Kad mozak ne iznosi smeće: sindrom kroničnog umora

Kad se bolest zove „sindrom kroničnog umora“, već iz samog naziva je jasno da mnogo toga nije baš sasvim jasno; za početak: što uopće znači „biti umoran“? Umoran je student nakon ispita, kirurg nakon dežurstva, roditelj malog djeteta nakon treće noći bez sna i netko tko je vikend proveo na dvodnevnom techno-partyju. Ali ME/CFS nije takav umor, nije obična potrošenost koju poprave san, jaka kava, godišnji odmor ili drijemanje na radnom mjestu.

Kod mijalgičkog encefalomijelitisa, poznatog i kao ME/CFS (Myalgic Encephalomyelitis /Chronic Fatigue Syndrome), tijelo se ponaša kao da mu snaga brzo hlapi, a granica izdržljivosti je postavljena na niske razine, pa se umor pojavljuje naizgled ni iz čega, naglo i bez upozorenja. Osoba može izgledati sasvim u redu, razgovarati normalno, biti raspoložena, odraditi kratku šetnju, obaviti svakodnevne stvari i redovite sitne okolokućne poslove… a onda se tek nakon dan ili dva odjednom uruši u stanje iscrpljenosti koje istovremeno nalikuje gripi, mamurluku, neurološkoj slabosti i potpunom energetskom bankrotu.

Upravo se u tom odgođenom urušavanju i kolapsu nalazi jedna od najvažnijih razlika između običnog umora i ME/CFS-a.

Zvuči banalno… ali nije

ME/CFS je ozbiljna, kronična, multisistemska bolest koju obilježavaju izrazita iscrpljenost, nepodnošenje napora, neokrepljujući san, kognitivne smetnje, bolovi, osjetljivost na podražaje i poremećaji autonomnog živčanog sustava. Prema kriterijima koje je 2015. predložio nekadašnji američki Institute of Medicine (danas National Academy of Medicine), za dijagnozu su ključna tri obvezna simptoma: značajno smanjena sposobnost funkcioniranja koja traje dulje od šest mjeseci, post-exertional malaise (PEM), odnosno pogoršanje simptoma nakon napora, te neokrepljujući san. Uz PEM mora postojati barem jedno od dvoje: kognitivno oštećenje (problemi s pamćenjem, koncentracijom i obradom informacija) ili ortostatska intolerancija (pogoršanje simptoma pri stajanju, ustajanju ili sjedenju uspravno) ^[1,2].

Ta dijagnostička rečenica zvuči klinički hladno i oporo, ali iza nje je stvarna, životna svakodnevica koja je za pacijente i njihovu okolinu često okrutno nepodnošljiva. Post-exertional malaise (PEM) nije tek obični „umor nakon aktivnosti“; to je pogoršanje cijelog sklopa simptoma nakon tjelesnog, mentalnog, emocionalnog ili čak ortostatskog opterećenja. Za nekoga je okidač odlazak u trgovinu. Za nekoga tuširanje. Za nekoga telefonski razgovor. Za nekoga pola sata koncentriranog čitanja. Za teži oblik bolesti okidač može biti i sjedenje uspravno dulje nego što autonomni živčani sustav može podnijeti.

Posebno je neugodno što PEM često dolazi s odgodom. Čovjek danas učini nešto što se u tom trenutku čini izvedivo, a naplata stigne za 12, 24 ili 48 sati. Tijelo ne šalje račun odmah, nego ga strpa u kovertu, zalijepi markicu i pošalje preporučeno. A kad stigne, nema prigovora preko urudžbenog zapisnika.

Zato je u ME/CFS-u toliko važan pojam „energetske ovojnice“ ili energy envelope. To je individualna granica unutar koje osoba može funkcionirati bez izazivanja pogoršanja. Terapijski pristup koji se danas najčešće preporučuje zove se pacing: pažljivo planiranje, doziranje i raspoređivanje aktivnosti tako da se ne prelazi vlastiti kapacitet. Nije glamurozno, nema herojske glazbe u pozadini, ali za mnoge pacijente znači razliku između stabilnog dana i višednevnog pada fizičkih i kognitivnih funkcija ^[3].

Kratka povijest nevjerovanja

ME/CFS je desetljećima bio bolest na rubu medicine: previše tjelesna da bi bila „samo psihička“, a previše neuhvatljiva da bi se uklopila u neki laboratorijski nalaz, rendgensku sliku ili klasični medicinski algoritam. A kada bolest nema pouzdan dijagnostički biomarker, medicina se voli ponašati kao administrator na šalteru: zapravo ništa ne vjeruje dok ne vidi papir s brojkama i pečatom.

Pacijenti s ME/CFS-om dobro poznaju tu priču: mnogi su godinama slušali da su anksiozni, depresivni, dekondicionirani, preosjetljivi, lijeni ili da im je „sve to u glavi“. Ironija je u tome što moderna istraživanja doista sve više pokazuju da dio problema jest u glavi, ali ne u banalnom smislu umišljanja, nego u smislu poremećaja moždanih mreža, neuroimunološke regulacije, autonomne kontrole i obrade signala iz tijela.

Nacionalna akademija medicine (NAM) 2015. godine je izrijekom naglasila da je ME/CFS ozbiljna, kronična, kompleksna i sistemska bolest, a ne psihološki hir. U istom je izvješću istaknuto da naziv „chronic fatigue syndrome“ može trivijalizirati bolest i pojačavati stigmu, jer riječ „fatigue“ (iscrpljenost, umor) ni izdaleka ne opisuje stvarnu dubinu poremećaja.

Najveći pacijentov problem je što za njega medicinski nazivi nisu samo jezična kozmetika. Naziv neke bolesti oblikuje način na koji je vide liječnici, obitelj, poslodavci, osiguravatelji, pa i sami pacijenti. „Kronični umor“ zvuči kao nešto što se liječi ranijim odlaskom u krevet. „Sistemska intolerancija napora“, kako NAM predlaže da bi trebao glasiti novi naziv bolesti (Systemic exertion intolerance disease), mnogo je bliže srži problema: organizam ne podnosi opterećenje koje bi prije bolesti bilo normalno.

Postinfekcijska bezizlaznost

ME/CFS često počinje nakon infekcije. Klasično se spominju Epstein-Barrov virus, druge virusne infekcije, gripi slične bolesti, borelioza (Lymska krpeljska groznica), a posljednjih godina veliko je zanimanje otvorio tzv. long COVID. Ne zato što su ME/CFS i long COVID u svakoj pojedinosti ista bolest, nego zato što se preklapaju u važnim simptomima i u ključnom pitanju: zašto se dio ljudi nakon akutne infekcije više nikada ne vrati na staro?

Činjenica je da kod dijela pacijenata nakon infekcije ne nastupi očekivani uredan završetak priče: akutna bolest prođe, temperatura se smiri, testovi na uzročnika postanu negativni, krvna slika izgleda pristojno… ali i unatoč tome što je „sve u redu na papiru“, organizam kao da ostane u krivom načinu rada. Imunološki sustav može ostati aktiviran ili pogrešno podešen, autonomni živčani sustav može početi loše upravljati tlakom, pulsom, protokom krvi i položajem tijela, a energetski metabolizam se može ponašati kao štednjak na kojem sve ploče naizgled rade, ali nijedna ne grije kako treba.

Istraživanja posljednjih godina uglavnom više ne traže jedan jedini uzrok, jedan magični prekidač, jedan „virus koji se skriva u kutu“ i smije se liječnicima iza leđa. Umjesto toga, ME/CFS se sve više promatra kao mrežni poremećaj: imunološki, neurološki, metabolički, vaskularni, autonomni i mikrobiomski sustavi ulaze u pogrešnu petlju međusobnog pojačavanja ^[5].

Takav multidisciplinarni, mrežni pristup razumijevanju ME/CFS-a je nezahvalan za jednostavna objašnjenja, ali je vjerojatno bliže stvarnom stanju. Jer pacijenti ne boluju samo od umora; oni boluju od poremećaja regulacije.

Kriva procjena cijene rada

Jedno od zanimljivijih novijih istraživanja objavljeno je 2024. u časopisu Nature Communications. Riječ je o dubinskom fenotipiziranju bolesnika s postinfektivnim ME/CFS-om, što u prijevodu znači da su istraživači mali broj pažljivo odabranih pacijenata i zdravih kontrola pregledali vrlo široko i vrlo detaljno: klinički, imunološki, neurološki, metabolički, slikovno i funkcionalno ^[4].

Takva istraživanja nemaju znanstvenu „težinu“ velikih epidemioloških studija, ali imaju drugu vrijednost: omogućuju da se ista osoba pogleda iz više bioloških kutova. U tom su istraživanju nađene razlike u imunološkom profilu, autonomnoj funkciji, moždanoj aktivnosti i načinu na koji se napor doživljava i regulira.

Posebno je zanimljiva hipoteza da osjećaj iscrpljenosti ne mora potjecati iz samog mišića, nego iz moždanih područja koja sudjeluju u procjeni napora, motivacije i pokreta. Drugim riječima, mišić možda nije „prazan akumulator“, nego mozak pogrešno računa koliko će pokret koštati, koliko energije ima na raspolaganju i kakve će posljedice uslijediti.

To objašnjenje ne znači da je bolest u svojoj osnovi psihološka. Upravo suprotno: pokazuje da subjektivni osjećaj iscrpljenosti može imati objektivnu neurobiološku podlogu. Bol, glad, mučnina, žeđ, zaduha i umor ionako nisu „u mišiću“ ili „u plućima“, nego u mozgu koji tumači signale iz tijela. Ako je sustav tumačenja poremećen, doživljaj može biti razoran i onda kada klasični testovi izgledaju uredno.

San koji ne puni baterije

Jedan od frustrirajućih simptoma ME/CFS-a jest neokrepljujući san. Osoba može spavati osam, devet ili deset sati i probuditi se kao da je noć provela u prtljažniku automobila koji je svo vrijeme vozio po makadamu. To nije samo obična nesanica: neki pacijenti teško zaspu, a neki se često bude; neki pak odmah zaspu i spavaju čvrsto i dugo, ali san uopće nema očekivanu obnoviteljsku funkciju.

San je i inače razdoblje neurološkog ciklusa u kojem se mozak ne „smiruje“ i ne „gasi“, nego prebacuje prioritete na drukčiju vrstu aktivnosti: tijekom sna se konsolidiraju memorije, podešavaju sinaptičke veze, reguliraju imunološki i hormonalni ritmovi. Jedan od sustava koji je posljednjih godina privukao mnogo pažnje jest glimfatički sustav. To je mreža perivaskularnih prostora (oko moždanih krvnih žila) i protoka cerebrospinalne tekućine (likvora) kroz moždano tkivo, u čemu važnu ulogu imaju specijalne moždane stanice astrociti i akvaporin-4 vodeni kanali. Slikovito rečeno, glimfatički sustav je „moždana noćna služba za čišćenje“ koja ispire nepotrebne metaboličke ostatke i pomaže održavanju urednog kemijskog okoliša mozga.

Naziv „glimfatički“ nastao je spajanjem dviju riječi: glija i limfa, jer mozak nema klasični limfni sustav odvođenja kakav se nalazi u ostatku tijela, nego je usko povezan s tzv. glija-stanicama koje su dio moždanog veziva i imunog sustava pročišćavanja.

Koncept glimfatičkog sustava je posebno privlačan za popularnu znanost jer zvuči kao da mozak ima vlastitu kanalizaciju, samo finiju, skuplju i neurološki elegantniju. Ipak, treba naglasiti da se u ljudi glimfatička funkcija teško izravno mjeri, pa se velik dio zaključaka oslanja na posredne metode, slikovne pokazatelje i laboratorijske modele.

Australski trag: moždana komunalna služba

Upravo zato je zanimljivo novo australsko istraživanje objavljeno 2026. u časopisu Frontiers in Neuroscience ^[6]. Istraživači sa Sveučilišta Griffith i suradničkih ustanova proučavali su glimfatičku funkciju kod osoba s ME/CFS-om koristeći DTI-ALPS (diffusion tensor imaging along the perivascular space), što je magnetskorezonancijska metoda koja ne gleda izravno „otpad“ u mozgu, nego mjeri obrasce difuzije vode duž perivaskularnih prostora. Ako se voda kroz te prostore kreće drukčije, to može poslužiti kao posredni znak promijenjene glimfatičke funkcije.

U istraživanje je uključena 31 osoba s ME/CFS-om i 27 zdravih kontrola, a autori su našli smanjen globalni u skupini s ME/CFS-om, osobito u desnoj hemisferi. Štoviše, niže vrijednosti DTI-ALPS indeksa su bile povezane s lošijim spavanjem i većim kognitivnim smetnjama. To se dobro uklapa u kliničku sliku bolesti: san ne obnavlja, koncentracija se raspada, a mozak radi sporo i nepouzdano kao web-preglednik s pedeset istovremeno otvorenih tabova uz premalo radne memorije.

Ova studija više i nije neka senzacionalna vijest, nego je dio šireg znanstvenog trenda u kojem se ME/CFS sve više istražuje kroz mozak, imunološki sustav, san, vaskularnu regulaciju, metabolizam i postinfektivne sindrome, a DTI-ALPS svemu tome dodaje još jednu opciju: možda dio simptoma nastaje zato što moždani sustav održavanja, čišćenja i obnove ne radi uobičajeno učinkovito.

No to otvara nova velika pitanja. Zašto bi glimfatička funkcija bila poremećena? Je li početni problem u spavanju, neuroinflamaciji, autonomnom sustavu, mikrocirkulaciji, imunološkoj aktivaciji, položaju tijela, hormonalnim ritmovima ili kombinaciji svega toga? Je li glimfatička disfunkcija osnovni uzrok simptoma ili je samo posljedica bolesti kojoj se uzroci nalaze drugdje… ili je i ona tek jedan od čvorova u većoj mreži uzajamno povezanih poremećaja?

Kod ME/CFS-a se, kao i kod mnogih kompleksnih bolesti, vjerojatno ne traži jedan izdvojeni krivac, nego je riječ o skupini organiziranih kriminalaca.

Medicina sustiže pacijente

Long COVID je, paradoksalno, učinio nešto korisno za ME/CFS: natjerao je medicinu da počne ozbiljnije shvaćati značaj postinfektivnih sindroma. Milijuni ljudi nakon SARS-CoV-2 infekcije razvili su dugotrajne simptome koji iz pozicije ME/CFS-a zvuče neugodno poznato: iscrpljenost, PEM, „brain fog“, ortostatsku intoleranciju, bolove, poremećaj sna, tahikardije i fluktuirajuću sposobnost funkcioniranja.

Time se stari ME/CFS problem iz polusjene preselio ravno pod svjetla reflektora. Pacijenti s ME/CFS-om desetljećima su govorili da njihova bolest nije običan umor, da se pogoršavaju nakon napora, da ih forsiranje aktivnosti ruši, da san nije obnavljajući i da klasični nalazi ne hvataju stvarnu bolest. A tek je long COVID tu priču učinio masovnom, vidljivijom i istraživački neizbježnom.

Nove smjernice instituta NICE (National Institute for Health and Care Excellence) iz 2021. ključno su promijenile način pristupa ME/CFS-u; sada je u smjernicama vidljiv jasan odmak od forsiranog postupnog povećavanja aktivnosti kao univerzalnog rješenja. Kod bolesti u kojoj je PEM središnji simptom, guranje pacijenta preko granice može biti terapijski ekvivalent savjetu da se požar liječi dodatnim kisikom ^[3].

To ne znači da se osobe s ME/CFS-om trebaju potpuno prestati kretati ili živjeti u strahu od svakog napora. Znači da se aktivnost mora prilagoditi biološkoj toleranciji, a ne moralnoj ideji da se svaka iscrpljenost pobjeđuje disciplinom i snagom volje. Pacing nije odustajanje, nego racionalno i štedljivo upravljanje ograničenim resursom. Kao kućni budžet u mjesecu u kojem se istovremeno pokvare bojler, zub i automobil.

Što se danas traži?

Trenutna znanstvena potraga ide u nekoliko smjerova. Jedan je imunologija: traže se obrasci kronične aktivacije, autoimunosti, promijenjene funkcije B i T limfocita, citokinskih signala i mogućih ostataka ili reaktivacija infekcija. Drugi je autonomni živčani sustav: ortostatska intolerancija – stanje koje se danas opisuje kraticom POTS (sindrom ubrzanog pulsa pri ustajanju), dakle promjene pulsa, tlaka i protoka krvi kod stajanja ili sjedenja. Treći je metabolizam: mitohondrijska funkcija, iskorištavanje kisika, energetski prijelazi nakon napora i razlozi zbog kojih se oporavak nakon aktivnosti ponaša tako sporo i nepredvidivo.

Četvrti smjer je mozak: moždane mreže koje procjenjuju napor, obrađuju interoceptivne signale iz vlastitog sustava, reguliraju san i održavaju kognitivnu stabilnost. Peti je mikrobiom i crijevno-imunološka komunikacija. Šesti je genetika, gdje velika istraživanja počinju tražiti varijante povezanes imunosnim i neurološkim funkcijama. A sedmi, sve važniji, jest precizna i individualizirana medicina: kombiniranje kliničkih simptoma, nosivih senzora, imunoloških podataka, metabolomike, mikrobioma i umjetne inteligencije kako bi se u heterogenoj bolesti s mnogo različitih lica i naličja prepoznale i izdvojile podskupine pacijenata.

Kako se ME/CFS danas liječi?

Ako se ME/CFS promatra kao složen poremećaj regulacije, onda je jasno zašto za njega zasad ne postoji jedan lijek koji bi elegantno “ugasio kvar”. U svijetu se danas uglavnom ne liječi jedan uzrok, nego se pokušava smanjiti preopterećenje sustava, spriječiti pogoršanje nakon napora i ciljano ublažiti najizraženije simptome. Drugim riječima, terapija ME/CFS-a zasad više nalikuje pažljivom upravljanju nestabilnim operativnim sustavom nego klasičnom receptu: jedna dijagnoza, jedna tableta, jedan problem manje.

Temelj suvremenog pristupa je pacing, odnosno upravljanje energijom. Cilj nije pacijenta „natjerati da ojača”, nego mu pomoći da prepozna vlastitu energetsku granicu i da je ne prelazi, jer upravo prelazak te granice izaziva odgođeno pogoršanje nakon napora. To uključuje planiranje aktivnosti, odmore prije iscrpljenja, razbijanje zadataka na manje dijelove, smanjenje senzornog opterećenja, praćenje pulsa, koraka i simptoma te prilagodbu svakodnevnog života stvarnom kapacitetu organizma. Pacing nije odustajanje od aktivnosti, nego pokušaj da se izbjegne dobro poznati obrazac „danas sam se malo preforsirao, sutra me nema”.

Graded exercise therapy danas se više ne smatra prihvatljivim univerzalnim rješenjem, osobito kod pacijenata s izraženim PEM-om. Ako se tjelesna aktivnost uvodi, mora biti individualizirana, vrlo oprezna i ispod praga koji izaziva pogoršanje. Slično vrijedi i za kognitivno-bihevioralnu terapiju: ona može pomoći u nošenju s kroničnom bolešću, organizaciji života i psihološkom teretu, ali nije lijek za ME/CFS.

Najkonkretniji terapijski prostor danas je liječenje pridruženih i preklapajućih poremećaja. Kod ortostatske intolerancije i POTS-a koriste se povećan unos tekućine i soli kada nema kontraindikacija,kompresijske čarape ili abdominalni pojas, izbjegavanje dugog stajanja te lijekovi poput midodrina, fludrokortizona, ivabradina, beta-blokatora ili piridostigmina, ovisno o fenotipu. Kod poremećaja sna traže se i liječe apneja, poremećaji ritma spavanja, bol, autonomna prenadraženost i drugi uzroci neokrepljujućeg sna.Bol, fibromijalgijski simptomi, migrene i neuropatska bol liječe se zasebno.

U specijalističkim i istraživačkim krugovima razmatraju se i off-label ili eksperimentalne terapije: niske doze naltreksona iaripiprazola, piridostigmin, antivirusni lijekovi, imunoglobulini, rintatolimod, rapamicin/sirolimus, mikrobiomski pristupi i stimulacija vagusa. No sve su to zasad terapijski smjerovi, a ne univerzalno potvrđena rješenja.

Trenutni realni cilj liječenja ME/CFS-a nije čudesno izlječenje, nego stabilizacija, smanjenje PEM-a, bolji san, bolja cirkulacijska tolerancija, manje boli i nešto veći prostor za život unutar vlastite energetske ovojnice.

Što iz svega slijedi?

Sve je jasnije da ME/CFS nije bolest koja se može svesti samo na „neobjašnjivi umor“. Sve veći broj istraživanja pokazuje da je riječ o kompleksnom poremećaju regulacije u kojem sudjeluju imunološki, neurološki, metabolički i autonomni sustavi.

Premda novi nalazi, poput australskog istraživanja glimfatičke funkcije, još uvijek ne nude konačne odgovore, ipak jasno pokazuju smjer: problem nije u lijenosti ili nedostatku volje i kondicije, nego u načinu na koji tijelo upravlja energijom, oporavkom i signalima iz vlastitih sustava.

Za pacijente to znači potvrdu onoga što već dugo znaju iz vlastitog iskustva, a za medicinu znači obvezu da nastavi istraživati bez pojednostavljivanja i bez preuranjenih zaključaka. Svi zajedno trebamo usvojiti važnu pouku: ako netko uporno opisuje da se lako i često osjeća posve iscrpljeno i da taj umor nikako ne prolazi odmorom – možda je vrijeme da ga shvatimo ozbiljno.

_Literatura

<sub>[1] Institute of Medicine. Beyond Myalgic Encephalomyelitis/Chronic Fatigue Syndrome: Redefining an Illness. National Academies Press, 2015.

[2] Centers for Disease Control and Prevention. IOM 2015 Diagnostic Criteria.

[3] National Institute for Health and Care Excellence (NICE). ME/CFS: diagnosis and management (NG206), 2021.

[4] Walitt B, et al. Deep phenotyping of post-infectious myalgic encephalomyelitis/chronic fatigue syndrome. Nature Communications, 2024.

[5] Komaroff AL, Lipkin WI. ME/CFS and Long COVID share similar symptoms and biological abnormalities. Frontiers in Medicine, 2023.

[6] Thapaliya K, et al. Disrupted glymphatic function in ME/CFS. Frontiers in Neuroscience, 2026.

[7] ScienceAlert. Scientists Discover a Potential Driver of Chronic Fatigue Syndrome, 2026.</sub>

_{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}