Odluka koju je donio iz srca vratila ga je ponovno onome što je bio prije nego što je zamalo osvojio Eurosong. Marko Purišić, poznat diljem svijeta kao Baby Lasagna, sretan je jer mu je glazba posao, no reći će kako ga je svakodnevica u glazbenoj industriji potaknula na to da se vrati na “ono staro”. A to “staro” glazbeni je raspon od folk metal bendova do metalcore i goth sastava. S Baby Lasagnom razgovaramo o pritiscima i povjerenju, potrebi za promjenom, o novom i starom, i o opasnosti koja leži u onoj staroj i mudroj izreci: “Pazi što želiš jer bi ti se moglo i ostvariti”.
Tko je Baby Lasagna danas u odnosu na osobu otprije dvije godine?
Puno ciničniji lik s još manje povjerenja nego što je prije imao. 🙂 Djelomično se šalim. Govorim ovo misleći na to što sam si potvrdio sve sumnje vezano za industriju zabave i njezinu iskvarenost. S druge strane sam i sretan jer sam upoznao pregršt novih, dobrih i poštenih ljudi koje danas nazivam prijateljima i suradnicima. Sretan sam jer mi je glazba posao, a to je ono što sam oduvijek želio.
Jeste li stvarno postali “ono što najviše mrzite”, kako pjevate u pjesmi “End The Party”, i što je to?
Nadam se da nisam. Nadam se da je ta pjesma opomena samome sebi, da sam se preduhitrio prije nego što sam krenuo krivim putem. Glazba kao posao bio je moj san, ali opasno je to okruženje u čiju se igru lako upadne. Mijenjaš se i pristaješ na kompromise te se kroz vrijeme ne prepoznaješ. Štakorska utrka.
Što biste sada trebali biti, ili što biste željeli biti?
Volio bih se odmaknuti što više mogu od brojki te vlastitu vrijednost odvojiti od karijere i njezinih uspona i padova. Volio bih s podsmijehom gledati na spačke i igrice koje se odvijaju iza kulisa. Stvoriti krug dragih ljudi i pisati pjesme radi stvaralačke potrebe i prilike koje mi je Bog dao, a ne radi uspjeha.
Predstavili ste nedavno nove singlove “Sedated” i “End The Party”, koji su drukčiji od onih koje smo navikli slušati nakon Eurosonga, i na Vašem prošlom albumu. Što Vas je potaknulo na promjenu, tj. na povratak ranijem zvuku?
Ovo je bila odluka srca, a ne pameti. Upoznali ste nas u trenutku kada smo se poigravali žanrovima, ali naša ranija karijera bila je ona folk metal bendova, metalcore i goth sastava. Maškarali smo se i derali puno prije singlova “Sedated” i “End The Party”. Shvaćam da široj publici ovo može biti velika promjena, ali nama je ovo samo povratak na staro.
Gdje pronalazite inspiraciju za pjesme, progovarate li njima o onome što Vas muči, pa ih na neki način doživljavate i terapeutski, ili…?
Sve su pjesme na osobnoj razini. Izvlačim ih od tamo gdje ima najviše senzacije, bila to tuga, ljutnja, nezadovoljstvo, sreća ili nešto drugo. Nisam siguran jesu li terapeutske ili baš obrnuto. Potreba za stvaranjem poput nekog je svrbeža koji želiš počešati; ne razmišljaš otkud i zašto te to svrbi, nego ga se samo riješiš.
Kakve su reakcije publike na Vaše nove pjesme i koliko Vam je važno mišljenje drugih, kritika ili pohvala?
Iznimno su pozitivne, stvarno nikad manje “hatea” nismo dobili. Sigurno je i to zato što one sada dolaze do ciljane publike, a ne šire javnosti. Ipak, riječ je o drastičnoj promijeni pa smo i zato sretni. Vidjet ćemo još kako će to sve izgledati “na terenu”, ali mislim da će sve biti ok.
Stječe se dojam po pjesmama da je puno toga bilo negativno. Što Vam je zapravo bilo najizazovnije u te dvije godine, a što je bilo najbolje? Zasigurno imate i neka pozitivna iskustva…
Složio bih se, ali za sada je samo “End The Party” nešto “negativno” i kritika samome sebi. “Sedated” govori o napadajima panike koje imam od 16. godine, tj. pjesma govori baš o tome specifično, napadaju koji sam imao tada. Tako da sva događanja nisu imala neki negativni utjecaj na mene. Oduvijek sam bio negativniji lik, nažalost, tako da što god da mi se dogodi, ja ću naći nešto negativno u tome iako se aktivno trudim to mijenjati.
Može li se naći neka ravnoteža u životu pred očima javnosti i potrebe da budete svoji; u onome što radite poslovno i u privatnom životu?
Mislim da može, ali vjerojatno varira od osobe do osobe. Ako si kao ja pa se oduvijek skrivaš u stanu ne izlaziš previše i živiš na selu, onda je lagano. Ako ipak živiš u Zagrebu ili nekom većem gradu te voliš izlaziti, možda bi ti pažnja bila problem. S druge strane, ja sam samo lik koji je prije dvije godine bio na Eurosongu, nisam baš Luka Modrić ili netko tko se ne može pojaviti u javnosti, a da ne nastane kaos.
Koliko Vam je velika, međunarodna popularnost pomogla ili odmogla u razumijevanju vlastitog identiteta?
Pokušao sam ne vezati se za događanja oko projekta. Nisam siguran koliko sam uspio, o tome govori “End The Party”. S obzirom na to da moram odraditi nekoliko turneja prije nego što dopustim da me definira, teško je reći. Kad se postigne uspjeh praktički preko noći, on jednako tako i nestane. Baš zato želim prvo vidjeti je li ovo dugoročan projekt ili je to samo bio trenutak koji se više neće ponoviti. Iz tog razloga sebe ne gledam kao “touring” glazbenika.
Osjećate li pritisak da morate opravdati očekivanja publike i industrije?
Volio bih reći da ne, i reći ću to, ali vjerujem da u meni čuči nekakva zabrinutost. Tom zabrinutošću ne pišem pjesme i ne donosim velike odluke, ali sigurno želim da se ljudima svidi ono što radimo jer bez toga nemamo posao, imamo hobi. To je vječno žongliranje između vlastitih želja i očekivanja publike, no mislim da ljudi najviše vole ono što je iskreno i ono što je stvoreno iz ljubavi. Mislim da čuju i osjete to.
Krajem ove godine čeka Vas nova UK i europska turneja. Kojem se koncertu najviše veselite?
Najviše se veselim gradovima u kojima nismo bili, a vidimo jasno da postoji puno interesa, primjerice, Manchester. “Prezeleni” smo da imamo stvarnu predodžbu onoga što nas može čekati na turneji, no baš to i jest ono što je strašno, ali i zabavno u isto vrijeme. Rijetko kad imaš priliku razgledavati ili družiti se s fanovima. Turneje su podosta tihe, monotone i repetitivne. Love – hate relationship definitivno je super pojam kojim se može opisati turneje.
U čemu posebno uživate?
U pisanju pjesama. Često me pitaju što radim da se opustim, i osim fizičkog posla koji mi tu i tamo zada Elizabeta, poput kopanja vrta, najviše volim pisati pjesme. To mi nije posao i nikad nije ni bio, odnosno, nikad ga nisam tako doživljavao. Kad napišeš pjesmu koja ti se sviđa, stvarno nema boljeg higha od toga.
Što ili tko Vas najbrže vrati “sebi” kad Vam bude svega previše? Tko Vam je najveća potpora i glas koji Vas drži čvrsto na zemlji?
Elizabeta. Ona je sve ono što se nadam da sam i ja njoj.
Kakvi su Vaši planovi za lipanj? Hoćete li na odmor ili radite?
Imamo nešto nastupa, a neke od njih tek ćemo najaviti. Snimat ćemo i spot te dovršavati album. Dosta je posla “iza kulisa” i iskreno sam sretan jer mi je taj dio posla najdraži. Uz to, ovog ljeta imat ću priliku više se fokusirati na odmor te na pripreme za turneju.
Imate li vremena za odmor i kako ga provodite?
Ove godine idem na nekoliko koncerata velikih bendova kao što je System Of A Down. Malo ću putovati s prijateljima i tako se pokušati odmaknuti od svega.
Uz nove singlove i album te koncertnu turneju, planirate li i neki novi projekt, možda i novu slikovnicu…?
Volio bih početi pisati za druge glazbenike na hrvatskoj sceni. Ako nekome treba pjesma, Roko i ja smo tu.:) Javite se!
Foto: Elizabeta Ružić Purišić
