Stupar je radio u Tehničkom remontnom zavodu Hadžići i prisjeća se kako su 29. maja 1992. godine, u stan u kojem je živio u ulici Četvrte crnogorske brigade, po njega došli pripadnici srpske policije – Nemanja Jovičić i jedan od sinova Stuparovog kolege.
“Prilikom pretresa kuće, kad je došao Jovičić, on me tu dosta pretukao, ključ od stana je dao gazdarici i rekao: ‘Njemu ovo više neće trebati’, priča nam Stupar, kojeg su potom s komšijom, kojeg je također doveo Jovičić, minibusom odvezli prema dvorani Kulturno-sportskog centra u Hadžićima.
Njegove neugodnosti koje je doživio tog dana nastavile su se u vožnji prema dvorani. Priča nam kako je s komšijom, koji je od batina bio sav krvav, sjedio na sećiji, dok je policajac u uniformi sjeo na poklopac od motora, blizu vozača.
“Nosio sam naočale i on je meni rekao: ‘Ti, crni, skini te naočale i izaberi u koje oko hoćeš da pucam.’ Rekao sam: ‘Naočale neću skidati, a ti pucaj gdje god hoćeš.’ Ne znam otkud mi ta hrabrost tada. Nisam u tom momentu osjećao strah”, kaže nam Stupar.
S komšijom je sjedio rame uz rame na sećiji u minibusu, a vojnik je iz puške pucao između njih dvojice, ispalio tri-četiri metka u namjeri da ih isprepada. Iz njegovog komšiluka su pokupili ljude, koje su prebacili do zgrade Opštine Hadžići, gdje su ih, kako kaže, maltretirali i prebijali, dok su njega i ostale doveli u dvoranu, koja nije bila daleko od Opštine.
Po dolasku, kako je ispričao Stupar, u dvorani su zatekli već 100-tinjak ljudi. Uslovi su bili jako teški, zatočenici su morali spavati na podu, ispod semafora za rezultate, bez prostirki i deka, već su samo tene stavljali pod glavu kao jastuk. Hranu su dobijali jednom dnevno, nekada nijednom, a iz dvorane su izvođeni u kasarnu “Žunovnica” da utovaraju granate. Prva grupa, nastavlja Stupar, koja je dovedena u dvoranu bila je smještena u svlačionice, za razliku od ostalih.
Najupečatljivije što je ovaj bivši logoraš doživio u dvorani desilo se 12. juna – drugog dana Kurban-bajrama, nakon što je u objekat natjeran jedan od Hadžićana da zatočenima psuje, a za njim ulazi deset-petnaest pripadnika paravojnih formacija koji su sa sobom doveli grupu Bošnjaka iz Žunovnice, među kojima je bio i Stuparov daidža.
Stupar priča kako su poslije dobili informacije da je na čelu te grupe bio Goran Fifić i da se uz njega isticala plava mršava, niska djevojka s bijelim patikama.
“Nama su naredili da kleknemo, da stavimo ruke iza vrata i da oborimo glave. I onda su oni krenuli sa svojim iživljavanjem, pogotovo se tu istakla ova djevojka, koja je išla redom, tukla koga je stigla. Dešavala su se seksualna zlostavljanja, ljudi su tjerani da skidaju donji veš, da jedan drugog polno zadovoljavaju, to su bile užasne scene. Ni u filmovima to ne možete doživjeti”, prisjeća se Stupar.
Opisuje i kako su jednog momka izvodili na strijeljanje, pa vraćali, a drugog su tako tukli da su od njegovo tijelo prelomili na par mjesta koplje od zastave.
“Što je najgore, vidio sam da su ti ljudi uživali u tome”, dodao je.
Kulturno-sportski i rekreacioni centar u Hadžićima. Foto: MKSJ
Kantonalni sud u Sarajevu je prvostepenom presudom zbog zločina u Hadžićima osudio Gorana Fifića na deset godina zatvora i njegov predmet se nalazi u žalbenoj fazi u Vrhovnom sudu Federacije. S njim je u predmetu bila optužena Mirjana Milidrag, ali je postupak protiv nje obustavljen zbog smrti. Nemanju Jovičića je Vrhovni sud Federacije osudio na deset godina zatvora za zločine u Hadžićima.
Stupar u Kulturno-sportskom centru ostaje do 22. juna, kada su srpske snage zapalile naselje Kućice i sve stanovništvo doveli u dvoranu, nakon čega je muškarcima rečeno da idu na razmjenu. Logoraši su potrpani u autobuse, ali nisu odvezeni na razmjenu, već pred KP dom “Kula”, gdje su u vozila, koja su stajala satima, ulazili pripadnici srpske vojske, tukli ih i psovali. Ni u “Kuli” tada nisu ostali.
“Prebacuju nas u kasarnu ‘Slaviša Vajner Čiča’ i tu odmah doživljavamo prvu neprijatnost kad smo izlazili iz autobusa. Odmah su nas u špaliru dočekali s palicama, tojagama, nemilosrdno su nas tukli dok nismo ušli u spavaonu. Nas je bilo oko 280, sve su nas strpali u veliku prostoriju, gdje smo boravili par dana”, kaže Stupar.
U kasarni su, prema riječima našeg sagovornika, odvojili 46 Hadžićana, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Nakon par dana, Stupar je prebačen u KP dom “Kula”, gdje su njega i ostale logoraše dočekali loši uvjeti i pretrpane ćelije, nije im bila dozvoljena upotreba toaleta. Prisjeća se kako su prilikom posjete bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i ratnih zločina u drugim gradovima u BiH, bili natjerani da srede logor. Taj dan je jedino bila otvorena i menza.
“Dan prije su nas sve natjerali da se obrijemo, da se umijemo, da se sve to pospremi, bilo je predstavnika međunarodne zajednice. Ja sam tad govorio za neku televiziju i Karadžića pitao za naše porodice u Hadžićima, da li možemo stupiti u kontakt s njima. On mi je tada rekao: ‘Vaš predsjednik vas neće, vi njemu ne trebate, ima ljudstva, njemu je potrebno oružje i municija. Vama je najbolje i najzaštićeniji ste ovdje.’ I tada je radila ta mašinerija, ta propaganda”, priča Stupar.
Nestali s područja općine Hadžići. Foto: Detektor
On je bio među prvih deset logoraša koji su izvedeni na Grbavicu da rade, gdje su doživljavali torture i morali su kopati rovove. Stupar priča da je “popravljao vozilo Željku Gilmaru”, protiv kojeg je također vođen sudski postupak. Presudom sarajevskog Kantonalnog suda, Željko Mitrović zvani Gilmar je, kao komandir jednog od radnih vodova u naselju Grbavica, osuđen na dvije godine zatvora za zločin protiv civilnog stanovništva.
“Radili smo u Ozrenskoj, u Milinkladskoj ulici… Sjećam se, jedne prilike su nas natjerali da kopamo rovove, a prije toga su oni otvorili vatru prema položajima Teritorijalne odbrane BiH i MUP-a. Tek kad se uzvratila vatra, nas su istjerali na ledinu da kopamo. Bukvalno smo bili živi štit”, kaže Stupar, koji je u “Kuli” boravio do 29. augusta 1992. godine, kada je razmijenjen.
On kaže da je određenu satisfakciju doživio kroz presudu Goranu Fifiću i navodi da je bitno da odgovorni dođu pred lice pravde, iako se u ovom slučaju radi o prvostepenom postupku.
“Imao sam sreću da preživim, mnogi nisu. Dali smo zavjete da onaj ko preživi da svjedoči. Emocije prorade”, priča Stupar, koji obnaša funkciju predsjednika Skupštine Udruženja “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95”.
Najviše ga boli, kako kaže, što država nema sluha za logoraše.
“Mi nemamo zakon o logorašima, a što je najgore, puna su usta političarima nas koji smo prošli te logore i doživjeli najveće zločine i maltretiranja, a nikako da se potrude da toj populaciji omoguće adekvatnu starost. Mi smo stari ljudi, ne tražimo nikakav novac, samo da nam omoguće liječenje, a kroz zakon bi to bilo i zapisano – dostojanstven život”, zaključio je Stupar.
Datum i vrijeme objave: 07.06.2026 – 08:00 sati
