Karijeru prof. dr. Pamele Habibović, obilježila je stalna potraga za novim znanjem i doprinosom zajednici. Rođena je u Tuzli i odrasla u Srebrenici, odakle je 1992.godine s majkom i sestrom izbjegla u Nizozemsku. Po obrazovanju hemijski inženjer, doktorirala je 2005. godine na Univerzitetu u Twenteu u Nizozemskoj, a zatim nastavila istraživački rad na poznatim institucijama poput Dječije bolnice u Bostonu i Univerziteta McGill u Montrealu. Jedna je od osnivača MERLN Instituta za regenerativnu medicinu, čije istraživanje se bavi sintetičkim nadomjescima za koštane transplantate i napredne materijale u regenerativnoj medicini. Od 2017. do 2021. godine bila je predsjednica Evropskog društva za biomaterijale, a 2021. godine postala je članica Kraljevskog društva za hemiju. Objavila je više od 100 naučnih radova, što je svrstava među vodeće svjetske stručnjake u oblasti biomaterijala. Ova istaknuta naučnica i profesorica anorganskih biomaterijala, od februara 2022. godine obavlja funkciju rektora Univerziteta Maastricht, a također je i članica Izvršnog odbora Univerziteta Nizozemske, koji je asocijacija 14 nizozemskih istraživačkih univerziteta. Članstvo u odboru, pojašnjava Habibović za Forbes BiH, omogućava joj da bolje predstavi jedinstvenu poziciju Univerziteta u Maastrichtu (visoko internacionalan, smješten u pograničnoj regiji koja se suočava sa starenjem stanovništva) unutar Nizozemske, ali i da bolje, kako kaže, razumije profile ostalih univerziteta i specifične izazove s kojima se suočavaju.
“Imati cjelovitu sliku nizozemskog univerzitetskog sektora pomaže pri donošenju odluka i organizovanju lobističkih aktivnosti koje će koristiti svima nama”, kaže ona na početku razgovora za Forbes BiH.
Šta su trenutno najveći izazovi s kojima se suočavaju nizozemski i evropski sistemi visokog obrazovanja?
Iako bih mogao/la navesti mnogo različitih izazova, spomenut ću dva koja su, po mom mišljenju, najhitnija. Prvi su velike oscilacije u finansiranju visokog obrazovanja, kako u Nizozemskoj, tako i u ostatku Evrope. Univerzitetima je potrebno stabilno i pouzdano dugoročno finansiranje kako bi zadržali visok kvalitet obrazovanja i istraživanja, ali i kako bi odgovorili na neke hronične izazove s kojima se suočavaju, poput velikog opterećenja zaposlenih. Međutim, posljednjih godina svjedočimo velikim promjenama u finansiranju i brzim izmjenama finansijskih instrumenata, u zavisnosti od prioriteta političkih stranaka koje su zastupljene u vlasti.
Drugi izazov odnosi se na akademske slobode, koje su sve više pod pritiskom. Univerzitet mora ostati mjesto gdje se sve može istraživati, podučavati i o svemu raspravljati. Mjesto gdje istina nije svedena na jednodimenzionalno „da“ ili „ne“, već se prepoznaje u svoj svojoj složenosti i nijansama. Nažalost, na sve više mjesta u svijetu, uključujući i zapadni svijet, vidimo da akademska sloboda više nije nešto što se podrazumijeva, već je neprestano izložena pritiscima. I taj razvoj događaja mora biti zaustavljen.
Smatrate li da bi se univerziteti danas trebali više prilagoditi zahtjevima tržišta rada, ili bi prvenstveno trebali očuvati svoju ulogu prostora slobodnog mišljenja i nezavisnog istraživanja?
Iako apsolutno vjerujem da univerziteti imaju odgovornost pružiti što bolje obrazovanje studentima koji će kasnije ući na tržište rada i provoditi istraživanja korisna za društvo, (trenutne) potrebe tržišta rada ne bi smjele biti jedini pokretač obrazovanja i istraživanja na univerzitetima. Iako možda nedostaje kvalificiranih inženjera koji bi ostali na čelu tehničkih inovacija, ne smijemo zaboraviti da će nam uvijek trebati i ljudi obrazovani u društvenim naukama i humanistici, kako bi se, naprimjer, bavili etičkim implikacijama novih tehnologija. Iako nam je potrebno istraživanje koje se može prevesti u, recimo, nove terapije za pacijente sa hroničnim bolestima, bez slobodnog istraživanja vođenog radoznalošću, svaki oblik inovacije će na kraju stati.
Na osnovu Vašeg bogatog akademskog iskustva, koju reformu obrazovne politike smatrate neophodnom za zemlje u razvoju, posebno one sa složenim strukturama upravljanja kao što je Bosna i Hercegovina?
Iako ne mogu tvrditi da sam u potpunosti upoznata s trenutnom politikom (visokog) obrazovanja u Bosni i Hercegovini, znam da su trenutna vladina ulaganja u visoko obrazovanje daleko ispod onih u drugim evropskim zemljama. Iako je to razumljivo s obzirom na ekonomsku situaciju, vlada bi trebala početi gledati na (visoko) obrazovanje kao na investiciju u budućnost, a ne kao na trošak. Ulaganje u talente, osiguravanje da obrazovani i kvalifikovani ljudi žele ostati u Bosni i Hercegovini i voditi preduzeća, bolnice ili vlade, na kraju će donijeti povrat investicije, između ostalog i u vidu ekonomskog prosperiteta i političke stabilnosti zemlje.
Dva pitanja koja uvijek postavljam sebi pri svakom novom koraku u karijeri su: “Mogu li dati značajan doprinos?” i “Mogu li nešto novo naučiti?”, Pamela Habibović za Forbes BiH
Kako je Univerzitet u Maastrichtu pozicioniran u poređenju s drugim evropskim univerzitetima? Šta smatrate njegovom najvećom snagom, i da li biste kao rektorica nešto željeli poboljšati ili promijeniti u njegovoj strukturi ili poslovanju?
Univerzitet u Maastrichtu je najevropskiji univerzitet u Nizozemskoj. Naša zajednica sa više od 60% međunarodnih, uglavnom evropskih studenata, i više od 40% međunarodnog osoblja, čini nas jedinstvenim u Nizozemskoj, ali i u Evropi. I nije samo naša međunarodna populacija ono što nam daje prepoznatljiv profil, već i naš fokus na evropska pitanja, od samog osnivanja univerziteta (naprimjer, naši programi Evropska pravna škola, Evropske studije i Evropsko javno zdravstvo su jedinstveni). S druge strane, duboko smo ukorijenjeni u našoj regiji i usko sarađujemo s lokalnim vladama, općinama, industrijom kao i s drugim institucijama znanja, a sve u cilju pozitivnog (ekonomskog, društvenog, kulturnog) utjecaja na regiju.
Iako smo ponosni na naš međunarodni karakter, nedavni politički razvoji u Nizozemskoj, s negativnim stavom prema internacionalizaciji (visokog obrazovanja), učinili su nas ranjivima. Daljnje jačanje naše jedinstvene pozicije bio je i ostaje izazov za naredne godine. Uz to, izazovi poput visokog pritiska na radnom mjestu, brzog tehnološkog razvoja kao što je vještačka inteligencija, kao i polarizacija unutar naše zajednice kao posljedica globalnih dešavanja, zahtijevaju stalnu pažnju uprave.
Počeli ste karijeru kao hemijski inženjer, a danas vodite jedan od najinovativnijih univerziteta u Evropi. Koje prekretnice biste izdvojili na tom putu?
Dva pitanja koja uvijek postavljam sebi pri svakom novom koraku u karijeri su: „Mogu li dati značajan doprinos?“ i „Mogu li nešto novo naučiti?“. Odluka da doktoriram, odlazak u inostranstvo radi stjecanja postdoktorskog iskustva, predavanje i mentorisanje istraživača kao profesor, te sada članstvo u izvršnom odboru, sve su to bila važna iskustva za mene, a nadam se da su istovremeno doprinijela i razvoju studenata, istraživača, a sada i samog univerziteta.
Dobili ste nekoliko prestižnih istraživačkih grantova, uključujući Veni, Vidi, Aspasia i Gravitation. Kako takva podrška utječe na slobodu naučnog istraživanja?
U Nizozemskoj, kao i na mnogim drugim mjestima, eksterno finansiranje je neophodno za istraživanja, jer univerziteti ne dobijaju dovoljno sredstava od države da bi ih finansirali. Posebno istraživanja koja su relativno skupa i bazirana na laboratorijskom radu, poput mog i mojih kolega, zahtijevaju eksterno finansiranje.
Problem je, naravno, što su i ta eksterna sredstva ograničena, a takvi grantovi su veoma konkurentni. Prema mom iskustvu, kada jednom uspijete dobiti početno finansiranje, novi grantovi dolaze lakše, ali to je uvijek na račun nekog drugog ko ne uspije da dobije finansiranje za svoje istraživanje. Kao rezultat, mnoge sjajne ideje nikada ne budu istražene i razvijene, što je zaista šteta.
Kao osnivačica Instituta MERLN, možete li pojasniti kako tehnologija i regenerativna medicina zajedno utječu na budućnost zdravstvene zaštite?
Tehnologija već jeste i sve više će biti važna za zdravstvenu zaštitu. Stanovništvo zapadnog svijeta brzo stari, što znači da se povećava potreba za zdravstvenom zaštitom, uz enormno ekonomsko opterećenje zdravstvenih sistema. To znači da ćemo morati postati efikasniji kako u prevenciji tako i u liječenju.
Tehnologija u tome može igrati veliku ulogu, od digitalnih tehnologija i umjetne inteligencije, do naprednih dijagnostičkih alata i robotskih hirurških sistema.
Također, kada je riječ o istraživanju novih medicinskih tretmana, tehnologije iz drugih oblasti mogu imati izuzetno veliku dodatnu vrijednost. Na MERLN institutu, naprimjer, koriste se napredne 3D tehnologije proizvodnje (printanja) za izradu implantata prilagođenih pacijentima, dok se mikro-tehnološki alati (koji se široko koriste u industriji čipova) mogu koristiti za oponašanje procesa koji se odvijaju unutar ljudskog tijela na mikro- ili čak nano-skali.
Sve to uveliko doprinosi inovacijama u zdravstvenoj zaštiti.
Institut MERLN je već pokrenuo nekoliko spin-off kompanija. Kako osiguravate da komercijalizacija naučnih otkrića ne ugrozi njihovu etičku i društvenu vrijednost?
Generalno, motivacija iza istraživanja koja se provode na MERLN Institute jeste da se na kraju regenerišu oštećena i oboljela tkiva i organi te spriječi razvoj (hroničnih) bolesti. S tom motivacijom na umu, cilj je da se nove terapije dovedu do pacijenata.
To je dug i složen proces koji obuhvata mnoge faze testiranja, regulatorna odobrenja i slično. Upravo zbog toga mnogi dobri laboratorijski nalazi nikada ne dođu do pacijenta.
Naša odgovornost kao istraživača je da učinimo sve što možemo kako bismo na kraju ostvarili klinički i društveni utjecaj. A odgovornost univerziteta je da na najbolji mogući način podrže istraživače u tom procesu, jer mnogi nisu kvalifikovani ili jednostavno nemaju vremena za to. Pokretanje spin-off kompanije može biti jedan od načina da se proizvod plasira na tržište, ali licenciranje patenta postojećoj kompaniji, na primjer, je druga mogućnost.
Lično me više brine to što mnoga izvrsna naučna otkrića izgubimo na putu do pacijenta, nego to da bi komercijalizacija naučnog otkrića mogla ugroziti integritet istraživača u njihovom radu.
Još 2019. godine govorili ste o svojoj želji da se biomaterijali koriste u što većem broju terapija. Kako gledate na napredak koji je postignut od tada? I koliko je realno očekivati da takve terapije u bliskoj budućnosti postanu standard u zdravstvenim sistemima?
To zavisi od vrste biomaterijala. U svom istraživanju fokusirala sam se na sintetičke (keramičke) zamjene za koštane graftove. Mnogi proizvodi zasnovani na ovim materijalima već se koriste u kliničkoj praksi, a novi i dalje ulaze na tržište.
Također, i druge vrste biomaterijala, zasnovane na polimerima, kompozitima, metalima, kao i nanomaterijali za teranostiku, sve se više koriste u različitim biomedicinskim primjenama. Biomaterijali u zdravstvenim sistemima su tu da ostanu.
Mislite li da je evropsko tržište spremno ulagati u široku primjenu biomaterijala, ili je industrijski sektor i dalje oprezan prema novim tehnologijama? Postoji li određena oblast medicine u kojoj vjerujete da bi se biomaterijali mogli najšire primijeniti?
Generalno, sve što se koristi kod pacijenata mora biti visoko regulisano, i to s razlogom, jer sigurnost pacijenata uvijek mora biti naš prvi prioritet. Što više učimo o biomaterijalima i što se oni više koriste u kliničkoj praksi, to će biti lakše da novi materijali budu prihvaćeni za kliničku primjenu.
Primjene u muskuloskeletnom sistemu su one s najdužom historijom korištenja biomaterijala, ta oblast i dalje ostaje područje u kojem se biomaterijali najšire primjenjuju.
Vaše istraživanje fokusira se na sintetičke zamjene za koštane presatke i bioanorganske materijale. Koji su trenutno najveći naučni i tehnički izazovi u ovoj oblasti?
Moje istraživanje se uglavnom fokusiralo na keramičke materijale zasnovane na kalcijum-fosfatima, koji se široko koriste zbog svoje sličnosti s hemijskim sastavom mineralnog dijela kosti. Međutim, ove keramike, posebno kada se koriste u poroznom obliku, vrlo su krhke, te se ne mogu koristiti u aplikacijama koje nose opterećenje.
Poboljšanje mehaničkih svojstava ovih biomaterijala, uz očuvanje njihove sposobnosti da regenerišu kost, ostaje jedan od najvažnijih izazova u ovoj oblasti.
Koji savjet biste dali mladim naučnicima iz Bosne i Hercegovine koji žele izgraditi karijeru u biomedicini i istraživanju u inostranstvu?
Iako vjerujem da je međunarodno istraživačko iskustvo visoko vrijedno za svakog naučnika zbog upoznavanja novih ljudi, novih (radnih) kultura i učenja novih tehnika, moja najveća želja za mlade naučnike u Bosni i Hercegovini je da imaju dobro mjesto u svojoj matičnoj instituciji za provođenje visokokvalitetnog istraživanja. To vidim kao investiciju u budućnost ne samo tih naučnika, već i zemlje u cjelini.
Akademska karijera bilo gdje u svijetu zahtijeva strpljenje i upornost, a to se može imati samo ako čovjek voli ono što radi. Moj savjet je da pronađete temu koja vas zaista zanima i pobuđuje vašu znatiželju, te da pronađete dobrog mentora koji vas ne samo podržava u naučnom radu, već vam pomaže i da se snađete u ponekad složenom i netransparentnom akademskom sistemu.
