Može li se visoki krvni tlak trajno izliječiti?

Ako neku bolest liječimo, ne bismo li je na kraju trebali i – izliječiti? Premda ovo pitanje zvuči posve logično, odgovor na njega ipak nije tako jednostavan. Da, kod većine zdravstvenih problema upravo to i očekujemo: antibiotik se uzima desetak dana pa infekcija nestane; slomljena kost se namjesti i drži pod gipsanom udlagom, pa naposljetku zaraste; operacijom se ukloni bolesni organ ili se povrati njegova funkcija. Čak se i nakon vrlo teških, složenih bolesti govori o oporavku, izlječenju ili povratku u normalan život.

No, nije uvijek tako. S povišenim krvnim tlakom, hipertenzijom, stvari izgledaju drukčije: dobijemo dijagnozu u četrdesetim ili pedesetim godinama života (ako ne već u dvadesetima, no nećemo sada o iznimkama već o prosjeku), pa na preporuku liječnika počnemo uzimati lijekove i zatim ih uzimamo godinama… i uzimamo… i uzimamo… i tako do kraja života. U tom beskraju terapijske rutine prije ili kasnije čovjek si postavi isto, posve logično i opravdano pitanje: hoću li ja zapravo izliječiti svoju bolest ili ću je imati doživotno, a uzimanjem terapije ću je samo držati pod kontrolom?

Odgovor nije ni potpuno obeshrabrujući ni potpuno optimističan. Kod nekih ljudi lijekovi za tlak doista s vremenom mogu postati nepotrebni, ali kod drugih to nije moguće. No, i dalje ostaje isto pitanje – zašto? Da bismo to razumjeli, moramo najprije razjasniti što hipertenzija zapravo jeste, a što nije.

Kad je tlak simptom, a kad bolest

Prvi razlog različitim ishodima liječenja hipertenzije nalazi se u činjenici da se pod dijagnozom povišenog krvnog tlaka ne krije samo jedna bolest ^[1]: samo kod manjeg broja bolesnika hipertenzija nastaje kao posljedica nekog drugog poznatog poremećaja, pri čemu krivac može biti bolest bubrega, hormonalni poremećaj, suženje bubrežnih arterija, poremećaj rada nadbubrežnih žlijezda ili neka druga jasno prepoznatljiva bolest. Takvi se slučajevi nazivaju sekundarnom hipertenzijom.

Kod sekundarne hipertenzije stvar je naoko jednostavna i jasna: ako se ukloni uzrok, u pravilu nestane i povišeni tlak. Primjerice, kirurško odstranjenje tumora koji luči višak hormona ili kateterizacijsko proširivanje sužene bubrežne arterije može dovesti do normalizacije krvnog tlaka. U tom slučaju možemo govoriti o stvarnom izlječenju.

Ali – znali ste unaprijed da dolazi taj „ali”, zar ne? – takvi su slučajevi relativno rijetki: više od 90 % osoba s hipertenzijom uopće nema sekundarnu, već takozvanu primarnu ili esencijalnu hipertenziju. Kod nje ne postoji samo jedan, jasan i izolirani uzrok koji bi se mogao odstraniti ili izliječiti, nego hipertenzija nastaje tijekom godina, postupno, kao posljedica složene kombinacije genetike, starenja, prehrane, tjelesne aktivnosti, stresa, tjelesne mase i brojnih drugih čimbenika. Iz tog razloga liječnici hipertenziju svrstavaju među kronične bolesti.

Problem nisu brojke, problem su krvne žile

Kad ljudi govore o hipertenziji, obično taj povišeni krvni tlak zamišljaju numerički, kao brojke na tlakomjeru: sto četrdeset sa devedeset, sto šezdeset sa sto, sto osamdeset sa sto deset… No, krvni tlak izražen u brojkama sam po sebi uopće nije bolest; on je samo posredni numerički pokazatelj onoga što se događa unutar organizma.

Krvne žile nisu pasivne gumene cijevi na čije stijenke protok krvi jednostavno stvara tlak prema fizikalnim hidrostatskim i hidrodinamičkim zakonima (Bernoulli, Pascal i ostala ekipa iz gradiva fizike za srednje škole); one su živo tkivo koje reagira na okolnosti u kojima se nalazi. I zato, ako su godinama izložene povišenom tlaku, počinju se fizički i funkcionalno mijenjati: stijenke arterija postaju deblje, njihova elastičnost se smanjuje, krvne žile postupno postaju kruće. Posljedično tome, srce se prilagođava povećanom opterećenju pa srčani mišić (miokard) lijeve klijetke postaje deblji i snažniji, slično kao što se povećavaju mišići sportaša koji trenira pod velikim opterećenjem ^[2].

Na prvi pogled to zvuči korisno, ali dugoročno nije tako. Iako se zadebljanje srčanog mišića ili stijenki krvnih žila u početku može činiti kao prilagodba koja pomaže organizmu da se nosi s povećanim opterećenjem, te promjene s vremenom postaju štetne: srce troši više energije i kisika, postaje manje elastično i slabije se puni krvlju, a krvne žile gube svoju normalnu funkciju. Krvožilni sustav i srce postupno se preoblikuju pod utjecajem bolesti. Zbog toga liječnici često govore da krvne žile imaju svojevrsnu „memoriju“: organizam se može djelomično oporaviti, ali nakon desetljeća hipertenzije nije realno očekivati da će se sve vratiti u stanje kakvo je bilo u dvadesetim godinama života.

Upravo je to glavni razlog zbog kojeg potpuno izlječenje od hipertenzije nije uvijek moguće.

Najmoćniji lijek nije farmaceutski pripravak

Unatoč svemu, ipak postoji jedna okolnost koja može dramatično promijeniti tijek hipertenzije kao bolesti. To nije neki novi lijek, a nije ni skupi medicinski uređaj; riječ je o vrlo jednostavnoj stvari: o gubitku tjelesne mase.

Masno tkivo se dugo smatralo tek pasivnim skladištem energije. No, danas znamo da ono djeluje poput zasebnog hormonskog organa: izlučuje brojne biološki aktivne tvari koje utječu na metabolizam, upalu, osjetljivost na inzulin i – pogodili ste! – na regulaciju krvnog tlaka ^[3]. Najkraće i najtočnije rečeno: što je više suvišnog masnog tkiva, to je veća vjerojatnost razvoja hipertenzije.

Zbog toga mršavljenje često djeluje poput vrlo učinkovitog lijeka. Brojne studije pokazale su da gubitak desetak kilograma može značajno sniziti krvni tlak, dok veći gubitak tjelesne mase kod dijela bolesnika dovodi do potrebe za smanjivanjem ili čak potpunim ukidanjem terapije.

To je posebno dobro dokumentirano kod osoba koje su podvrgnute barijatrijskim zahvatima. Nakon velikog gubitka tjelesne mase mnogi bolesnici prestaju trebati antihipertenzive ili ih uzimaju u znatno manjim dozama.Naravno, nije riječ o čudu. Organizam jednostavno prestaje biti izložen jednom od glavnih uzroka bolesti.

Hod za život: šetnjom protiv tableta i komplikacija hipertenzije

Slično vrijedi i za tjelesnu aktivnost.Posebno je zanimljivo istaknuti da redovito kretanje djeluje na krvni tlak kroz nekoliko različitih mehanizama istodobno: poboljšava funkciju krvnih žila, smanjuje aktivnost simpatičkog živčanog sustava, povećava osjetljivost na inzulin te olakšava održavanje zdrave tjelesne mase.

Naravno, učinak nije trenutačan i nitko neće nakon jednog vikenda provedenog u planinarenju moći u potpunosti odbaciti terapiju… ali nakon nekoliko mjeseci redovitog hodanja, vožnje bicikla ili plivanja, tlak može pasti za desetak milimetara žive, što je učinak usporediv s djelovanjem nekih lijekova.Upravo zato suvremene smjernice tjelesnu aktivnost smatraju sastavnim dijelom liječenja, a ne samo korisnim dodatkom terapiji.

Mit o soli i druge pojednostavljene priče

Hipertenzija je tijekom desetljeća postala žrtvom brojnih pojednostavljenja.Najpoznatije među njima glasi: „Visoki tlak nastaje zbog previše soli.“

Da, u tome ima istine… ali ne i cijele istine.Neki ljudi su izrazito osjetljivi na natrij pa će kod njih smanjenje soli (natrijevog klorida) u prehrani značajno sniziti tlak. No, kod drugih će učinak biti znatno manji. Osim toga, utjecaj prehrane na zdravlje (i na krvni tlak) je daleko složenija stvar od mjerenja dnevne potrošnje samo jednoga začina: prekomjerna tjelesna masa, višak kalorija, ultraprerađena hrana, nedostatak povrća i voća, prekomjeran unos alkohola te sjedilački način života često igraju veću ulogu od same soli.Zbog toga suvremeni pristup hipertenziji sve manje govori o pojedinačnim namirnicama, a sve više o cjelokupnom obrascu prehrane i općenito o stilu života.

Kada se može pokušati ukinuti terapiju?

Pitanje o ukidanju antihipertenzivne terapije gotovo svaki bolesnik barem jednompostavi samome sebi i/ili svojem liječniku, a odgovor je skoro uvijek dvoznačan i glasi : “Ponekad može”.

Ako je osoba izgubila značajnu količinu tjelesne mase, redovito se kreće, ima stabilno uredne vrijednosti tlaka tijekom duljeg razdoblja i nema znakova oštećenja organa, liječnik može razmotriti postupno smanjivanje terapije.

Ključna riječ je “postupno”, jer naglo prekidanje antihipertenziva može biti opasno: neki lijekovi mogu izazvati nagli povratni porast tlaka, ubrzani rad srca ili druge neželjene posljedice.

Još je važnije naglasiti da normalan tlak tijekom uzimanja lijekova ne znači automatski da su lijekovi postali nepotrebni, jer ponekad su upravo oni razlog zbog kojega je tlak uredan.Zato odluku o smanjivanju ili ukidanju terapije uvijek treba donositi zajedno s liječnikom, a ne samostalno.

Nova riječ: remisija

Posljednjih godina medicina sve češće koristi pojam remisije, anajpoznatiji primjer dolazi iz domene liječenja dijabetesa tipa 2. Nekada se smatralo da je dijabetes tipa 2 isključivo progresivna bolest, dakle stanje zdravlja koje se kroz godine neminovno pogoršava i komplicira. Danas znamo da se kod nekih bolesnika nakon značajnog gubitka tjelesne mase vrijednosti glukoze mogu normalizirati do te mjere da pacijenti više ne trebaju lijekove ^[4].

Slična se rasprava sve češće vodi i oko hipertenzije. Dakle, jeli osoba koja pet godina ima normalan tlak bez lijekova još uvijek hipertoničar? Ili više nije?

Ne postoji jednoznačan odgovor.

Mnogi liječnici radije govore o remisiji nego o izlječenju. Razlog je jednostavan: ako se izgubljeni kilogrami vrate, ako se osoba ponovno udeblja ili prestane kretati, hipertenzija se često vrati zajedno s njima.Drugim riječima, bolest možda nije nestala. Možda se samo povukla dovoljno daleko da više nije vidljiva.

Granice ljudskog oporavka

U činjenici da hipertenzija najčešće ne nestaje, nego ulazi u remisiju – dolazi u stanje u kojem je i dalje “tiho” prisutna, ali ne uzrokuje simptome ni komplikacije, krije se i najvažnija poruka cijele priče o tome može li se nakon dovoljno upornog liječenja – izliječiti.

Ljudsko tijelo posjeduje izvanrednu sposobnost prilagodbe i oporavka. Krvne žile mogu ponovno postati elastičnije. Srce može djelomično smanjiti zadebljanje svojih stijenki. Metabolizam se može značajno poboljšati.Ali za sve postoji granica preko koje prilagodba i oporavak niti u idealno posloženim terapijama i promjeni životnog stila ne mogu dosegnuti stanje kompletnog i trajnog oporavka.Što je bolest dulje trajala, što je osoba starija i što su promjene na organima izraženije, manja je vjerojatnost potpunog povratka na početno stanje ^[5].

To ne znači da promjene životnog stila nemaju smisla. Naprotiv. Čak i kada ne dovedu do ukidanja lijekova, one gotovo uvijek smanjuju rizik srčanog udara, moždanog udara, zatajenja srca i drugih komplikacija.A upravo je to krajnji cilj liječenja hipertenzije (i općenito svake kronične bolesti): produžiti životni vijek, a tim dodatnim godinama dati kvalitetu.

Izlječenje ili nešto jednako dobro?

Zaključak je jednostavan: najveća bi pogreška bila promatrati hipertenziju kroz jednostavnu podjelu na „izliječeno“ i „neizliječeno“, jer je stvarnost mnogo složenija: kod manjeg broja ljudi visoki tlak može doista nestati nakon uklanjanja njegova uzroka; kod dijela bolesnika promjena životnih navika može dovesti do godina života bez lijekova; kod mnogih drugih lijekovi će ostati trajni suputnici, ali će zdraviji način života smanjiti broj potrebnih tableta i rizik od komplikacija i po život opasnih stanja.

Možda zato najpošteniji odgovor na pitanje iz naslova glasi: ponekad da, često djelomično, a katkad ne. No i kada potpuno izlječenje nije izvjestan ishod, organizam često može biti vraćen mnogo bliže zdravlju nego što se nekad smatralo mogućim. A u medicini je to ponekad jednako vrijedno kao i samo izlječenje.

_Literatura

<sub>[1] McEvoy JW, McCarthy CP, Bruno RM, et al. 2024 ESC Guidelines for the management of elevated blood pressure and hypertension. European Heart Journal. 2024;45(38):3912–4018.

[2] Mancia G, Kreutz R, Brunström M, et al. 2023 ESH Guidelines for the management of arterial hypertension. Journal of Hypertension. 2023;41(12):1874–2071.

[3] Hall JE, do Carmo JM, da Silva AA, Wang Z, Hall ME. Obesity-induced hypertension: interaction of neurohumoral and renal mechanisms. Circulation Research. 2015;116(6):991–1006.

[4] Lean MEJ, Leslie WS, Barnes AC, et al. Primary care-led weight management for remission of type 2 diabetes (DiRECT): an open-label, cluster-randomised trial. The Lancet. 2018;391(10120):541–551.

[5] Carey RM, Muntner P, Bosworth HB, Whelton PK. Prevention and Control of Hypertension: JACC Health Promotion Series. Journal of the American College of Cardiology. 2018;72(11):1278–1293.</sub>

_{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}