Svinjski bubreg u čovjeku? Može! A ljudski bubreg u svinji? E, ne može!

Slika koju ćemo sve češće gledati u sve više medicinskih centara u svijetu: operacijska sala, sterilni instrumenti, anestezijski aparati, monitori, pacijent kojemu su kronično oštećeni bubrezi otkazali funkciju i transplantacijski medicinski tim koji pokušava učiniti ono zbog čega transplantacijska medicina i postoji – čovjeku dati novi organ, a njegovu životu duže trajanje i više kvalitete… sve to kao i desetljećima do sada, samo što se ovoga puta u tijelo ne presađuje bubreg ljudskog darivatelja, nego genetički preuređeni organ svinje, životinjski bubreg pripremljen tako da ga ljudski imunosni sustav ne prepoznaje kao neprijatelja na kojega treba nasrnuti svim obrambenim oružjima, uništiti ga i odbaciti.

Što je zapravo ksenotransplantacija?

Premda zvuči dovoljno mračno i tvrdo, ksenotransplantacija nije ime nekog skandinavskog death-metal benda: riječ je o presađivanju živih stanica, tkiva ili organa između različitih životinjskih vrsta. U praksi, kada se danas govori o medicinskoj ksenotransplantaciji, najčešće se misli na presađivanje organa iz genetički modificirane svinje u čovjeka.

Sama ideja nije nova: pokušaji presađivanja životinjskih tkiva i organa u ljude sežu duboko u 20. stoljeće, uključujući i pokuse s bubrezima, jetrom i srcem majmuna-primata. Najpoznatiji rani simbol toga razdoblja bila je „Baby Fae”, novorođenče kojemu je 1984. presađeno srce pavijana. Dijete je preživjelo samo nekoliko tjedana, a slučaj je ušao u povijest medicine kao mješavina hrabrosti, očaja, znanstvene ambicije i vrlo ozbiljnih etičkih pitanja. Ukratko, bio je to trenutak kada je medicina pokušala preskočiti nekoliko stepenica odjednom, pa se pritom spotaknula o okrutnu realnost biologije.

Glavni problem ksenotransplantacije oduvijek je bio isti: imunosni sustav. Organ druge životinjske vrste nije samo „malo drukčiji” od ljudskog; u tijelu primatelja neprestano je na oprezu obrana koja je po definiciji ksenofobnija od domaćeg ultradesničara i za koju je taj organ biološki stranac s pogrešnim osobnim dokumentima, sumnjivim naglaskom i krivom radnom dozvolom. Ljudski imunosni sustav prepoznaje molekule na površini životinjskih stanica kao strano tkivo i pokreće odbacivanje. U najbržem obliku to se naziva hiperakutno odbacivanje, što je dramatičan i vrlo neugodan (pa i smrtonosan) podsjetnik da kirurgija može spojiti krvne žile, ali ne može istovremeno uvjeriti imunosni sustav da bude gostoljubiv, tolerantan i pristojan prema drugima.

Zato današnja ksenotransplantacija ne funkcionira samo po sistemu „uzmi organ iz životinje i presadi ga u čovjeka”. Ona je kombinacija visoko sofisticirane kirurgije, molekularne genetike, imunologije, virologije, te vrlo pažljivog farmakološkog regulatornog nadzora nad imunosnim odgovorom. Svinji se u svrhu pripreme za doniranje organa ciljano izmijeni DNK, odnosno genom: uklanjaju se neki svinjski geni koji izazivaju snažnu ljudsku imunosnu reakciju, dodaju se ljudski geni koji organ čine prihvatljivijim, a posebna pozornost posvećuje se tzv. svinjskim endogenim retrovirusima, naslijeđenim virusnim sekvencama prirodno ugrađenim u svinjsku DNK.

Svinjsko-ljudski paradoks

Negdje tijekom ranih i brojnih eksperimentalnih pokušaja „uvjeravanja” svinjskih organa da budu imunosno što bliži ljudskima, pojavila se još jedna, na prvi pogled slična, ali u biti posve drukčija ideja: umjesto da se svinjski organi genetički „pripitome” za ljudsko tijelo, moglo bi se u svinji pokušati uzgojiti organ sastavljen uglavnom ili potpuno od ljudskih stanica.

To više ne bi bila klasična ksenotransplantacija, nego eksperimentiranje u domeni tzv. ljudsko-životinjskih kimera: životinja u čijem su fetalnom razvoju korištene i ljudske pluripotentne matične stanice, s ciljem da u njoj nastane organ pogodan za transplantaciju.

Na tim je temeljima nastao etičko-pravno-biološki paradoks zbog kojega je ova tema toliko zanimljiva: svinjski organ u čovjeka – pali se zeleno svjetlo, može! Zasad eksperimentalno i pod strogim uvjetima. Ali ljudski organ u svinji… e, tu američki regulatorni i bioetički semafor još uvijek malo treperi žuto, pa i crveno.

Na tu je nelogičnost nedavno u tekstu za The Conversation upozorila bioetičarka Monika Piotrowska, ističući kako se jedna grana istraživanja ubrzano približava kliničkoj primjeni, dok je druga ostala zakočena strahom da bi svinje zbog implantiranih ljudskih stanica i tkiva mogle postati „previše ljudske” ^[1].

Zašto baš svinja?

Najprije treba protumačiti zašto se u ovakvim istraživanjima koriste baš svinje. Kad se kaže da je svinja dobar kandidat za izvor organa, to ne znači da je netko u transplantacijskoj medicini posegnuo za najbližim i najočitijim rješenjem – jer su ti organi posvuda dostupni zbog masovnog uzgoja svinja za prehrambenu industriju – pa zaključio da je time problem transplantacija napola riješen. Razlozi su znatno slojevitiji i ozbiljniji.

Prvo, svinjski su organi po veličini i osnovnoj anatomiji razmjerno bliski našima: srce, bubreg, jetra i pluća svinje nisu posve identični ljudskima, ali su anatomski i funkcionalno dovoljno usporedivi da se o njima može razmišljati kao o mogućim transplantacijskim platformama. Drugo, svinje se brzo razmnožavaju, imaju brojne okote, mogu se uzgajati u kontroliranim uvjetima i već su desetljećima prisutne i poznate u istraživačkoj medicini i biotehnologiji. Treće, za razliku od primata, svinje su evolucijski udaljenije od čovjeka, što s jedne strane povećava imunosnu razliku, ali zauzvrat znatno smanjuje neke rizike povezane s prijenosom uzročnika bolesti bliskih ljudskoj vrsti.

A stoji i već spomenut, vrlo realan argument: osim nekih religijski utemeljenih iznimki, većina svjetskih država već masovno uzgaja svinje za prehranu. Premda ta činjenica ne rješava etičko pitanje uporabe životinja u medicini, ona mijenja početnu emocionalnu poziciju javnosti: ljudi koji bez velike filozofsko-egzistencijalne krize prihvaćaju slaninu, kobasice i kulen, teže mogu zauzeti etički stav da je svinja nedodirljivo biće baš u trenutku kada njezin organ možda spašava čovjeku život. Naravno, to nije konačan moralni argument, nego samo podsjetnik da ljudska etika često ima više slojeva i razina, te poveliku količinu elastičnosti i prilagodljivosti.

Jer, medicinska potreba za organima je golema. Prema američkim statistikama, više od 100.000 ljudi u svakom se trenutku nalazi na nacionalnoj listi čekanja za transplantaciju, a 13 ljudi svakoga dana umre ne dočekavši potreban organ. Pritom je najtraženiji organ upravo bubreg ^[2]. To je konkretna i vrlo jaka brojčana pozadina cijele priče: dakle, nije riječ o laboratorijskom hiru istraživača i liječnika željnih eksperimentiranja i stjecanja znanstvene slave, nego o pokušaju da se smanji razmak između broja ljudi kojima organ treba i broja organa koji uopće postoje na raspolaganju.

CRISPR, PERV i obuzdavanje imunosnog sustava

Ulazak CRISPR-a i srodnih tehnologija editiranja gena u priču o transplantacijskoj medicini značajno je promijenio pravila igre. Prijašnja ksenotransplantacija uglavnom je nalikovala pokušaju da se biološki vrlo tvrdoglav problem riješi kirurškom hrabrošću i jakom imunosupresijom. A to znači da se lijekovima potiskuje i isključuje funkcionalnost imunosnog sustava primatelja kako se ne bi odbacio organ, uz neminovnu nuspojavu da takav pacijent istovremeno ostaje i bez adekvatne imunosne obrane protiv svih drugih neprijatelja – bakterija, virusa, parazita, gljivica…

Danas se pokušava intervenirati drukčije i znatno ranije: ne čekati da ljudski organizam dođe u situaciju da odbaci svinjski organ, nego svinjski organ unaprijed promijeniti tako da bude manje provokativan za ljudsku imunosnu obranu. U najkraćoj verziji: iz svinjskog genoma se CRISPR-tehnologijom ciljanog odstranjivanja i umetanja gena uklanjaju oni geni koji u svinjskim organima kodiraju proteine protiv kojih ljudski imunosni sustav reagira osobito snažno. Povrh toga se u svinjski genom ugrađuju neki od ljudskih gena koji reguliraju zgrušavanje krvi, upalne procese, komplement i druge imunosne aktivnosti važne za preživljenje transplantata. Ponekad se mijenjaju i geni povezani s rastom organa, jer organ koji u ljudskom tijelu nastavi rasti po „svinjskom programu” može postati vrlo neugodan problem.

Posebna tema su svinjski endogeni retrovirusi, PERV-ovi. To su virusne sekvence ugrađene u genom svinje. One ne znače da svinje hodaju okolo kao biološki USB pun virusa, ali u kontekstu transplantacije postoji razumljiva zabrinutost: što ako se neki od tih „usidrenih”, spavajućih virusnih elemenata aktivira, prijeđe u ljudske stanice ili napravi dugoročnu infektivnu komplikaciju? Zato se u nekim linijama genetički uređenih svinja pokušavaju inaktivirati i ti virusni zapisi.

Prvi mačići… ovaj, prasići…

Prije malo više od dvije godine, u ožujku 2024. Massachusetts General Hospital objavio je prvu transplantaciju genetički uređenog svinjskog bubrega živom pacijentu sa zatajenjem bubrega. Bubreg je nakon transplantacije „profunkcionirao” u ljudskom tijelu, a potjecao je od svinje čiji je genom bio uređen tehnologijom CRISPR-Cas9 s ukupno 69 genomskih izmjena: uklanjanjem određenih svinjskih gena, dodavanjem ljudskih gena i inaktivacijom svinjskih endogenih retrovirusa ^[3]. Pacijent Richard Slayman je dva mjeseca nakon transplantacije umro, a bolnica je navela kako nema dokaza da je smrt bila posljedica same transplantacije. U medicinskom smislu, ta priča nije bajka s idiličnim završetkom u stilu „…and they lived happily ever after”, ali jest značajan eksperimentalni korak: hrabar i važan, premda još uvijek krhak i nepouzdan.

Od tada se sve pomaknulo i jasnije usmjerilo s pretkliničkih pokusa prema kliničkim ispitivanjima. U SAD-u su 2025. pokrenuta ili odobrena prva regulirana ispitivanja genetički uređenih svinjskih bubrega u ljudi, pa više ne govorimo samo o pojedinačnim pokušajima iz samilosnih razloga kod pacijenata bez dobrih alternativa, nego o početku sustavnog ispitivanja sigurnosti i učinkovitosti. Drugim riječima, svinjski bubreg polako izlazi iz područja „ovo neće biti moguće” i ulazi u područje „vrijedi pokušati, ali treba mjeriti, pratiti i racionalno analizirati”.

Ksenotransplantacija danas još nije svakodnevna klinička rutina – i još neko vrijeme zasigurno neće biti. Pacijenti i dalje trebaju snažnu imunosupresiju, odbacivanje ostaje ozbiljan problem, dugoročna sigurnost nije poznata, a različite tvrtke i istraživačke skupine koriste različite strategije uređivanja genoma. No smjer je jasan: ako se organ ne može dobiti od ljudskog darivatelja, možda ga se može „proizvesti” u životinji koja je biološki prilagođena za taj zadatak.

Druga strategija: ljudski organ u svinji

Druga ideja, barem na papiru, zvuči još elegantnije: umjesto da se svinjski bubreg uređuje da bude što manje svinjski, zašto se u svinji ne bi uzgojio ljudski bubreg? U teoriji, postupak bi izgledao ovako: uzme se svinjski embrij, genetički mu se onemogući razvoj nekog „svinjskog” organa, primjerice bubrega, pa se u tako „oslobođen prostor” uvedu ljudske pluripotentne matične stanice. Budući da svinjski embrij više ne može sam izgraditi taj organ, ljudske stanice popunjavaju razvojnu „prazninu” i stvaraju organ koji bi bio znatno više ljudski nego svinjski.

To se jezikom biotehnologije zove blastocyst complementation, odnosno „nadopunjavanje blastociste“, što u jednostavnijem prijevodu znači da se u embriju jedne životinjske vrste napravi razvojna niša, koju se potom pokušava popuniti mladim, potentnim stanicama druge vrste. Ukratko, stvara se svojevrsna integracija tkiva dvaju živih bića u jednom tijelu – dakle, stvara se kimera. Koncept utemeljen na ideji kimerizma već je prikazan u laboratorijskim pokusima između nekih srodnijih životinjskih vrsta; primjerice, gušterača štakora uspjela se razviti u mišu i obrnuto. Kod svinje i čovjeka problem je daleko veći jer su vrste udaljenije, a ni ritmovi embrionalnog rasta i razvoja organa nisu isti, pa ljudske stanice naseljene u svinjskom embriju često izgube utrku sa svinjskima.

Unatoč tome, istraživanja se pomiču sve dalje. Godine 2023. u časopisu Cell Stem Cell objavljen je rad u kojem su istraživači stvorili humanizirani začetak bubrega – točnije mezonefros, rani embrionalni bubrežni organ – u svinjskim embrijima. Embriji su razvijani u surogatnim krmačama, a nakon 25 do 28 dana razvoja dobiveni začeci bubrega sadržavali su značajan udio ljudskih stanica ^[4]. To još uvijek nije organ spreman za transplantaciju, dakle nije bubreg koji se može izvaditi, oprati, staviti u hlađenu perfuzijsku otopinu i poslati u operacijsku salu. Ali ipak jest dokaz da se razvojni prostor u svinjskom embriju barem djelomično može usmjeriti prema stvaranju humaniziranog organskog tkiva.

Istovremeno s tim istraživanjima pojavile su se prve naznake raskoraka između znanstvenih ideja i javne mašte. U znanstvenom smislu to su vrlo rani, ograničeni, tehnički zahtjevni eksperimenti s mnogo prepreka. No u laičkoj mašti to lako postane slika svinje koja u sebi nosi „ljudske dijelove”, pa povremeno filozofira u svinjcu i pita se smije li, prema Kantovu kategoričkom imperativu, samu sebe smatrati svrhom, a ne samo sredstvom.

Biologija je, srećom ili nesrećom, manje metaforična i znatno doslovnija. Ljudske stanice ne čine životinju čovjekom same po sebi. Pitanje je gdje su, koliko ih je, u kakva se tkiva razvijaju i mijenjaju li funkciju životinje. Međutim, upravo je to zabrinulo američke zakonodavce i regulatore.

Etika, kimere i strah od previše ljudske svinje

Godine 2015. američki National Institutes of Health (NIH) zaustavio je federalno financiranje istraživanja u kojima se ljudske pluripotentne stanice uvode u rane embrije neljudskih kralježnjaka. Godinu poslije NIH je razmatrao promjene pravila i uveo prijedlog dodatnog nadzora nad određenim vrstama ljudsko-životinjskih kimernih istraživanja. U dokumentima se izrijekom navode pitanja poput vrste ljudskih stanica, stadija razvoja životinje, mogućeg doprinosa ljudskih stanica mozgu, ponašanju, izgledu životinje te rizika stvaranja ljudskih spolnih stanica u životinji ^[5].

Na papiru, zabrinutost nije besmislena. Ako se ljudske pluripotentne stanice uvedu vrlo rano u razvoj embrija, one teoretski mogu doprinijeti različitim tkivima. Ako bi značajno pridonijele središnjem živčanom sustavu, moglo bi se postaviti pitanje kognitivnih promjena – sve do formiranja svijesti i razuma. Ako bi završile u zametnoj liniji, moglo bi se otvoriti pitanje ljudskih spolnih stanica, odnosno gameta, u životinji. A to nisu sitnice; to su pitanja zbog kojih bioetičari imaju stvarnog posla i vrlo realne glavobolje.

Najveći etički problem jest u nedosljednosti našeg antropocentrizma. Ako je moralna briga u tome da se životinja ne smije patiti, onda se isti kriterij mora primijeniti i na svinje iz kojih se uzimaju genetički uređeni organi za ksenotransplantaciju. A ako je problem u ljudskim stanicama, onda treba jasno reći koliko ljudskih stanica, gdje i s kakvim posljedicama. Ako je problem u mozgu, onda treba regulirati doprinos mozgu, a ne zaustavljati čitavo polje kao da svaka ljudska stanica u svinjskom embriju automatski proizvodi malog Hamleta s papcima i zavrnutim repićem.

Bioetička rasprava o ljudsko-životinjskim kimerama već godinama upozorava da samo miješanje ljudskog i neljudskog biološkog materijala nije novo. Miševi s humaniziranim imunosnim sustavom, modeli ljudskih tumora u životinjama, životinje s ljudskim staničnim linijama – sve to već postoji u biomedicini. Ali embrionalne kimere s pluripotentnim stanicama izazivaju posebnu nelagodu jer otvaraju mogućnost šireg, razvojno integriranog doprinosa ljudskih stanica organizmu životinje ^[6].

U toj nelagodi nalazi se velik udio kulturoloških ograda. Ljudi ne vole mutne, nejasne granice. Lakše je prihvatiti svinju kao svinju, čovjeka kao čovjeka, a transplantacijski organ kao rezervni dio koji se prenosi iz jednoga jasno označenog tijela u drugo. Kimera narušava taj mentalni red, jer govori da granice životinjskih vrsta jesu stvarne, ali ih biologija u laboratoriju može učiniti manje urednima nego što ih voli vidjeti ljudska mašta.

Zato je pitanje: „Je li svinja s ljudskim bubregom postala više čovjek?” možda pogrešno postavljeno. Bolje pitanje glasi: „Ima li ta životinja promijenjene sposobnosti, ponašanje, patnju, interese ili moralni status?” Ako nema, sama prisutnost ljudskih stanica nije dovoljna da proizvede bioetičku katastrofu. Ako ima, onda problem treba ozbiljno regulirati. Drugim riječima, nije svaka kimera pola čovjek, a pola životinja s ljudskim ponašanjem – minotaur, kentaur ili sirena. Neke su samo eksperimentalni, vrlo komplicirani biološki modeli s lošom slikom u javnosti.

Rezervni dijelovi za tijelo, ali ne i jednostavna budućnost

Najlakše bi bilo ovaj tekst završiti optimističnom rečenicom da će svinje uskoro riješiti manjak organa i da će transplantacijske liste otići u ropotarnicu povijesti, a nefrolozi napokon sanjati mirnije snove. To bi bilo idilično lijepo, ali medicina ne funkcionira tako idealno.

Ksenotransplantacija jest stvarna, zaista brzo napreduje i više nije samo rubna znanstvena fantazija: genetički uređeni svinjski bubrezi već su ušli u klinička ispitivanja. S druge strane, uzgoj ljudskih organa u svinjama još je daleko od kliničke primjene. Tehnički problemi su golemi: treba dobiti organ pravilne građe, dovoljnog udjela ljudskih stanica, odgovarajuće vaskularizacije i prokrvljenosti, sigurnog razvoja, bez neželjenog doprinosa mozgu ili spolnim stanicama životinje, bez tumorskih rizika i bez nepredvidivih imunosnih posljedica. To nije mali estetski zahvat odstranjenja madeža na vratu, nego jedan od najzahtjevnijih projekata regenerativne medicine.

Ipak, paralelno s napretkom, paradoks ostaje prisutan. Današnja regulacija lakše prihvaća svinjski organ koji je genetički uređen da bude podnošljiv čovjeku, nego ljudski organ koji bi se pokušao razviti u svinji. Jedan pristup ide prema kliničkoj primjeni jer su potrebe velike i hitne, a korist očita. Drugi pristup i dalje ostaje usporen jer otvara dublje pitanje – ne samo možemo li proizvesti organ, nego što se događa kada za njegovu proizvodnju prijeđemo granicu između vrsta.

Vjerojatna budućnost neće biti ni potpuno svinjska ni potpuno ljudska, nego mješavina više strategija: bolja organizacija darivanja organa, umjetni i bioinženjerski organi, organoidi, regenerativna medicina, genetički uređene životinje, možda jednoga dana i sigurnije kontrolirane kimere. Transplantacijska medicina polako prelazi iz doba u kojem se organ čekao kao rijetka sreća u doba u kojem se organ pokušava projektirati, uzgojiti ili prilagoditi.

To ne znači da treba odustati od etike. Upravo suprotno: što je tehnologija moćnija, etika mora biti preciznija, a ne samo glasnija. Nije dovoljno viknuti „igranje Boga” čim se u istoj rečenici nađu čovjek, svinja i matične stanice. Bog se, koliko je poznato, još nijednom nije javio kao recenzent objavljenog znanstvenog istraživanja. Ostaju nam zato biologija, medicina, pravo, etika, filozofija i nešto zdrave i razumljive ljudske nelagode. Ta nelagoda nije neprijatelj znanosti, ali ne bi smjela biti ni kočnica koja se povuče svaki put kada biologija postane zanimljivija od školskog udžbenika.

_Literatura

<sub>[1] Piotrowska M. Putting pig organs in people is OK in the US, but growing human organs in pigs is not – why is that? The Conversation, 2025.

[2] U.S. Health Resources & Services Administration. Organ Donation Statistics. organdonor.gov, 2025.

[3] Massachusetts General Hospital. World’s First Genetically-Edited Pig Kidney Transplant into Living Recipient Performed at Massachusetts General Hospital. 2024.

[4] Wang J. et al. Generation of a humanized mesonephros in pigs from induced pluripotent stem cells via embryo complementation. Cell Stem Cell, 2023.

[5] National Institutes of Health. Request for Public Comment on Proposed Changes to the NIH Guidelines for Human Stem Cell Research and Certain Human-Animal Chimera Research. NOT-OD-16-128, 2016.

[6] Hyun I. What’s Wrong with Human/Nonhuman Chimera Research? PLOS Biology, 2016.</sub>

_{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}