Na pola sata vožnje od Trusine i Buturović Polja, u selu Zlate, nadomak Jablanice, mašinama se zemlja i pijesak prevoze s vrha na dno sela, prema rijeci Doljanci. S desne strane puta je ogromno kamenje. Mještani kažu kako se obrušilo s brda tokom velikih padavina i protutnjalo selom i uništilo kuće.
U garaži pored puta, s drugim ljudima sjedi Mirsada Šašić. Ni ona, poput brojnih drugih, ne spava u protekle dvije sedmice.
“Do kasno sam tu noć sjedila. Čula sam tutanj, izašla na vrata i vidjela kako voda nosi grede i kamenje. Čupala sam se bosa iz blata i krenula na sprat, gdje je spavala curica. Zvala sam od djevera sina i snahu, nisam ih mogla razbuditi. Do pola sedam ujutro niko ni za koga nije znao”, priča ona.
Niko njen nije stradao.
Dok radnici iz njene kuće izbacuju pijesak i blato, pokazuje kako je voda uništila donji sprat. Ovdje je živjela 40 godina, a sada se pita kako dalje.
“Znaš rat – neko će doći i ubiti te, nadao si se, ali je ovo iznenada bilo. Granatiranje je bilo u ratu, skloniš se u kuću, ne izlaziš. Ali ovo je gore od rata zato što sve voda nosi. Ne znaš šta će te ubiti. Ovo mi je probudilo ratne traume”, dodaje sa suzama u očima Mirsada.
Njen muž Hajrudin Šašić se prisjeća poplave iz 1968. godine i priča kako je voda nosila samo zemlju. Vjeruje da je uzrok ove nesreće i sječa šume.
“Ja sam išao po Treskavici u ratu, po Prenju, prema Sarajevu, svugdje. Bio na liniji po 45 dana. Dođi kući, čeljad sva ispravna, kuća ispravna. Kada sam onaj dan došao s posla u dva sata po danu, imaš šta vidjeti. Ne možeš prići selu. Još mali zove iz Amerike, kaže: ‘Babo, odnijelo kuću! Ne znam je li odnijelo majku! Šta, Bog te pomogao!’”, prepričava Hajrudin uznemireno, i ne želi da razgovara dalje.
