Srpkinja Zorica Đorđević godinama radi u fabrici za hladnu preradu ribe Aljaska.
Kako navodi, sezona traje pet mjeseci, tempo rada je zahtjevan, ali su radnici uglavnom zadovoljni i vraćaju se iznova, najviše zbog dobre zarade. Zorica je pre odlaska na sezonski posao radila u jednoj prodavnici u Srbiji, a prvu priliku za posao dobila je na Aljasci prijavom za posao preko agencije iz Niša.
„Za dalji rad Aljaska Čuo sam se sa poznanikom i zainteresovao me jer je jako daleko i činilo mi se izazovno, dijelom zbog posla, dijelom zato što je potpuno druga vremenska zona i potpuno novi ljudi. Rekao mi je da u Nišu postoji agencija u koju sam se prijavio, a oni su mi rekli da će me obavestiti ako budem primljen“, rekao je Đorđević za NiN.
Iz agencije su odmah objasnili da se mnogo ljudi prijavljuje, ali je Zorica bila uporna, pa je prvi put dobila ponudu 2022. godine.
“Ispostavilo se da je ta godina bila zadnja kada su primali nove kandidate. Ja sam tamo tri godine i među nama nije bilo novih kandidata, a svake godine nas je sve manje iz Srbije. Neki su se zaposlili u Srbiji, a neki radnici nisu mogli da dobiju neplaćena bolovanja u svojim firmama u Srbiji Među nama su bili radnici iz prosvete, bankari, pa čak i ljudi koji rade u državnim institucijama koji nisu mogli da dobiju odsustvo tri do četiri meseca“, objašnjava Zorica. .
Kako aplikacija radi
Za prijavu je bilo potrebno popuniti formular, a troškovi prije putovanja uključivali su zdravstveno osiguranje, zahtjev za američku vizu (koju je trebalo dobiti prije samog intervjua), te cijenu povratne avionske karte. Ovi troškovi se, međutim, u potpunosti vraćaju svim kandidatima koji završe “sezonu” na Aljasci.
„Morali smo platiti kartu, ali sve zavisi od kompanije. Naša agencija ima ugovor sa tom kompanijom iz Ketchigena, malog grada na samom jugu Aljaske, vrlo blizu Kanade. Oni imaju ugovor sa tom kompanijom. da platimo trošak karte i vize, a kasnije sa prvom platom dobijemo polovinu troškova, dok drugu polovinu dobijemo prije nego odemo kući, ali bez obzira da li nam se kasnije vrati, to je problem za neke jer nemaju svi spremnih 2.000 dolara u gotovini da plate put“, rekao je sagovornik.
Podnošenje zahtjeva za američku vizu je, kaže, najzahtjevniji korak. Prve godine su otišli u američku ambasadu u Beogradu, a procedura je složena i rigorozna.
“Mnoge žene nisu dobile vizu, ali ja sam imala sreće. Nakon prve vize koju sam dobila, bilo je dovoljno da pošaljem zahtjev u elektronskom formatu svake naredne godine i to obično ide automatski”, dodala je.
Đorđević radi na Aljasci u maloj kompaniji koja postoji 70 godina i ima oko 150 zaposlenih. Kako kaže, pored ljudi iz Srbije, ima i mnogo Ukrajinaca, Meksikanaca i Filipinaca. Filipinci su lokalni stanovnici koji žive u gradu i rade tokom cijele godine. Otkako je počeo rat u Ukrajini, sve više Ukrajinaca je počelo tražiti sezonske poslove, a mnogi su ih našli na ribljim pijacama širom Aljaske. Američki poslodavci, međutim, kako ističe, sve više traže radnike iz Srbije zbog dobrih rezultata koje postižu godinama.
“Prije nekoliko godina, direktorka kompanije je u razgovoru čula da su Srbi jako dobri radnici i tada je odlučila da pokuša da nas pozove i odmah su bili oduševljeni našim radom. Upravo zbog naše vrijednosti i odgovornosti, ali i naše rezultate, a godinama ih zovu u tolikom broju“, rekao je Đorđević.
Radnici iz Srbije rade preko američke Agencije za inostrani rad, koja je peticijom dobila pravo da prima radnike iz Evrope sa H-2B vizama. To je vrsta privremene radne vize koja vam omogućava da radite na nekom od sezonskih poslova u Americi. Svake godine popunjavaju tu peticiju i agenciji predaju listu ljudi koje žele.
“Uglavnom nas sve pošalju nazad, a mi smo tamo prijavljeni i sve je legalno, i legalno i legalno. Platu se prima 15 dana i prima se na čekove, a ove godine su ponudili i da, ako neko želi, može da dobije njihova plata na bankovnom računu u američkoj banci“, kaže Đorđević.
“Sezona od pet meseci, ali…”
Sezonski rad traje od kraja juna do kraja novembra. Do ove godine su uvijek poštovali ugovor, ali ove godine je sezona bila nešto slabija.
“Naša sezona traje oko pet mjeseci, a do sada smo se uvijek vraćali nakon petog mjeseca. Ove godine je sezona bila slabija, za razliku od prethodnih. Prošla godina nam je, recimo, bila odlična, bilo je puno posla. , ali dobro nam ide, međutim, čim smo stigli ove godine, rekli su nam da će ova sezona biti slabija jer ima manje ribe.”
Direktor kombinata je objasnio da to nije alarmantno, te da svakih pet-šest godina dolazi do nestašice ribe. Zato su ih vratili ranije ove godine.
“Po povratku kući zahvalili su nam se što smo i ove godine bili ovde i izvinili se za ono što se desilo, ali se nadaju da će naredna sezona biti bolja i obećali da ćemo biti i sledeće”, kaže Zorica.
“Nema fiksne plate, može drastično da varira”
Što se tiče zarade, ona nije fiksna i sve zavisi koliko dugo i koliko sati dnevno radite. Stoga se može drastično razlikovati.
“Početna satnica je oko 17 dolara po satu, a svakih 500 sati rada, satnica se povećava. Što ste više godina tamo, to je satnica veća. Većina je zadovoljna platom, a osim toga i prekovremenim radom je plaćen, što je 50 odsto više od redovnog sata, može se zaraditi mnogo novca“, kaže Đorđević.
Kako kaže, radi svaki dan, zavisno od posla. Juli i avgust su najprometniji mjeseci, pa često u tim mjesecima nemaju ni jedan slobodan dan. Tada dolazi većina ribarskih brodova, jer je vrhunac sezone.
“Nema vikenda i praznika. Jedino što ne rade 4. jula, kada je državni praznik, a ako moramo tada da radimo, plaćeni smo kao da radimo prekovremeno. Oni pružaju odlične uslove i veoma smo zadovoljni“, dodaje sagovornik.
Što se tiče uobičajenog radnog dana, on počinje oko sedam ujutru i završava se oko osam uveče. Kada je sezona zna se desiti da čamci stignu mnogo ranije, pa počnu raditi oko tri-četiri ujutro. Sve, naravno, zavisi od radnog mesta.
“Radim u dijelu koji se zove ‘Ribarnica’. Dolaze nam čamci, pokupimo ribu, izvršimo sortiranje. Nekad radimo od četiri, ali uglavnom od sedam. Svaka dva i po do tri sata. pauza od 15 minuta.. Dva sata kasnije imamo sat vremena za rucak, obicno od 12 do 13 casova, a veceramo i od pet do 6 popodne, ako je stigla veca kolicina ribe, rucak i vecera su skraćeno na pola sata, to nam ide u prilog, jer se obroci ne plaćaju, pa nam odgovara kada su ručak i večera u razmaku od pola sata.
Kompanija im je obezbedila prostranu kuću sa dve sobe, kuhinjom, dnevnim boravkom i terasom, a ona je već tri godine deli sa još pet žena iz Srbije: „One nam svake godine čuvaju tu kuću, pa mi osjećamo se kao da živimo tamo, ne, plaćamo smještaj, sami se brinemo o hrani.”
U blizini se nalaze brojne trgovine i veletrgovine gdje možete kupiti namirnice.
“Kupujemo sve namirnice i pripremamo hranu. To je problem, pogotovo nakon 10 do 12 sati napornog rada. Što se tiče cijena, one su mnogo skuplje u radnjama nego kod nas, jer su im i standardi viši. To je problem. , a šta je sa cijenama, mnogo je više u trgovinama nego ovdje.” Recimo, njihov hleb košta oko četiri dolara, ali generalno za naše tamošnje potrebe nije preskup”, kaže naš sagovornik.
Poznavanje jezika nije neophodno, ali može pomoći u lakšem pozicioniranju u kompaniji. Međutim, prilikom pisanja prijave, savjetuje se da napišete da znate jezik.
“Pokušao sam da naučim jezik da se snađem i olakšam posao. Ja lično nisam imao problema sa tim. U suštini, poznavanje engleskog je velika prednost za radnike. Menadžer te može lakše smjestiti na posao. , recimo da pišeš koliko je ribe stiglo sa kog broda, koje ribe, u koje vreme itd. Dakle, ne morate da znate engleski savršeno, ali je to poželjno za vaše dobro“, objašnjava Zorica.
“Uvek bih se vratio”
Moguća je promjena radnog mjesta, ali je zadovoljna uslovima koje ima.
“Kada stigne brod s velikom količinom ribe, moramo ostati na poslu dok ne završimo, što može značiti više sati prekovremenog rada. Dok, na primjer, linija za zamrzavanje ribe često ima mnogo manje posla i zbog toga manje profita“.
Međutim, promjena sredine je svakako velika promjena, ali kako se nalazi u malom, ali turističkom mjestu gdje zime nisu tako jake, lako se navikla.
“Volim zimu i ne smeta mi hladnoća, ali klima u ovom dijelu Aljaske je slična našoj zimi i nije previše hladno. Nisam vidio snijeg tri godine. Na Aljasci postoji nekoliko fabrika ribe, a naš se nalazi blizu luke u koju svakodnevno stiže dosta ribe brodovima, naravno da mi fali i porodica, ali već sam navikla da se nas šest žena iz Srbije odlično slažemo i ponašamo kao porodica, “, rekao je Đorđević.
Iako posao nije nimalo lak i brz, odlična je prilika za zaradu, što uz povoljne uslove rada čini ovo iskustvo posebno atraktivnim, objašnjava Zorica. Finansijski je daleko isplativije u odnosu na rad sa nama, što je i glavni razlog povratka.
„Ništa što radim tamo nije mnogo teže od posla koji sam radio ovde, ali kada uporedim uslove i platu, to je neuporedivo isplativije. Planiram da se vratim u narednim godinama, jer je to zapravo pitanje plate i uslove o kojima ovdje možemo samo sanjati“, zaključuje ona.
(Telegraf.rs/NIN)
