tome kome je spomenik posvećen, ostavljeni su na volju vlastima, pa se nerijetko sami spomenici koriste da se pošalju poruke mržnje.
Osnovu za podizanje memorijala u BiH čine prvenstveno entitetski i kantonalni zakoni te zakon Brčko distrikta o prostornom planiranju i korištenju zemljišta. Saglasnost za podizanje spomenika najčešće daju urbanističke službe lokalnih samouprava. Međutim, ova zakonska regulativa ne utvrđuje relevantne kriterije i standarde za podizanje memorijala u smislu tranzicijske pravde.
Strategija tranzicijske pravde, dokument koji nikada nije zvanično usvojen u Bosni i Hercegovini, predviđa mogućnost izgradnje jedinstvenog spomen-obilježja svim žrtvama rata u BiH, kao i mogućnost izgradnje jedinstvenog, jednoobraznog spomen-obilježja u lokalnim zajednicama posvećenog svim žrtvama.
Prilikom otkrivanja spomenika, prvi komandant Specijalne jedinice Dragan Vikić kazao je da su svjesni kritika u vezi s izgledom i lokacijom spomenika.
“Ne smijemo izgubiti iz vida suštinu spomenika. Spomenik je tu kao trajna uspomena za herojstvo onih koji su branili naš grad i zemlju”, rekao je Vikić, ranije pravosnažno oslobođen pred Državnim sudom optužbi za ubistva osam zarobljenih pripadnika JNA počinjena 22. aprila 1992. u sarajevskom Velikom parku.
Kazao je da mladi ljudi i oni koji prolaze pored spomenika trebaju shvatiti ko je zaslužan za slobodu koju danas imaju.
Da BiH ima kreativne umjetnike i stručnjake koji bi pomogli da se na bolji i dostojanstven način oda počast onima koji su stradali u ratu, smatra Edvin Kanka Ćudić iz Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).
“Spomen-obilježja trebaju imati edukativnu svrhu, da kroz koncept memorijala svi zajedno učimo isti narativ prošlosti i sjećamo se ratnih žrtava. Da nam spomenici služe za stvaranje osjećaja zajedništva i povezanosti zajednice, a ne u svrhu podjela i sukoba, kao što je to uglavnom slučaj”, kaže on.
Tenk u Sarajevu, spomenik “Sve od Protine bune pa do danas” u Obudovcu kod Šamca i neki drugi primjeri, za Ćudića su pokazatelj vremena u kojem živimo i u kojem struka i civilno društvo nemaju nikakvu moć osim da izraze neslaganje, reakciju, da protestuju i dokumentuju stanje.
“U stvarnosti, političari su ti koji biraju i odlučuju ono što će se na javnim površinama postavljati. Najčešće je to usmjereno u interesima etnopolitika. Ponajmanje u korist društva”, kaže.
Spomenička kultura u BiH – je li vrijeme za promjene?
