Tableta koja ne gasi glad, nego pali mišiće

Lijekovi iz skupine GLP-1 agonista (osobito semaglutid, koji se – utjelovljen u Ozempicu i Wegovyju – zadnjih par godina posredstvom medija pretvorio u svojevrsni celebrity među farmakološkim pripravcima), prošli su put koji većina lijekova nikada ne doživi: iz relativno dosadne, ali klinički važne dijabetološke svakodnevice preselili su se u lifestyle rubrike, holivudske tračeve, komentare na društvenim mrežama, ordinacije estetske medicine i kafićke rasprave u kojima netko uvijek zna za nekoga tko je na „onim injekcijama”.

Kilogram više – kilogram manje

Za lijekove koji su – budimo iskreni – iz temelja promijenili terapiju debljine i dijabetesa tipa 2, to je istodobno i zasluženo i nepravedno. Zasluženo, jer GLP-1 lijekovi nisu marketinški trik. Oni doista smanjuju apetit, popravljaju regulaciju glukoze, dovode do značajnog gubitka tjelesne mase i kod dijela bolesnika poboljšavaju ozbiljne metaboličke i kardiovaskularne pokazatelje. A nesretno, jer se cijela priča u javnosti vrlo brzo svela na mjerenje centimetara u struku, selfie-fotografije „prije i poslije” i čaršijska nagađanja tko je „smršavio na igli”.

Medicina je, kao što je uvijek slučaj sa znanošću, pokušavala racionalno informirati i činjenicama potkrijepljeno govoriti o ishodima i rizicima u različitim populacijama bolesnika, dok su se obični korisnici (kupujući sve manje konfekcijske brojeve) i pasivni promatrači tog fenomena većinom posvetili površnijim stvarima, poput kritičkog odmjeravanja svojih i tuđih istaknutih jagodica i upalih obraza.

No ljudsko tijelo i metabolizam nisu instagramski filteri, pa ih se ne može uređivati samo povlačenjem klizača prema dolje: svako veće mršavljenje sa sobom automatski povlači i metaboličko pitanje: što se zapravo gubi povrh gubitka kilograma na vagi? Kod semaglutida je u analizi opsežne STEP 1 studije dokazano smanjenje ukupne masne mase i visceralnog masnog tkiva (onog unutar trbuha, a ne samo potkožnog), uz povoljniji omjer nemasne i masne mase, ali s druge strane sama potreba za analizom sastava i vrste izgubljene masnoće jasno pokazuje da vaga nije dovoljno informativan instrument za razumijevanje terapijskog učinka GLP-1 agonista ^[1].

Kilogram manje nije uvijek ista biološka stvar – ni kod dvije različite osobe, a ni kod jedne te iste osobe u različitim fazama mršavljenja. Taj kilogram može značiti manje masnog tkiva, ali može značiti i dio izgubljene vode, glikogena, pa i nemasne tjelesne mase – prvenstveno mišićne.

Vaga ne govori cijelu istinu

Time smo došli do jedne od značajnih, premda daleko manje glamuroznih tema moderne terapije debljine: očuvanje mišićne mase i snage. Kod mladih i zdravih ljudi mišić se najčešće promatra kroz prizmu estetike (izgleda) i sporta (visoke učinkovitosti). No, kod starijih osoba, kod kroničnih bolesnika, osoba s dijabetesom tipa 2 ili onih koji već ulaze u sarkopeniju, mišići odavno ne služe kao ukras za pokazivanje, nego su presudni faktor u naizgled običnim, ali životno važnim stvarima: ustajanju iz stolice, penjanju uz stepenice, stabilnosti pri hodu, oporavku nakon bolesti, riziku padova i sposobnosti da čovjek ostane samostalan.

Ukratko, mišić nije samo mehanički pogon tijela nego njegova funkcionalna pričuva. Kad zdravlje oslabi, upravo se iz te pričuve financiraju pokretljivost, oporavak i svakodnevna neovisnost.

Zato rasprava o GLP-1 lijekovima sve češće uključuje pitanje gubitka nemasne mase. Novija znanstvena istraživanja i radovi upozoravaju da se kod GLP-1 terapije mora razlikovati očekivani pad nemasne mase tijekom mršavljenja od klinički važnog gubitka mišića, osobito u starijoj populaciji ^[2]. Drugim riječima, nije problem ako se broj na vagi smanji. Problem nastaje ako osoba na kraju GLP-1 terapije po brojkama na vagi pokazuje uspjeh, a u stvarnosti je slabija, iscrpljena i bez ikakve funkcionalne pričuve potrebne za svakodnevne, obične napore.

Na temeljima te problematike o gubitku nemasne mase pojavila se nova, zanimljiva terapijska ideja: što ako se debljina i dijabetes tipa 2 ne pokušaju liječiti samo smanjenjem apetita i regulacijom sitosti i količine unesenih kalorija, nego korištenjem skeletnih mišića kao organa koji u značajnoj mjeri za svoj rad troše glukozu i masne kiseline? Takvim načinom promišljanja stvorena je osnova za novi smjer metaboličke medicine u kojem cilj nisu spojevi koji mozgu govore: „Nisi gladan”, nego lijek koji mišićima naređuje: „Hajde, uključite se”.

Mišić kao metabolički motor

I tako je stvoren eksperimentalni oralni lijek ATR-258 švedske biotehnološke tvrtke Atrogi, koji je javnosti nedavno predstavljen kroz sažetak istraživanja koje je objavio Science Daily, u kome se opisujenovipristupliječenju dijabetesa tipa 2 i debljine ^[3]. Treba odmah naglasiti: ovdje nije riječ o gotovom lijeku plasiranom na tržište, nije riječ o terapiji koja se sutra može propisati u ambulanti i nije riječ o „novom Ozempicu” koji će stari Ozempic poslati u farmaceutsku mirovinu. Riječ je o ranoj fazi ispitivanja novog, vrlo zanimljivog znanstvenog smjera.

ATR-258 pripada skupini β2-adrenergičkih agonista, no ne na način na koji se ta skupina uobičajeno koristi u medicini. Naime, β2-agonisti su od ranije dobro poznati, ponajprije iz liječenja astme i kronične opstruktivne plućne bolesti – primjerice salbutamol (Ventolin) – na način da opuštaju glatku muskulaturu bronha i olakšavaju disanje.

Ali adrenergički sustav je široko rasprostranjen i biološki šarolik sustav; ako ga se previše potakne, mogu se dobiti i neželjeni učinci: ubrzan rad srca, treperenje mišića, kardiovaskularna nelagoda, postupno slabljenje odgovora organizma na lijek i još cijela lepeza neugodnih simptoma koji nalikuju kombinaciji premalo sna, previše kave i višesatnog slušanja rasprave u Saboru.

Zato je među β2-agonistima posebno zanimljiva skupina spojeva za koje se koristi izraz „pristrani agonist”. U farmakologiji pristranost ne znači da neki lijek ima svoj osobni stav i svjetonazor, nego da isti stanični receptor za lijek može aktivirati različite unutarstanične signalne putove, ovisno o tome kakva ga molekula pokreće.

Receptor kako ga najčešće zamišljamo nije običan prekidač za struju koji se djelovanjem lijeka uključuje ili isključuje, nego je složena razvodna ploča na kojoj jedan smjer može voditi prema korisnom metaboličkom učinku, drugi prema nuspojavama, a treći prema postupnom zamaranju sustava. Cilj je pogoditi željeni gumb, a pritom izbjeći ostale; dakle cilj je biti selektivan, „pristran”.

Pravi receptor, drugačiji signal

U primarnom radu objavljenom prošle godine u časopisu Cell, istraživači su opisali novu skupinu oralnih lijekova, tzv. GRK-pristrane adrenergičke agoniste, kao potencijalni pristup liječenju dijabetesa tipa 2 i debljine. Naglasak u opisu načina djelovanja tih lijekova je na signalne putove u skeletnom mišiću koji potiču unos glukoze, potrošnju masti i povoljniji sastav tijela ^[4]. Upravo u tome se nalazi ključna razlika u odnosu na GLP-1 logiku: ovdje se ne pokušava stišati glad, usporiti želudac ili promijeniti komunikaciju crijeva i mozga; ovdje se pokušava natjerati mišić da se metabolički ponaša aktivnije.

U prekliničkim modelima, dakle u laboratorijski uzgojenim stanicama i životinjama, takav pristup pokazao je nekoliko osobito zanimljivih učinaka: bolji unos glukoze u mišić, veću osjetljivost na inzulin, povećanu potrošnju masti i poboljšano očuvanje mišićne mase. Dakle, efekt koji se inače postiže treningom, tjelesnom vježbom i aktiviranjem mišićnog rada: bolje iskorištavanje kalorija, učinkovitije „topljenje” masti i povećanje mišićne mase.

Monash University, čiji su istraživači sudjelovali u radu, opisao je ATR-258 kao oralni lijek koji svojim učinkom oponaša neke ključne aspekte vježbanja, treninga – ne mišićno vježbanje u cijelosti, nego njegov metabolički dio ^[5]. Ovo je važna napomena, jer je vrlo lako oralnom lijeku koji aktivira mišićni metabolizam nadjenuti medijski nadimak „vježbanje u tableti”, što zvuči kao novinski naslov koji opisuje vlažni san ove civilizacije koja je izumila daljinski TV-upravljač, kućnu dostavu brze ultraprerađene hrane i ergonomsku uredsku stolicu iz koje se teško ustati.

Ipak, okrutna biološka stvarnost nije toliko sklona atraktivnim medijskim naslovima. Tjelesna aktivnost nije samo trošenje kalorija, ona mijenja krvne žile, srce, pluća, kosti, mozak, ravnotežu, raspoloženje, san, upalne procese i još niz sustava koje nije moguće tek tako jednostavno spakirati u jednu molekulu, a tu molekulu u tabletu.

No to ne znači da je farmakološko oponašanje dijela učinaka vježbanja besmisleno. Za mnoge bolesnike „više se krećite” nije tek jednostavna preporuka nego ozbiljan praktični problem: reumatski i osteoartritični bolni zglobovi, neuropatije, pretilost koja sama sebi postaje prepreka, srčane bolesti, depresija, starost, loši radni uvjeti i kronični umor ne rješavaju se motivacijskim posterom. Upravo zato terapija koja bi mogla u mišićima pokrenuti barem dio metaboličkih učinaka normalne mišićne aktivnosti zaista ima ozbiljan medicinski smisao.

Ne protiv Ozempica, nego uz njega

Priču o ATR-258 i pristranim agonistima bi najlakše bilo prodati kao sraz dvaju koncepata, kao sukob između novog lijeka u tableti i Ozempica u injekciji. Takva bi priča bila zgodna za klikove, ali vrlo loša za istinu. ATR-258 (ako se uopće pokaže učinkovitim u većim kliničkim studijama koje se tek trebaju provesti!), vjerojatno neće biti zamjena za GLP-1 lijekove. Prije bi se mogao razviti kao dodatni alat, kao druga terapijska vrata ili partner u kombiniranom liječenju.

GLP-1 lijekovi smanjuju unos hrane i popravljaju šećer u krvi (glikemiju) preko hormonsko-neurološke osovine crijevo – mozak. S druge strane, ATR-258 cilja skeletni mišić i energetsku potrošnju. Prvi pristup kaže: „Manje goriva ulazi u motor”, a drugi kaže: „Motor bi mogao bolje trošiti to gorivo”. U idealnom scenariju ta dva pristupa ne moraju uzajamno ratovati, nego se mogu nadopunjavati: jedan bi smanjivao apetit i tjelesnu masu, a drugi pomagao da se tijekom tog procesa očuva funkcionalno važna mišićna masa i dodatno poboljša metabolički profil.

Naravno, idealni scenariji u biomedicini uvijek izgledaju lijepo u uvodu znanstvenog rada, ali ispadnu znatno skromnije kada se pojave u popisu nuspojava. Zasad postoje rana klinička ispitivanja sigurnosti i podnošljivosti: Atrogi je u ožujku 2026. najavio dodatno osmotjedno ispitivanje ATR-258 u muškaraca s prekomjernom težinom, s ciljem mjerenja učinaka na skeletni mišić i metaboličku funkciju ^[6]. To jeste korisno i važno, ali je još daleko od dokaza da lijek dugoročno mijenja ishode kod osoba s debljinom i dijabetesom tipa 2.

Kroz daljnja istraživanja treba vidjeti stvaran učinak na HbA1c, tjelesnu masu, masno tkivo, mišićnu masu, mišićnu funkciju, tlak, srčani ritam, podnošljivost, nuspojave i kvalitetu života. Treba vidjeti i hoće li se učinci iz prekliničkih modela prenijeti u stvarnu, šarenu, kompliciranu ljudsku populaciju, gdje bolesnici ne žive u kontroliranim kavezima, nego imaju posao, stres, bolove, navike, lijekove, obitelj, frižider i vlastitu tvrdoglavu biologiju.

Mala molekula, velika pitanja

Znanstveno je ATR-258 zanimljiv zato što pokazuje da terapija debljine i dijabetesa može izaći i izvan okvira jednostavne priče o apetitu i da debljina nije samo višak hrane, dijabetes tipa 2 nije samo šećer u krvi, a mršavljenje nije samo smanjenje brojke na vagi. Sve su to poremećaji energetskog prometa cijelog organizma u kojem crijevo, mozak, jetra, gušterača, masno tkivo i mišić vode neprestane i komplicirane uzajamne pregovore – ponekad mirne i civilizirane, a ponekad kaotično nalik bliskoistočnim mirovnim pregovorima.

Mišić je u ovoj priči važan ne kao teretanski simbol, nego kao metabolički organ. Ako se pokaže da ga se može farmakološki potaknuti da bolje prima glukozu, više troši masti i pritom ne gubi masu i snagu tijekom mršavljenja, to bi moglo promijeniti način na koji se razmišlja o liječenju debljine, osobito kod starijih i metabolički ranjivijih osoba.

Ali oprez je i dalje obavezna stavka, jer povijest medicine je prepuna tužnih priča o molekulama koje su u ranoj fazi izgledale kao početak nove ere, a završile kao fusnota u sitnom tisku, nezamjetni poster na beznačajnom kongresu ili financijski ugašeni razvojni program. ATR-258 je zasad lijepo obećanje, ali ne i čvrst dokaz.

Ipak, i to je sasvim dovoljno za dobru znanstvenu priču – za sada na sci-tech portalima poput ovoga. Medicina ne mora svaki put izvesti revoluciju s fanfarama, vatrometom i predznakom „čudo”. Ponekad je važniji tihi pomak u razumijevanju: možda se debljina i dijabetes ne liječe samo tako da se utiša glad, nego i tako da se pažljivije uključi mišić. Ne da izgleda bolje, nego da radi bolje. A u metaboličkoj medicini je rad mnogo važniji od izgleda.

_Literatura

<sub>[1] Wilding J. P. H., Batterham R. L., Calanna S. i sur. „Impact of Semaglutide on Body Composition in Adults With Overweight or Obesity: Exploratory Analysis of the STEP 1 Study.” Journal of the Endocrine Society, 2021.

[2] Rossi G., Bucciarelli L., Mananguite C.-L., Giovarelli M., Fiorina P. „Muscle loss and GLP-1R agonists use.” Acta Diabetologica, 2026.

[3] Karolinska Institutet / ScienceDaily. „This new diabetes pill burns fat without the downsides of Ozempic.” ScienceDaily, 3. lipnja 2026.

[4] Motso A., Pelcman B., Kalinovich A. i sur. „GRK-biased adrenergic agonists for the treatment of type 2 diabetes and obesity.” Cell, 2025.

[5] Monash University. „New study reveals potential of first-in-class oral therapy to treat diabetes and obesity, without losing muscle mass.” 24. lipnja 2025.

[6] Atrogi AB. „Atrogi announces first subjects dosed in human trial for lead candidate ATR-258.” 18. ožujka 2026.</sub>

_{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}