Povratak splitskog benda Zidar Betonsky svakako spada među veće glazbene priče u prošloj godini, barem za nas koji se sjećamo devedesetih i scene koja je egzistirala daleko od mainstreama. U studenom su održali koncert u splitskom Domu omladine, a u međuvremenu je svjetlo dana ugledala i ploča “I gledam i sanjam i ne dam“ koja kompilira snimke iz rane faze njihovog djelovanja. O svemu navedenom, kao i o brojnim drugim temama, popričali smo s Eduardom Raosom, Hrvojem Pelicarićem i Tončijem Bakotinom Ruzinom.
Kada je i kako pala odluka da Zidar Betonsky ponovno krene sa svirkom? Tko je bio inicijator cijele priče?
Edi: Ja nemam pojma, znam samo da smo se našli kod Coke (Hrvoje Cokarić, op.a.) na druženje i da smo skužili da bi mogli opet štogod raditi.
Ruzina: Netko nas je kontaktirao bi li sudjelovali u farewell pozdravu Doma omladine koji se trebao poništiti ovakav kakav je sada. To se meni i Hrvoju (Pelicariću) učinilo kao smisleni motiv da napravimo svirku jer ima puno razloga za taj performans. Otprilike paralelno, par mjeseci kasnije smo se vidjeli sva petorica na istom mjestu, kod Coke, za vrijeme jednog Edijevog posjeta Splitu. Mislim da tada nije bilo nikakve strateške odluke, jednostavno smo svi imali nostalgiju i potrebu za euforijom koja nastane kad radimo muziku zajedno, baš mi, ne netko drugi. Bar ja to tako vidim.
Hrvoje: Pa mi smo bili inicijatori. Imali smo potrebu nastaviti i obnoviti taj suludi proces. Evo, i dalje je sulud i najbolji.
Negdje u isto vrijeme se pripremao i izlazak ploče “I gledam i sanjam i ne dam“. Jeste li u trenutku kada ste dogovarali novi početak znali za to i kako vam danas, trideset godina kasnije, zvuče te snimke?
Ruzina: Znali smo, ali nismo bili u punom kapacitetu uključeni aktivno u to. Za to je zaslužan Igor Mihovilović i njegov Guranje s litice, indie label. Nije bilo nikakvog planiranog synca između tih događanja, ispalo je tako. Meni te snimke, čudom sačuvane, zvuče, kao i onda, al pari sa svim našim svjetskim herojima sličnog izraza, izvan svih geografskih koordinata ali sa snažnom tekstualnom referencom na društvo devedesetih. A mogu tu biti donekle objektivan jer nisam sudjelovao na toj snimci. BTW, kupite ploču, “own a piece of history“, ima ih još malo.
Hrvoje: To je jedan stari plan koji se, eto, poklopio sa kretanjima benda. Trideset godina kasnije, ja sam ugodno iznenađen i mogu reći da je to glazba koju bih slušao doma danas, bez ijedne zamjerke. Radili smo bez računice i iskreno, u jako spartanskim uvjetima, i to se opet pokazalo ispravno.
Važan segment bili su i tekstovi koje sam doživljavao gotovo kao dokument netom završenog ratnog ludila sa svim traumama, paranojama i beznađem. Što danas mislite o tadašnjim stihovima, meni se čini da baš nimalo nisu izgubili na aktualnosti?
Ruzina: U pravu si, nažalost nisu. Već sam isticao da je to bio dodatni drajv i smisao za takve svirke. Naši tekstovi su iskreni i realni, kao i mjuza. Kako sad vidimo, stvar postaje daleko sumanutija nego onda.
Hrvoje: Nažalost nisu izgubili ništa od aktualnosti i to je porazno, ali je i novi izazov. Da ne bude dosadno jer to ne valja nikako.
Edi: Mislim da su bezvremenski jer ukazuju na probleme društva u globalu.
Do izlaska “Crnog albuma” došlo je do promjena u postavi, ali i u zvuku benda. U kojoj mjeri je to bio svjesni proces, u smislu da u svakoj sljedećoj fazi krećete u nešto novo, nešto u čemu se dotad niste okušali?
Ruzina: Što se mene tiče nije to bio nikakav “svjesni” proces, suprotno mitovima o kultu brzih smišljenih promjena zvuka Betonskog. To je bio nama prirodni, potpuno neisforsirani proces u bilo kakvom smislu. Jedino što je tu bilo svjesno je da smo svjesno protiv bilo kakvih škafetina, osim škafetina dobre mjuze, nadam se.
Hrvoje: Nije bila svjesna odluka, ali je bio dio prirodnog procesa. Uvijek smo isprobavali nove opcije i stvari su se prirodno otvarale, razvijale i išle u nepoznatom smjeru.
Edi: Trake se nekako mogu grupirati u neke specifične stilove i neki ljudi bi rekli žanrove mada ih se dosta preklapa i na svima se čuje da je to ZBT. Ali promjene u zvuku nisu ništa namjerno nego čisto utjecaji okoline i glazbe koju slušamo.
U nedavnom intervjuu istaknuli ste da ste se ponovno okupili kako biste radili novu muziku. Imate li već novih pjesama i, ako je odgovor potvrdan, koje su najveće razlike u odnosu na stare materijale?
Ruzina: Imamo neobjavljen i nedovršen materijal koji nije sasvim nepoznat onima koji su nas pratili. Radimo na tim predprodukcijama uz nove ideje kojima bi se ta mjuza trebala uobličiti. A onda nastavljamo dalje. Razlika je u vrsti zvuka, žanru, ali bespredmetno je sada o tome govoriti. Muzika je da se radi i da se sluša.
Edi: Šta Ruzina kaže. Imamo neke materijale/demo snimke koje trebamo završiti koji su generalno uobličeni, ali nikad završeni i onda nakon toga ko zna šta će ispast.
Hrvoje: Nastavljamo doslovno tamo gdje smo stali. Da nadopunim Ruzinu, postoji još nekoliko faza odnosno nedovršenih materijala koji su interno imali svoju funkciju iako nisu izašli u nikakvom obliku. Nove stvari, kad dođu na red.
Prvi povratnički koncert održali ste u Domu mladih, nekadašnjem Domu omladine, mjestu koje je imalo bitnu ulogu u vašem radu devedesetih. Koja je točno bila poveznica ZBT-a i Doma omladine i koliko je taj prostor općenito bio važan za kulturnu scenu Splita?
Ruzina: Od Art Squata 1994. pa praktički do 2000-ih smo svi visili tamo, u raznim kapacitetima. Partyji, radionice, koncerti, predstave, s tim da je to sve bio istinski underground. Zanimljivo, Betonsky nikada nije svirao u Domu, sve do studenog 2025. Svejedno, Dom Omladine je imao snažan pečat na našim leđima, i ima ga još uvijek. Dvijetisućitih Edi, Hrvoje i ja napuštmao i Split i Hrvatsku, a upravo negdje tada počinju nove generacije graditi svoje utočište raznih projekata u Domu. Po mom osobnom mišljenju je to sve potpuno krivo nakalemljeno s tim da je omladina tu najmanje kriva. Grad Split još uvijek nema pojma što bi s Domom. Ovo je preširoka tema o kojoj znam puno, pa bolje da ne “hajdžekamo“ ovaj razgovor.
Hrvoje: Nismo bili direktno vezani uz prostor Doma osim u jednoj kratkoj fazi u drugoj polovici 90-ih, kad je KUU Uzgon koristio jednu malu uredsku prostoriju. Dom i njegova uloga u gradu Splitu je definitivno tema za sebe. Imao je svoju funkciju i obilježio generacije ljudi koji su imali potrebu kreativno djelovati.
Tih dana ste blisko surađivali i s Fraktal Falus Teatrom, kako je uopće došlo do povezivanja s njima?
Hrvoje: FFT i ZBT su po meni neodvojive cjeline. Članstvo se preklapalo i bilo podložno stalnim promjenama. Ipak, Coka je tu ključna figura, zaslužan za cijelu priču.
Koliko su njihovi performansi i predstave utjecali na scenski nastup Zidara Betonskog?
Edi: U prijašnjim iteracijama live nastupa Zidara ne previše, ali namjeravamo se više pozabaviti scenom u budućnosti.
Još jedna suradnja o kojoj se u to vrijeme dosta pisalo bila je i ona s Damirom Urbanom na albumu “Žena dijete“. U kakvom vam je sjećanju ostalo to snimanje?
Ruzina: Zanimljivo pitanje koje svi postavljanju s tim da se svi prave da ne kuže kako smo Z (Zdeslav Kukoč, op.a.) i ja svirali na samo jednoj jedinoj stvari, “Black Tattoo“, a Lukić ili Urban su mi uzeli sample i stavili ga kao još jedan poseban šestosekundni track za što sam ja saznao u Rotterdamu mjesecima poslije. Međutim, u studiju smo za vrijeme ploče “Žena dijete” visili doslovno mjesecima s posve drugim namjerama. S jedne strane je bilo uzbudljivo i poučno gledati Lukića kako vlada, ne samo tehnikom, nego psihološko-kreativnim procesom. Što god mislio o njegovom kasnijem outputu, tada je bio prvi pravi komercijalni producent, živ i ispred mene, s ukusom i vizijom. Internet je tada praktički bio još uvijek u povojima i do tada nismo imali prilike vidjeti stvari o kojima sam tu i tamo čitao i pretpostavljao kako to izgleda. S druge strane je proces za sam Betonsky bio jedna velika frustracija jer smo čekali da izvedemo ofenzivu na studio, što se nije dogodilo, usprkos bla bla bla… jer je nepoznati neprijatelj bio kapitalistički jači. Nakon toga sam demonstrativno odselio u Nizozemsku i radio na svom tehničkom i kreativnom formiranju. Ne želim ne spomenuti pok. Mladena Duplančića Duplu, našeg dobrog duha koji je u hippie uvjetima ostvario naš “Crni album”. To je recimo bilo potpuno drukčije iskustvo, komunističko. Prije toga je s Betonskim radio Robert Raos i uspješno izveo haos punk intervencije. Pozdrav i Lukiću i Robiju ako ovo čitaju, a Dupli smiješak i hvala.
Završno, recite mi nešto o planovima, spremate li kakve koncerte u skorije vrijeme?
Ruzina: Zagreb, 11. lipnja, što za sad znamo.
