Jutro je kao ogledalo na medenom srcu, a Beograd miriše na cvetove lipe, i dok jutros parkiram u potpunom blaženstvu sopstvenog osećaja zadovoljstva sobom i prestonicom, desetak tamnoputih, nasmejanih novopridošlih stanovnika naše zemlje, na biciklima, ide ka meni, što znači u suprotnom smeru.
Dahnula sam i zastala, više od iznenađenja nego od straha ili panike. Nisam se ni naljutio, a već su očarali mene i ostale učesnike u saobraćaju svojim širokim nasmijanim licima.
Desetak nas pokušalo je rukama, nogama i na nekoliko jezika objasniti da je ulica jednosmjerna, da je opasno po život voziti se prema automobilima koji dolaze i da ima nekih koji neće stati kada im se ista slika pojavi pred očima.
Ispratili smo ih sa osmehom, sa olakšanjem, a oni sa vidljivim znacima zbunjenosti i nerazumevanja.
U tom trenutku nas je razdvajao ogroman oblak nesporazuma, različitih navika, kulture i običaja.
Nepoznavanje različitosti je loš znak u najavi i mislio sam da vožnja u suprotnom smjeru nije realna slika za ove mlade ljude. Vidjeli su nekoliko ljudi kako im maše, mašu rukama u njihovom pravcu i komuniciraju s njima kao u crtanom filmu.
ko zna mozda su se odmah javili kuci i javili da u Beogradu kad vozis bicikl svi stanu i mašu ti.
Možda je sve ovo što nas je zadesilo širom svijeta samo jedan veliki nesporazum.
Samo jedan specijal za danas – tikka masala – uz italijanske šansone, da nas podsjeti da je planeta jedno veliko selo, a svi smo mi njegovi stanovnici.
