O majčinstvu se, s razlogom, govori mnogo. Trudnoća, porod, dojenje, hormonalne promjene, neispavanost, poslijeporođajna depresija, promjene tijela, karijere, identiteta i rasporeda života – sve su to teme koje su dugo bile potisnute pod tepih, pa su se posljednjih desetljeća napokon počele vaditi van, tresti, prozračivati i znanstveno proučavati.
Očevi: od logistike do biologije
Žensko tijelo u trudnoći i nakon poroda više se ne promatra samo kao romantična razglednica materinstva, nego kao fascinantan, osjetljiv i izuzetno zahtjevan biološki sustav koji u kratkom vremenu prolazi kroz takve kompleksne promjene kakve bi u bilom kojem drugom životnom razdoblju i stanju izazvale ozbiljno znanstveno zanimanje, a kod trudnica i rodilja su uglavno praćene tek dobrohotnim savjetom da „malo prilegne i odmori”.
No dok se taj dug prema majkama barem djelomično počeo vraćati, očevi su u znanstvenoj priči o roditeljstvu obično ostajali negdje u pozadini kadra: korisni za logistiku, fotografije iz rodilišta, sastavljanje dječjeg krevetića i povremeno teatralno padanje u nesvijest. U doba u kojem se opravdano ispravlja povijesna nevidljivost žena u medicini i znanosti, možda ne bi bilo loše pritom ne zaboraviti da ni muškarci nisu uvijek bili osobito dobro opisani – osim kada ih je trebalo statistički prikazati kao hodajući rizik od kardiovaskularnih incidenata.
Drugim riječima, znanstveno bavljenje očevima nije kontrarevolucija usmjerena protiv žena, nego dovršavanje i zaokruživanje obiteljske biologije. Ako već svi zajedno sudjeluju u proizvodnji potomstva, a sve više se ističe i potreba uravnoteženog zajedništva u brizi i odgoju tog potomstva, red je da svi zajedno, i majke i očevi, uđu i u tablice, MRI uređaje i metode statističke prilagodbe.
Povod za takvu priču je tekst o znanosti koja stoji iza popularnog izraza „dad bod” – pojma koji se posljednjih desetak godina koristi za opis muškog tijela koje nije ni sportski isklesano ni medicinski dramatično pretilo, nego mekše, zaobljenije, manje ambiciozno i nekako pomireno sa životom u kojem su trening, san i uredan obrok izgubili bitku protiv pelena, smjena, dječjih rođendana i ostataka tjestenine u loncu [1].
Na internetu je „dad bod” obično vic, mem, nježnija uvreda ili čak oblik komplimenta. U znanosti je, međutim, sve jasnije da ulazak u očinstvo doista može biti praćen mjerljivim promjenama tijela, hormona, mozga i životnih navika.
Kad se rodi dijete, rodi se i novi metabolizam
Ozbiljna priča počinje na temi do koje popularni memovi najdalje dosižu – na tatinom trbuščiću. U jednoj longitudinalnoj studiji objavljenoj u časopisu American Journal of Men’s Health, istraživači su pratili više od 10.000 muškaraca kroz prijelaz iz adolescencije u odraslu dob i očinstvo. Rezultat nije bio osobito iznenađujući za svakoga tko je ikada u tri ujutro jeo hladne ostatke dječje večere stojeći pred otvorenim hladnjakom, ali je bio dovoljno čvrst da preživi znanstvenu obradu: ulazak u očinstvo bio je povezan s porastom indeksa tjelesne mase, dok su muškarci bez djece u istom razdoblju pokazivali drukčiju, povoljniju putanju BMI-ja [2].
To ne znači da dijete izravno aktivira nekakav tajni gen za šlauf oko struka, premda bi takav gen mnogim očevima poslužio kao vrlo zgodan alibi. Stvar je prizemnija, ali zato životno uvjerljivija. Dolazak djeteta mijenja raspored dana, smanjuje količinu sna, povećava razinu stresa, pomiče obroke u čudne sate i pretvara tjelesnu aktivnost u luksuz koji se često prepušta onim rijetkim ljudima koji još imaju hobi, volju i čistu sportsku majicu. Uz to, kuća se puni hranom koja nije nužno dizajnirana za metaboličko spasenje odraslog muškarca: dječji keksi, pahuljice, sokovi, tjestenina, pizza za „da barem nešto pojede” i beskrajni ostaci koje netko, iz duboko ekoloških razloga, mora pojesti da se ne bace.
Ova priča može lako skliznuti u karikaturu tatice kao dobroćudnog sisavca koji se udebljao jer mu se život pretvorio u lančani slijed vrtića, posla, trgovine, domaćih zadaća i vikend-roštilja. No upravo je ta karikatura zgodna jer iza nje postoji ozbiljnija poanta: očinstvo nije samo emocionalna uloga, nego bihevioralni i metabolički događaj. Ono mijenja svakodnevicu, a svakodnevica neumitno i isprva neprimjetno mijenja tijelo.
Ipak bi bilo prejednostavno sav očev trbuh objasniti dječjim keksima, manjkom sna i činjenicom da netko mora pojesti ostatke tjestenine „da se ne baci”. Srednja dob ima i svoje vlastite metaboličke diverzije, neovisne o očinstvu. Nedavni rad objavljen u časopisuScience pokazao je da se u visceralnom masnom tkivu tijekom starenja pojavljuje i aktivira posebna populacija progenitorskih stanica koje potiču stvaranje novih masnih stanica, osobito u području trbuha [6]. Autori su ih opisali kao dobno obogaćene, usmjerene preadipocite, a jedan od važnih signalnih putova u toj priči uključuje LIFR, receptor leukemijskog inhibitornog faktora.
Drugim riječima, „dad bod” se često pojavljuje baš u životnoj fazi u kojoj se i samo masno tkivo počinje ponašati kao da je osnovalo privatnu građevinsku tvrtku za nadogradnju oko struka. Dijete možda svemu tome doda logistiku, stres i kekse; ali srednja dob svemu tome osigurava neumitnu biološku podlogu.
Testosteron, precijenjeni kućni ljubimac
Drugi dio priče vodi prema hormonima, posebno prema testosteronu, molekuli kojoj popularna kultura uporno pripisuje gotovo mitske osobine. Testosteron u svakodnevnom govoru redovito predstavlja biokemijski simbol „pravog muškarca”, što je pojednostavljenje dostojno reklame za dodatke prehrani, dakle sumnjive opravdanosti i istinitosti. Stvarna endokrinologija je daleko manje teatralna ali i mnogo zanimljivija.
Longitudinalna studija objavljena u Proceedings of the National Academy of Sciencespokazala je da prelazak u očinstvo kod muškaraca može biti praćen padom razine testosterona [3]. To ne treba tumačiti kao biološku tragediju, niti kao znak da je priroda odlučila muškarca nakon dolaske prinove pretvoriti u ukrasni jastučić za kauč. Naprotiv, takav pad ima jasnu evolucijsku logiku. Visoke razine testosterona povezane su s natjecanjem, traženjem partnera i određenim oblicima rizičnijeg ponašanja; niže razine mogu pogodovati vezivanju, smirenijem ponašanju i većoj uključenosti u skrb za potomstvo.
Naravno, biologija nije ovdje da bi služila kao moralna pouka. Niski testosteron ne čini automatski dobrog oca, kao što visoki testosteron ne znači da će netko dijete ostaviti pred televizorom i otići osvajati pustinje, prašume, kvartovski kafić ili kladionicu. No istraživanja upućuju na to da očinstvo može uključivati hormonalno preusmjeravanje: od reproduktivnog nadmetanja prema roditeljskoj prisutnosti. To je vrlo elegantan način da se kaže kako evolucija, kad joj se baš hoće, zna biti bolja pedagoginja od većine priručnika za roditelje.
Tatin mozak je adaptacija
Ako se tijelo mijenja, bilo bi čudno da mozak ostane netaknut, posebno u životnoj fazi u kojoj odrasla osoba iznenada mora naučiti prepoznati razliku između plača zbog gladi, plača zbog umora, plača zbog mokre pelene i plača zbog činjenice da je svemir nepravedno mjesto u kojem duda nije dostupna za manje od pet sekundi. Roditeljstvo je ekstremni trening pažnje, interpretacije neverbalnih signala, regulacije emocija i kroničnog funkcioniranja bez dovoljno sna. Da se isto to događa pilotima borbenih aviona ili profesionalnim šahistima, nitko se ne bi čudio da im se mozak mijenja.
U studiji objavljenoj u časopisu Cerebral Cortex, istraživački tim je pratio muškarce prije i nakon rođenja prvog djeteta; pronađene su promjene u kortikalnom volumenu (količini sive kore velikog mozga), osobito u mrežama povezanim s vizualnom obradom, pažnjom i socijalnom kognicijom [4]. Popularni prijevod toga mogao bi zvučati uznemirujuće: očevima se smanjuje siva tvar. No to je samo još jedan primjer kako se znanstveni rezultat može pretvoriti u medijski naslov koji zvuči kao da je roditeljstvo legalizirani oblik neurološke štete po jadni muški rod.
Međutim, smanjenje volumena sive tvari ne mora značiti propadanje. U mnogim razvojnim i iskustvenim procesima mozak ne postaje „bolji” tako što se jednostavno povećava, nego tako što se reorganizira, specijalizira i učinkovitije povezuje. Slično se događa u adolescenciji, učenju i prilagodbi na nove životne uvjete.
Roditeljski mozak, majčinski ili očinski, nije nužno mozak koji gubi kapacitet, nego mozak koji mijenja prioritete. Kad se u stanu pojavi biće koje može preživjeti samo ako netko trajno pazi na njegove potrebe, mozak odrasle osobe dobiva novi operativni sustav. Nije uvijek stabilan, povremeno se ruši, no ažuriranje jest potrebno i biološki je sasvim razumljivo.
Očevi nisu samo kulisa
Najnoviji i možda najvažniji dio priče ide dalje od očinskog trbuha i očinskog mozga. U preglednom radu objavljenom 2026. u časopisu Current Obesity Reports, prikazano je više dokaza da zdravlje oca prije začeća i tijekom roditeljstva može utjecati na djetetov rizik debljine i metaboličkih bolesti – biološkim, bihevioralnim i socioekonomskim putovima [5].
Biološki dio uključuje spermije, koji nisu tek dostavna služba za tatinu polovicu DNK-kompleta s ograničenim opisom radnog mjesta („samo što brže plivaj, a u jajovodu pazi da ne promašiš cilj”). Spermiji nose i epigenetske informacije, kemijske oznake i molekularne signale koji mogu biti osjetljivi na očevu prehranu, debljinu, pušenje, alkohol, stres, san i opće metaboličko stanje. To ne znači da je svaki očev hamburger prenatalna presuda djetetu, niti da se budući očevi trebaju pretvoriti u panične računovođe vlastitih spermija. Ali znači da se pretkoncepcijsko zdravlje ne bi smjelo promatrati samo kroz majčino tijelo.
Bihevioralni dio je još očitiji. Očevi imaju znatnu ulogu u oblikovanju obiteljskih navika: što se jede, kada se jede, koliko se kreće, koliko se sjedi, koliko su ekrani stalno upaljeni, koliko se zajednički kuha i koliko se tjelesna aktivnost doživljava kao kazna, luksuz ili normalan dio života. Dijete ne nasljeđuje samo gene, nego i hladnjak, raspored, kvartovsku ekipu, kućna pravila, odnos prema hrani i model odraslog tijela koje se kreće ili ne kreće. Tu očev „dad bod” prestaje biti simpatični mem i postaje dio obiteljskog ekosustava.
Važno je, međutim, izbjeći novu vrstu krivnje. Kao što nije bilo u redu desetljećima nametati sav teret nošenja reproduktivnog i dječjeg zdravlja samo na majke, tako ni očeve ne treba sada svečano proglasiti krivcima za svaku buduću kaloriju djetetova života. Treba istaknuti i širi kontekst: prihode, dostupnost zdrave hrane, sigurnost kvarta, radno vrijeme, roditeljski dopust, mentalno zdravlje i društvenu podršku.
Drugim riječima, nije isto govoriti o „zdravim izborima” čovjeku koji ima vrijeme, novac, kuhinju, park i normalno radno vrijeme, i čovjeku koji jedva sastavlja smjene, kredit, vrtić i san. Biologija nikada ne živi sama; uvijek ima podstanarski ugovor sa sociologijom i ekonomijom.
Očinstvo kao praksa
Iz svega toga proizlazi jednostavna, ali prilično važna misao: očinstvo nije samo jednokratan genetski događaj, nego kontinuirana praksa. Muškarac može postati biološki otac u nekoliko minuta, administrativni roditelj u nekoliko potpisa, ali se očinski mozak, očinske navike i očinski utjecaj na obitelj oblikuju dugoročno, kroz ponavljanje, prisutnost, brigu i sudjelovanje. Pelena, bočica, uspavljivanje, odlazak pedijatru, kuhanje, šetnja, igra, dosadno čekanje na treningu, razgovor nakon lošeg dana u školi – sve su to mali tokeni roditeljske neurobiologije. Nijedan sam po sebi ne izgleda spektakularno, ali zajedno mijenjaju sustav.
Zato je „dad bod” zgodan ulaz u temu, ali bi bilo loše s njime tu temu i završiti. Ako ostane samo šala o trbuhu, propušta se veća i značajnija priča: očinstvo mijenja muškarce na više razina, od hormona i metabolizma do mozga i obiteljskih navika. Neke promjene mogu biti zdravstveno nepovoljne, poput porasta težine, manjka sna i pada tjelesne aktivnosti. Neke mogu biti adaptivne, poput hormonalnog pomaka prema većoj roditeljskoj uključenosti ili moždane reorganizacije koja pomaže boljem čitanju djetetovih potreba. A neke su dovoljno složene da ih je neozbiljno svoditi na frazu „tate se zapuste”.
Možda je zato najbolji zaključak da tatin trbuh ne treba ni romantizirati ni ismijavati. Nije medalja za roditeljsku žrtvu, ali nije ni moralni neuspjeh. On je često vidljivi dio mnogo šire promjene: odraslog muškarca koji je, htio ne htio, ušao u biološki, psihološki i društveni program roditeljstva baš u dobi u kojoj se i organizam sam počinje drukčije ponašati. Ako je sreće, taj program ne završava samo zaobljenijim strukom, nego i boljom skrbi, boljim zdravljem obitelji i možda malo funkcionalnijim mozgom.
Što se tiče trbušnjaka, oni će se već nekako snaći. Ili neće. Znanost, za razliku od instagramskih selfija za plažu, može sasvim mirno živjeti i s takvim ishodom.
Literatura
[1] Axios: The “dad bod,” explained by science. 19.06.2026.
[2] Garfield CF, Duncan G, Gutina A et al. Longitudinal Study of Body Mass Index in Young Males and the Transition to Fatherhood. American Journal of Men’s Health, 2016.
[3] Gettler LT, McDade TW et al.Longitudinal evidence that fatherhood decreases testosterone in human males. Proceedings of the National Academy of Sciences, 2011.
[4] Martínez-García M, Paternina-Die M et al. First-time fathers show longitudinal gray matter cortical volume reductions: evidence from two international samples. Cerebral Cortex, 2023.
[5] Landry MJ, Parker JJ. The Role of Fathers in the Intergenerational Transmission of Obesity. Current Obesity Reports, 2026.
[6] Wang G, Li G, Song A et al. Distinct adipose progenitor cells emerging with age drive active adipogenesis. Science, 2025.
Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.
Datum i vrijeme objave: 04.07.2026 – 09:51 sati
