Postoji trenutak koji mnogi ljudi doživljavaju negdje između tridesete i četrdesete godine.
Počinjete primjećivati da učenje ne dolazi tako lako kao nekada. Treba vam više vremena da završite knjigu. Teže je koncentrisati se. Nova tehnologija vas zamara umjesto da vas zaintrigira. Pročitate nekoliko stranica i shvatite da je vaš um bio negdje drugdje. Na poslu stižu novi softveri, novi alati, novi programi i postaje vam sve teže unositi nove stvari u svaki dan.
Istovremeno, oko vas postoje ljudi za koje vam se čini da neprestano rastu. Mijenjaju karijeru, stiču nova znanja, govore nove jezike i prilagođavaju se promjenama gotovo bez napora. Lako je zaključiti da su pametniji.
“Međutim, savremena istraživanja funkcionisanja mozga sve više ukazuju na nešto sasvim drugo. Možda razlika nije u inteligenciji. Možda je razlika u tome kako se oni snalaze ʼnelagodnostʼ“, psiholog Thomas Blake napisao je u jednom od tekstova o funkcioniranju mozga.
Mit o urođenoj inteligenciji
Generacije su odrastale vjerujući da je inteligencija uglavnom sposobnost s kojom se čovjek rađa. Školski sistemi su dodatno podržavali takvo vjerovanje. Djeca koja su brzo naučila gradivo su dobila pohvale, dok su oni koji su odugovlačili često dobijali poruku da nisu dovoljno sposobni.
S vremenom mnogi ljudi prihvataju jedno, reklo bi se, opasno uvjerenje:
“Ako mi je nešto teško, znači da nisam dovoljno pametan.”
Psihologija i neuronauka danas znaju da to nije istina.
Mozak nije statičan organ. To se mijenja tokom života. Naučnici ovaj proces nazivaju neuroplastičnost, odnosno sposobnost mozga da stvara nove neuronske veze kroz iskustvo, ponavljanje i učenje. To znači da potencijal za razvoj nije unaprijed određen. Mnogo više zavisi od toga šta radite svaki dan nego od onoga sa čime ste rođeni.
Ljudi ne bježe od učenja već od osjećaja da su početnici
Većina ljudi voli ideju učenja, kažu istraživači psiholozi. Ono što im se ne sviđa je osjećaj nesigurnosti što dolazi kada nešto ne znaju.
Kada pokušava savladati novu vještinu, mozak ulazi u stanje povećanog napora. Pojavljuje se frustracija, sumnja u sebe i osjećaj da niste dovoljno dobri. I onda mnogi odustanu.
Ali istraživanje procesa sticanja vještina pokazuje da uspješni ljudi različito tumače nelagodu. Dok većina doživljava osjećaj zbunjenosti, napetosti i nemira kao znak da treba prestati, oni to vide kao znak da mozak radi upravo ono što bi trebao raditi – prilagođava se i uči.
Drugim riječima, ne plaše se trenutka kada nešto ne znaju. Oni ostaju dovoljno dugo u tom neugodnom okruženju da uče.
Svijet otežava učenje
Problem nije samo u tome što je učenje teško i zahtijeva trud, za neke najveći koje znaju. Problem je što svi danas žive u vremenu koje svakodnevno odvlači pažnju od duboke koncentracije. Obavijesti, društvene mreže, kratki video formati i stalni protok informacija treniraju mozak da reagira brzo, ali površno.
Umjesto da razmišljamo, skrolujemo.
Umjesto istraživanja, prijeđimo na sljedeći sadržaj.
Umjesto da se bavimo problemom, tražimo brže i novo rješenje.
Zbog toga mnogi ljudi danas teško podnose mentalni napor. Čim nešto postane zahtjevno, posežu za telefonom, prelaze na nešto drugo ili odlažu ono što su započeli. I upravo u tom trenutku pravi se proces učenja prekida.
Zašto najbolji studenti često sumnjaju u sebe?
Zanimljivo je da ljudi koji najviše uče često nisu oni koji se ponašaju najsigurnije. Što više znaš, više shvataš koliko još ne znaš.
Kako se vaše znanje širi, tako se širi i vaša svijest o složenosti svijeta i beskonačnosti neznanja. Zato ljudi koji stalno uče ponekad imaju osjećaj da zaostaju, da nisu dovoljno dobri ili da još mnogo toga moraju savladati.
Ovo nije znak neuspjeha. Ovo je često znak razvoja.
Nasuprot tome, površno znanje često stvara lažni osjećaj sigurnosti, jer ne ostavlja dovoljno prostora za propitivanje.
Najveća prepreka učenju
Svaka nova vještina zahtijeva da ponovo budete početnik. A biti početnik nije prijatno. To znači praviti greške, postavljati pitanja, napredovati sporije i priznati da nešto ne znate. Mnogi odrasli radije štite svoju sliku o sebi kao kompetentne osobe, umjesto da dopuštaju sebi da budu početnici u nečem novom. Zato ostaju u zoni poznatog. Ponavljaju iste obrasce, iste zadatke i isti način razmišljanja.
Za kratke udaljenosti – čini se sigurnim.
Dugoročno, to dovodi do stagnacije.
Navike ljudi koji najbrže napreduju
Kada istraživači proučavaju ljude koji izuzetno brzo stiču nova znanja i vještine, isti obrazac se pojavljuje uvijek iznova:
· Dobrovoljno se vraćaju onome što im je teško.
· Ne bježe od osjećaja zbunjenosti.
· Ne odustaju nakon prvog neuspjeha.
· Ne vide privremenu nesposobnost kao dokaz da nisu dovoljno dobri.
· Razumiju da je nelagoda sastavni dio procesa razvoja.
Upravo to je njihova prednost. Ne u većem talentu, niti u većem IQ-u, već u spremnosti da se ostane u procesu dovoljno dugo da dođe do promjena.
Zato je psiholog Thomas Blake, na osnovu svih navedenih podataka dobijenih iz brojnih studija o tome koji ljudi najbrže napreduju, napisao ovo:
„Možda je zato najvažnije pitanje koje sebi možete postaviti:
Izbjegavate li ono što vam je teško jer ne možete naučiti ili vam je neugodno što još ne znate?
Odgovor na to pitanje često određuje mnogo više od vašeg talenta. Ona određuje pravac vašeg razvoja.”
