Između strategija i stvarnosti: Gdje je nestala populaciona politika?

Kad god se u Republici Srpskoj pokrene pitanje demografske obnove, uglavnom čujemo iste poruke: porodica je temelj društva, natalitet je nacionalni prioritet, a populaciona politika jedan od najvažnijih zadataka institucija. No, iza tih izjava krije se neugodna činjenica – rezultati su svake godine sve lošiji.

Dok se priča o važnosti porodice, broj stanovnika opada. Dok se značajna sredstva izdvajaju za različite mjere podrške porođaju, broj novorođenčadi se smanjuje. Dok se usvajaju strategije i akcioni planovi, mladi ljudi odlaze, a stanovništvo stari. Možda je upravo zbog toga najvažnije pitanje koje se danas postavlja: da li Republika Srpska zaista ima populacionu politiku ili samo set pojedinačnih mjera bez jasnog cilja i mjerljivih rezultata?

Odgovor djelimično nude revizorski izvještaji o efektima mjera populacione politike. Njihovi nalazi ukazuju na nedovoljnu koordinaciju institucija, odsustvo sistemskog pristupa i ozbiljne propuste u provođenju politika za koje se izdvajaju milioni maraka bez vidljivih efekata. Najbolja potvrda tome je činjenica da je prošle godine broj novorođenih u Republici Srpskoj prvi put pao ispod devet hiljada. Ako se nakon godina ulaganja i brojnih mjera suočavamo s najgorim rezultatima do sada, razumno je zapitati se da li je problem u nedostatku novca ili u pogrešnom konceptu populacione politike.

Ovo pitanje pokrenula je nedavno održana tribina o populacionoj politici Republike Srpske, na kojoj su učestvovali predstavnici akademske zajednice, republičkih institucija, lokalne vlasti i nevladinih organizacija. Zaključci učesnika su bili sasvim jasni – postojeće mjere nisu dale očekivane rezultate. Drugim riječima, više nije problem da li nešto radimo, već da li radimo ono što zaista daje rezultate. Jer populaciona politika je kompleksno pitanje za ukupnu perspektivu i opstanak jednog društva.

Mladi ljudi danas ne odgađaju roditeljstvo jer ne žele porodicu. Odugovlače jer ne mogu riješiti stambeno pitanje, jer rade na određeno vrijeme, jer nisu sigurni da će svojoj djeci moći osigurati kvalitetan život. Teško je očekivati ​​porast nataliteta u društvu u kojem su ekonomska nesigurnost i neizvjesnost postali svakodnevica. Stoga populaciona politika mora biti mnogo više od pronatalitetne politike. To mora uključivati ​​stabilne poslove, pristupačne vrtiće, kvalitetno obrazovanje, poreske olakšice za porodice, podršku mladim bračnim parovima i stvarne mogućnosti za mlade da ostanu i planiraju svoju budućnost ovdje.

Posebno je zanimljivo da se u javnim raspravama često zanemaruje jedan važan razvojni potencijal – veliki broj žena koje su neaktivne na poslu. Iako se govori o nedostatku radne snage i smanjenju populacije, hiljade žena ostaje van tržišta rada zbog nedostatka mogućnosti, stručne podrške ili adekvatnih uslova za brigu o djeci. Njihovo ekonomsko osnaživanje nije samo pitanje jednakosti. To je pitanje razvoja. To je stvar ekonomije. To je, ipak, pitanje opće i demografske politike. Ruralna područja predstavljaju još veći izazov. Sela se prazne, mladi odlaze, a mogućnosti zapošljavanja su ograničene. Ako želimo da govorimo o demografskoj obnovi, onda podrška ženskom preduzetništvu, poljoprivrednim gazdinstvima i razvoju lokalne ekonomije mora postati mnogo ozbiljnija nego što je to danas.

Istovremeno, potrebno je prestati posmatrati razvoj stanovništva kao isključivo političko pitanje. Izazovi razvoja stanovništva su razvojna, ekonomska i socijalna pitanja koja zahtijevaju ozbiljno istraživanje, stručnu analizu i stalan dijalog između institucija, akademske zajednice i građana. Riječ je o kvalitetu života, čiji je fokus na osjećaju sigurnosti i zadovoljstva stanovništva. Nažalost, tu često dolazimo do srži problema. Akademska zajednica upozorava, istraživači analiziraju, stručnjaci predlažu rješenja, ali se njihovi zaključci rijetko pretvaraju u konkretne javne politike. Umjesto toga, stanje stanovništva ostaje tema koja se često spominje kada statistika postane alarmantna ili kada je politički korisna. A statistika je već dugo alarmantna, a politička korisnost je postala irelevantna.

Zato je krajnje vrijeme da se razvojem stanovništva prestane baviti samo deklarativno. Ako nastavimo da trošimo novac bez ozbiljne analize efekata, donosimo mere bez jasnih ciljeva i ignorišemo upozorenja nauke i struke, nećemo imati problem samo sa natalitetom. Imaćemo problem sa budućnošću. Jer populaciona politika nije stvar brojki. Pitanje je da li će Republika Srpska imati dovoljno ljudi za dvadeset ili trideset godina da razvija svoju privredu, puni škole, održava sela i gradi zajednicu. A na to pitanje više ne možemo odgovoriti najavama i strategijama. Potrebni su rezultati.

Moramo poći od suštine problema, a to znači prihvatanje da je populaciona politika dio socijalne politike i da su u odnosu između opšteg i posebnog. Populaciona politika je sastavni dio socijalne politike, a socijalnu politiku čini i populaciona politika, što znači da ih je teško razdvojiti i da su kompatibilni. Za razliku od drugih oblasti socijalne politike (politika zapošljavanja, zdravstvena politika, socijalna, porodična i dječija zaštita, PIO, stambena politika, obrazovna politika…), populaciona politika ima tešku i odgovornu misiju jer treba djelovati na složenu pojavu, odnosno kako odrediti mjere koje će osigurati jednostavnu reprodukciju stanovništva.

Trenutno je u fokusu problem nedovoljnog nataliteta i pitanje kako odrediti mjere koje će osigurati jednostavnu reprodukciju stanovništva. Nedovoljna plodnost se javlja na nivou individualnog ponašanja, ali se manifestuje na agregatnom, odnosno društvenom nivou. To je u osnovi sukob između pojedinca i društvenog, odnosno između individualnih izbora i općih potreba zajednice.

Savremeni svijet karakteriziraju stalne promjene i svakodnevna neizvjesnost, što je suprotno ljudskoj prirodi. Nakon zadovoljenja bioloških potreba, jedna od ključnih potreba je sigurnost – sigurnost djece, porodica, pojedinaca i zajednice kojoj pripadaju. Kada je ova sigurnost dovedena u pitanje, prirodna reakcija je odgađanje roditeljstva ili odabir da imaju jedno ili nikakvo dijete. Time se zadovoljavaju lične (psihološke) potrebe, ali takvi obrasci ponašanja nisu dovoljni za jednostavnu reprodukciju populacije.

Posljedice ovakvih trendova se ne ogledaju samo u smanjenju broja stanovnika, već iu dugoročnom slabljenju sposobnosti društva da održava i razvija svoje ekonomske, socijalne i institucionalne funkcije, odnosno zadovoljavanje općih, zajedničkih i individualnih potreba. Ove procese prate brojni dodatni izazovi koji otežavaju očuvanje dostignute kvalitete života.

Nauka može identificirati ove procese i probleme na svim nivoima, od država i regija do lokalnih zajednica i porodica, utvrditi njihove uzroke i ponuditi rješenja zasnovana na dokazima. Ključno pitanje, međutim, ostaje da li će ovi nalazi biti uzeti u obzir u procesu kreiranja i sprovođenja javnih politika.