Džana Džanić za “Nezavisne”: U vrijeme krize najvažnije je biti čovjek

Džana Džanić je glumica čija se nova premijera u predstavi “Posljednji sat klavira” Adnana Lugonića, u režiji Nine Nikolić, očekuje 17. aprila sa početkom u 20 časova u novoosnovanom Teatru 071.

Kako se navodi u saopštenju Teatra 071, stan u ulici Sime Milutinovića Sarajlije 2 postat će stan u Bisentalu, mirnom istočnonjemačkom gradiću, u kojem će se sastati Jasmine, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, i frau Gut, profesorica klavira.

“Iako dolaze iz različitih svjetova, njih dvoje su razvili duboko prijateljstvo. I dok Jasminina kćerka vježba klavir u susjednoj sobi, Jasmina i Frau Gut provode časove u uobičajenom druženju. Ispostaviće se da će to biti posljednje”, navodi se u saopštenju.

Dramaturg je Adnan Lugonić, scenograf i kostimograf Adisa Vatreš Selimović, kompozitor Oliver Josifovski, frau Gut tumači Selma Alispahić, a Džaniću povjerena uloga Jasmine.

Od 2011. godine, kada je završila studije glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, do danas, Džanić je pozorišnoj publici poznata po brojnim impresivnim i zapaženim ulogama, a glumačko iskustvo je sticala sarađujući sa različitim ansamblima širom Bosne i Hercegovine i regiona, za što je nagrađivana brojnim nagradama.

Džanić je prije premijere za “Nezavisne” govorio više o predstavi, njenom karakteru, porukama koje predstava nosi i važnosti osnivanja novih pozorišta za društvo.

NN: Predstavu „Poslednji čas klavira“ režirala je Nina Nikolić, koja ističe univerzalnost teme izbegličke borbe i njen savremeni značaj. Kako ste doživjeli njen pristup ovoj predstavi, koliko ste zadovoljni probama i saradnjom sa rediteljem?

DŽANIĆ: “Posljednji čas klavira” je, nakon predstava “Bure Baruta”, “Otelo” i “Neće biti smak svijeta”, četvrti na kojem radim sa Ninom, tako da se nas dvoje dobro poznajemo u pozorištu, a postali smo i vrlo bliski prijatelji. Nisam mogao da zamislim da neko drugi režira ovu predstavu osim nje i veoma sam srećan što se sve lepo složilo. Ono što mi se sviđa kod Nine je to što ona istinski voli pozorište i ima osjećaj za glumce, razumije glumački poziv, odnosno glumca kao umjetnika i prvenstveno kroz glumu priča svoje priče. Za mene je rad sa Ninom neka vrsta odmora. Nina je temi izbjeglica pristupila dajući važnost njihovom dostojanstvu, fokusirajući se na individualnost, na samu osobu i pravo na lični izbor u teškim okolnostima.

NN: Recite nam nešto o svojoj ulozi Jasmine. Šta vam je bio najveći izazov prilikom izgradnje lika?

DŽANIĆ: Jasmina je žena koja će uvek naći način da krene dalje, prevaziđe okolnosti, jer smatra da je sve važno – proslavljanje rođendana i pravljenje torti u izbeglištvu, slušanje muzike u bolnici, poklanjanje prijateljima čak i kada im to nije lako. Ona je iskrena, direktna, pomalo tvrdoglava, uporna. “Posljednja lekcija klavira” je tekst inspirisan događajima iz života moje majke, a lik Jasmine je dijelom zasnovan na njoj i njenom iskustvu. Pošto sam i ja dio tih priča, najteže mi je bilo sjetiti se vremena i ljudi kojih više nema.

NN: Već od same najave rada vidimo da su glavne junakinje dvije žene, a da žene uglavnom čine autorski tim. Možemo li reći da predstava, osim osnove priče, zapravo govori o snazi ​​žene, podršci, solidarnosti?

DŽANIĆ: Apsolutno. Ovo je ženska priča, priča o prijateljstvu dve žene, ali i o odnosu majke i ćerke. Čak i van scene postoji ženska energija i prijateljstvo. Selma Alispahić je moja profesorica glume, koleginica i dugogodišnja prijateljica i zahvalna sam i sretna što zajedno radimo ovu predstavu. Cijenim sve što je podijelila sa mnom u ovoj predstavi, uživam u njenoj briljantnoj ulozi i našoj zajedničkoj glumi. Pored nas dvoje i Nine, tu je i scenograf i kostimograf Adisa Vatreš Selimović, koja je predstavi dala fantastičan vizuelni dizajn, dajući joj na taj način poseban estetski nivo.

NN: Naslov „Poslednji čas klavira“ sugeriše kraj nečega, kraj, ali možda i neku vrstu oproštaja. Kako ste protumačili simboliku tog “poslednjeg časa” kroz Jasminu?

DŽANIĆ: Na simboličkom nivou, taj posljednji sat predstavlja kraj jedne faze u Jasmininom životu. Odluke koje donosi uticaće na živote njenih najmilijih i nisu nimalo jednostavne. Ono što je sigurno je da su odluke donesene sa ciljem da se živi potpunije i sa osjećajem dužnosti da se izgradi bolje društvo.

NN: Iz vašeg ugla, koje bi bile osnovne pouke i poruke ovog rada?

DŽANIĆ: Osnovna ideja naše predstave je poruka solidarnosti. Držati za ruku onoga ko pokušava da pronađe svetlo na kraju tunela, da prođe deo puta sa njim, da bude čovek čoveku.

NN: Predstava je nastala prema autorskom tekstu Adnana Lugonića. Čini mi se da pozorišta u Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme daju sve više prostora domaćim autorima. Koliko je ovaj odnos važan za pozorišta i autore?

DŽANIĆ: Čini mi se da je to pitanje preferencija ljudi koji su trenutno na čelu Bosne i Hercegovine. pozorišta. Nažalost, u ove skoro dve decenije koliko radim u pozorištu, nisam primetio da postoji dosledna strategija i principi po kojima se sprovode odluke o postavljanju domaćih tekstova. Za mene kao glumicu domaći tekst je uvijek radost, pogotovo ako je riječ o živom autoru kojeg vrlo često imamo prilike sresti tokom procesa i dobiti precizne, slojevite i intimne odgovore na pitanja koja nam postavljaju o ulozi. Tada uvijek imam osjećaj da dajemo dodatni doprinos ukupnoj kulturi našeg društva.

NN: Ovo će biti druga premijera u novoosnovanom Teatru 071 u Sarajevu. Koliko je osnivanje novih pozorišta važno za društvo, u vremenu kada su ulaganja u kulturu minimalna?

DŽANIĆ: Sarajevo je grad sa jakom umjetničkom tradicijom, a osnivanje novog pozorišta predstavlja još jedan korak naprijed. Pozorišna scena postaje sve raznovrsnija i življa. Osnivanje pozorišta u nepovoljnim vremenima je oblik otpora ljudi u krizi. Bravo Senadu Alihodžiću, osnivaču Teatra 071. Bravo za ideju, hrabrost i upornost. Srećna sam što ću imati predstavu na repertoaru Teatra 071!

NN: Vaš pozorišni rad okrunjen je nagradama koje potvrđuju kvalitet rada i talenat. Koliko vam nagrade zaista znače i mogu li ponekad biti mač sa dvije oštrice?

DŽANIĆ: Nagrade su dokaz da se vaš rad dopao ljudima koji su tada odlučivali o nagradama. Osjećate se zahvalno i slavite. Nije loše kada se to dešava u različitim fazama vašeg profesionalnog života.

NN: Za kraj razgovora jedno opšte pitanje: šta za vas predstavlja gluma, koliko daje, a koliko oduzima?

DŽANIĆ: Gluma je najljepši posao na svijetu. Glumačka mladost mi je dala toliko toga – putovanja, prijatelje, poznanstva. Ona je artikulisala šta ja sam ne mogu, upozoravala, usmeravala. Ovaj posao je kolektivni čin, ne dozvoljava dugu samoću, želi te u formi, traži prisustvo u trenutku, zapravo mnoge stvari koje moji savremenici smatraju zdravim. Ali potrebno je mnogo vremena i živaca ako ne odredite prioritete.