Porodice žrtava, građani i aktivisti obilježili su u Prijedoru Dan bijelih traka, prisjećajući se ubijenih i progona nesrpskog stanovništva u ovom gradu tokom rata, posebno u maju 1992.godine.
Među njima je bila i Almijana Duratović, koja je prvi put, 30 godina nakon rata, prisustvovala obilježavanju ovog datuma, a kako kaže, prisjećanje na ratne godine za nju je i danas bolno.
„Izgubila sam skoro čitavu familiju. Oca, stričeve, dida moga, čitavu porodicu. Sve muško što je bilo“, rekla je Duratović, koja danas živi u Austriji.
Zajedno sa još nekoliko stotina građana, danas je prošetala gradom noseći bijelu traku oko ruke i bijelu ružu, kao simbol podsjećanja za ubijenih 102 djece iz ovog grada.
Sličnu bol nosi i Zehida Duratović iz prijedorskog naselja Rizvanovići, koja svake godine dolazi na obilježavanje Dana bijelih traka. Kroz prijedorske ulice nosila je sliku jednog od ubijenih dječaka.
“Ovo je sin čija je majka u Australiji. Ona ne može da dođe. Ubijeni su joj i muž i sin”, govori Zehida za Detektor.
Dodaje da je od kuće gledala odvođenje muškaraca, Bošnjaka iz njenog kraja.
“Vodili su ih tamo pred dom, tukli ih i odvozili autobusima u ‘Keraterm’ i logor „Omarska“. Mog supruga su pronašli u Jakarinoj Kosi. Jedan dio posmrtnih ostataka pronađen je tamo, a drugi dio kasnije u Tomašici. Tako i moje djeverove, moju braću, moje komšije”, kaže Zehida.
Nakon okupljanja u prijedorskom starom gradu, šetnje i komemorativnog programa, organizatori su poručili da je cilj obilježavanja sačuvati sjećanje na žrtve i pokazati da komemoracije mogu biti dostojanstvene i bez političkih poruka.
„Nismo imali nikakvih problema ni sa učesnicima, a pogotovo nikada nije bilo problema ni sa ljudima koji su se zatekli na ulici dok mi prolazimo“, izjavio je Edin Ramulić.
Prema njegovim riječima, organizatori godinama nastoje pokazati da se žrtve mogu komemorirati bez političke, nacionalne ili vjerske simbolike.
Tokom šetnje prijedorskim ulicama, sa transparentima koji su podsjećali na ove događaje, ugašena je muzika u skoro svim ugostiteljskim objektima.
Ramulić smatra da je to jedan od pokazatelja da se u Prijedoru posljednjih godina razvija drugačiji odnos prema kulturi sjećanja.
Dan bijelih traka u Prijedoru. Foto: Detektor
Tokom obilježavanja ponovo je otvoreno i pitanje izgradnje spomenika ubijenoj djeci Prijedora.
Fikret Bačić podsjetio je da porodice žrtava i organizacije koje ih podržavaju više od deset godina pokušavaju dobiti odobrenje za izgradnju spomenika.
„Prikupili smo 1.176 potpisa građana grada Prijedora, iako je bilo potrebno 500 potpisa. Međutim, do današnjeg dana gradske vlasti nisu izdale odobrenje“, rekao je Bačić.
On je naveo da je ranije postojala načelna saglasnost o lokaciji spomenika, ali da nikada nije izdata formalna dozvola.
Prema njegovim riječima, u toku je proces izbora idejnog rješenja za spomenik, nakon čega će organizatori nastaviti tražiti potrebna odobrenja.
„U svakom slučaju, u Prijedoru će biti podignut spomenik ubijenoj djeci – na ovaj ili onaj način“, poručio je Bačić.
Podršku inicijativi pružio je i Nemanja Tubonjić iz organizacije „Jer me se tiče“, koji je rekao da obilježavanje Dana bijelih traka predstavlja i podsjećanje na posljedice nacionalističkih politika.
„Poslali smo prije svega poruku mira, ali i poruku kritike nacionalističkoj ideologiji koja je dovela do ovakvih zločina“, rekao je Tubonjić.
Dodao je da je važno graditi društvo koje će biti sposobno da se suoči s prošlošću i spriječi ponavljanje zločina.
„Ti ljudi i ta djeca ne smiju biti zaboravljeni. Nadamo se da će doći do izgradnje spomenika u znak sjećanja na njihovo stradanje“, kazao je on.
Dan bijelih traka u Prijedoru. Foto: Detektor
Dan bijelih traka obilježava se u znak sjećanja na 31. maj 1992. godine, kada su tadašnje vlasti u Prijedoru putem lokalnog radija naredile nesrpskom stanovništvu da na svoje kuće istaknu bijele čaršafe, a prilikom kretanja gradom nose bijele trake oko ruke.
Tokom rata u Prijedoru ubijene su, prema podacima 3176 Bošnjaka i Hrvata, a među žrtvama je bilo i 102 djece. Zločini počinjeni na području Prijedora utvrđeni su u brojnim presudama međunarodnih i domaćih sudova, sa preko 50 pravosnažnih presuda.
Za zločine počinjene u Prijedoru Haški tribunal je osudio 17 osoba na 276 godina zatvora. Pored Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske i Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske – osuđenih na doživotne kazne – između ostalog za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, najviša pravosnažna kazna – 40 godina – izrečena je Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku opštine i prijedorskog Kriznog štaba. Vijeće Haškog tribunala je zaključilo da je Stakić imao važnu ulogu u etničkom čišćenju grada i formiranju logora.
U Sudu BiH za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora osuđeno je 28 osoba na više od 430 godina zatvora, dok je nekoliko njih procesuirano u okružnim sudovima.
Datum i vrijeme objave: 31.05.2026 – 17:18 sati
