Negdje između ključeva stana, starih računa i rezervnih sijalica, među sitnicama koje godinama tiho leže u ladicama, mnogi od nas još uvijek drže poneku dugmad. Mala, plastična, često usamljena. Skinuti sa starog kaputa, jakne ili košulje kao diskretno obećanje da će jednog dana možda zatrebati.
Zanimljivo je koliko je to obećanje danas izgubilo smisao.
Nekada se podrazumevalo da otpadne dugme, da se rajsferšlus pokida, da se podstava pohabi ili da se potplat istroši. To nije bio znak da je predmet služio svojoj svrsi. Naprotiv. Bio je to dokaz da je bio dio nečijeg života dovoljno dugo da mu treba mala pomoć.
Odlazak kod krojača, postolara ili bagera bila je vrlo uobičajena stvar. U svakom kraju bio je neko ko je znao kako skratiti rukave, zamijeniti postavu, proširiti suknju ili vratiti oblik cipela koje su prešle mnogo više kilometara nego većina njihovih nasljednika danas. Takvi postupci nisu bili egzotika ili nostalgično sjećanje na neka sporija vremena. Bili su dio svakodnevnog života.
Danas ih je sve manje. Neki su zatvoreni, neki rade gotovo neprimjetno, skriveni između pekara, mjenjačnica i prodavnica mobilnih telefona. Još je zanimljivije što ih više i ne tražimo tako često.
Ne zato što se naše stvari manje lome. Već zato što smo se polako odvikavali od ideje da stvari imaju drugi život.
Kada je zamjena postala lakša od popravke?
Teško je odrediti tačan trenutak kada se to dogodilo. Nije bilo velike promjene, te revolucije koja bi preko noći promijenila naše navike. Sve se dešavalo postepeno.
Prvo, stvari su pojeftinile. Onda pristupačnije. Tada su počeli da se smenjuju brže nego ranije. Kolekcije su dolazile i odlazile, telefoni su se menjali svake dve-tri godine, a odeća se kupovala gotovo u hodu, između dve obaveze.
U jednom trenutku smo počeli drugačije da računamo. Više nije bilo pitanje da li se nešto može popraviti, već da li se isplatilo.
A kada se naviknemo da sve gledamo kroz takvu računicu, lako zaboravimo da vrijednost predmeta ne mora uvijek odgovarati njegovoj tržišnoj cijeni.
Jer deset godina niko ne nosi svoj omiljeni kaput jer je to racionalno. Nosi ga jer mu se zbližio.
Shutterstock.com
Stvari kojih pamte
Postoje predmeti koje jedva primjećujemo dok su s nama. Tek kada nestanu, shvatimo koliko su bili prisutni.
Kožna torba koju smo nosili na sva važna putovanja. Sat koji je stajao na ruci tokom važnih razgovora, prvih poslova i porodičnih okupljanja. Stari džemper koji možda više nije savršen, ali ga i dalje tražimo čim zahladi.
Takvi predmeti imaju nešto što nove stvari ne mogu kupiti reklamom ili pažljivo osmišljenim brendiranjem. Imaju biografiju.
Na njima ostaju tragovi upotrebe i života. Malo izblijedjela boja, ogrebotina na kopči, rukav je nekoliko puta skraćen. Sve što bi bila mana u radnji postaje deo priče u stvarnom životu.
Možda zato neke stvari čuvamo mnogo duže nego što nam logika nalaže.
Ne zbog materijala, već zbog uspomena.
Povratak zanata
Međutim, posljednjih godina uočen je zanimljiv paradoks.
Iako police prodavnica nikada nisu bile punije, interesovanje za rukotvorine raste. Sve više ljudi pohađa tečajeve šivanja, restauracije namještaja, vezenja ili pletenja. Na društvenim mrežama milioni pregleda prate video zapise na kojima neko pažljivo obnavlja stari komad odjeće umjesto da kupuje novi.
Možda nije samo želja za uštedom novca ili briga za životnu sredinu, kako se često pretpostavlja.
Možda jesmo umoran od stvari koje ne traju. O predmetima koji bez traga ulaze u naš život i jednako neprimjetno ga napuštaju.
Majstori su uvek radili više od pukog popravka. Proširili su odnos između čovjeka i objekta. Pustili su da stvari odugovlače malo duže nego što je prvobitno planirano.
Shutterstock.com
Mala pobuna protiv prolaznosti
Zanimljivo je da danas gotovo automatski riječ “novo” doživljavamo kao nešto bolje. I nije uvijek bilo tako.
U prošlosti se kvalitet prepoznavao upravo po tome koliko dugo nešto traje. Dobar kaput nije bio onaj koji je dobro izgledao prve zime, već onaj koji je izgledao dobro druge. Cipele se nisu kupovale jednu sezonu, a namještaj se prenosio s generacije na generaciju.
Možda zato svaka popravka nosi pomalo staromodnu ideju da nisu sve stvari potrošne i da neke stvari zaslužuju još jednu sezonu, još jedno putovanje, još jednu godinu korištenja.
Ponekad je dovoljno prišiti dugme, zamijeniti patentni zatvarač ili obući obući obući da se prisjetimo jednostavne istine: neke stvari postaju dragocjene tek nakon što provedete dovoljno vremena s nama.
Možda zato, među svim sitnicama koje godinama držimo u fiokama, ono rezervno dugme još uvek nije završilo u kanti za smeće. Tiho i uporno nas podsjeća da je nekada bilo sasvim normalno vjerovati da stvari mogu potrajati. A to možda još mogu.
Naslovna fotografija – Shutterstock.com
Brzo Zašto smo prestali da popravljamo stvari? pojavio prvi na Ja sam.
