Kako sadržaj koji je davno krojen po mjeri desetogodišnjnaka sad tim istim odraslim ljudima, za koje je onomad tako krojen, zapakirati na način da se ne osjećaju potpuno blesavo dok ga gledaju, a da i dalje ostane vjeran konceptu podgrijavajući nostalgiju i povezanost publike sa šašavim izvornim materijalom? Otprilike ovako.
Nostalgija je profitabilna, to je oduvijek poznato, ali nostalgija za osamdesetima se već dugo pokazuje kao naoko neiscrpna krava muzara za filmske studije. Ono što nam 2026. dosad pokazuje jest ciljanje na nostalgiju posebne dobne skupine smještene na razmeđu Generacije X i milenijalaca, koja se još popularno naziva i “xenijalcima”, a u koju spadaju oni koji su kao mlađi igrali igrice poput Super Marija (“The Super Mario Galaxy Movie”), a kao stariji Mortal Kombat (“Mortal Kombat II”), uživali u filmovima izvorne trilogije Ratova zvijezda (“Mandalorian and Grogu”) i igrali se s figuricama He-Mana i Gospodara svemira.
Upravo je za ove potonje (i njihovu djecu), sada većinom prosijede i proćelave četrdesetogodišnjake oživljena franšiza “Masters of the Universe” istoimenim filmom Travisa Knighta (prethodno poznatog po animiranom “Kubo and the Two Strings” (2016.), i jedinom filmu o Transformerima – još jednog serijala temeljenog na igračkama iz osamdesetih – vrijednog spomena, “Bumblebee” iz 2018.) koji je sinoć doživio svoju zagrebačku premijeru u Cinestarovoj IMAX dvorani u Arena centru.
Ovo nije prvi put da se Hollywood okušao u ekranizaciji legende o Adamu, princu Eternije koji “Sive lubanje silom” postaje svemoćni junak He-Man i bori se protiv zlikovca s kosturskom glavom uz pomoć skupine likova koji svi redom nose blesava imena kao što su Fisto, Ram-man, Man-At-Arms i slična. Taj zadatak, naravno, nije nimalo lak, dovoljno je pitati Garyja Goddarda koji ga se 1987. prihvatio prenijevši na platno žalosnu verziju s Dolphom Lundgrenom u ulozi glavnog junaka.
Najveći izazov pred kojim se našao Knight bio je kako sadržaj koji je davno krojen po mjeri desetogodišnjnaka sad tim istim odraslim ljudima, za koje je onomad tako krojen, zapakirati na način da se ne osjećaju potpuno blesavo dok ga gledaju, a da i dalje ostane vjeran konceptu podgrijavajući nostalgiju i povezanost publike sa šašavim izvornim materijalom. Rješenje je bilo jedno jedino, ali nije ga bilo lako izvesti, a to je da film prigrli svoju blesavost i s tonon autoronije pleše po samom rubu parodije svojih osnovnih premisa. I da odmah raščistimo potencijalne dvojbe, “Masters of the Universe” je u tome uspio.
Glavna uloga pripala je engleskom glumcu Nicholasu Galitzineu, a njegovog princa Adama nalazimo kako provodi dane u odjelu za ljudske resurse u suvremenoj korporaciji tražeći po internetu Mač moći koji je izgubio kad su ga kao klinca, baš kao i Supermana, poslali na zemlju u trenucima kad je zli Skeletor (Jared Leto) osvajao njegovu rodnu Eterniju. Kad ga napokon nađe, u pratnji svojih drugova predvođenih Teelom (Camila Mendes) i njezinim ocem Duncanom (Idris Elba), zaštitnik Sive lubanje upustit će se u okršaj sa zlim silama kako bi planetu vratio prethodni prirodni poredak i prosperitet, kako to već ide.
Premda je trajanje od 140 minuta pretjerano za film koji u osnovi nije mnogo više nego autoreferencijalna parodija, Knight izvlači maksimum iz koncepta nižući crtićku akciju i šale koje su katkad toliko urnebesne da ćete im se smijati i nakon što iziđete iz kino dvorane. I premda iznalazi način da opravda nezamislivo cringy imena likova kao što su Ram-Man i Fisto, pokazalo se neizbježnim da film istakne njihovu urnebesnu (homo)erotičnost.
Ipak, možda njegova najjača snaga dolazi iz najneočekivanijih izvora. Jared Leto je nizom groznih uloga (vidi nalovnu u “Morbiusu” i Jokera u “Suicide Squad”) postao jednim od najomraženijih glumaca današnjice i prije nego je zatrpan brojnim optužbama za seksualno uznemiravanje koje samim čudom nisu dovele do “otkazivanja”, a nakon neuspjeha projekata poput lanjskog “Tron: Ares”u kojemu je igrao glavnu ulogu, sada još jedino može glumiti uloge u kojima ne vidimo njegovo lice, već umjesto njega nosi lubanju.
Njegov Skeletor je daleko najzabavniji i najzanimljiviji lik u “Masters of the Universe”. Gotovo svemoćan, ali u konstantnoj panici od gubitka moći, drski čudak zao preko granica karikature, istovremeno i ponosan i frustiran prihvaćanjem svoje uloge glavnog negativca u svemiru. Moglo bi se reći da u ovoj otkačenoj ulozi Leto pokazuje zašto je prije više od deset godina bio zavrijedio čak i Oscar.
Naravno da bi bilo suludo očekivati da “Masters of the Univers” bude mnogo više od filma koji upada u kategoriju “toliko loš da je dobar”, a mnogi će ga kritičari, siguran sam, svrstati i u onu “toliko lošega da je loš”. Vjerujem, ipak, da je Knight uspio postići i više od toga samo zato što je prigrlio sve one otkačene trope koje sežu još iz crtane serije, a uključuju sve do grupnog grohota smijeha junaka s rukama postavljenim na bokove, umjesto da teži postizanju bilo kakvog stupnja ozbiljnosti s materijalom kojeg bi bilo kakva ozbiljnost pokopala i prije nego što počne.
Ako dovoljan broj četrdesetogodišnjaka povede svoju djecu u kina na zajedničko smijanje onome što je tata volio dok je bio mali, možda se, kako sugeriraju tzv. post-credits scene, rodi nova urnebesna herojska franšiza koja u svojoj spaljenosti ide čak i korak dalje nego slični ogranci Marvela poput “Guardians of the Galaxy” i posljednja dva filma o Thoru. Pitanje je koliko je još mlijeka za izmusti preostalo u kravi pop kulture osamdesetih, ali očito je da Hollywood misli da se još uvijek isplati pokušati to saznati.
Ocjena: 7/10
(Amazon MGM Studios, 2026.)
