Gotovo u potpunosti bez dijaloga, film Potsyja Poncirolija je stilska vježba natopljena u retro estetiku sedamdesetih sa soundtrackom po izboru Jacka Whitea.
“Motor City” je film izgrađen oko jednostavne premise, a to je da su akcijski filmovi o osveti ovisni o narativnim tropama dosad toliko poznatima gledateljima da se mogu ispričati u potpunosti bez dijaloga, pa zašto ih onda tako i ne prezentirati. Scenarij Chada St. Johna (koliko ga ima) vrzmao se po Hollywoodu desetljeće i pol dok ga se napokon netko nije napokon usudio ekranizirati, a u međuvremenu, točnije 2023., snimljen je već jedan po konceptu i temi vrlo sličan, ali na koncu dosta slabiji film, “Silent Night” hongkongškog akcijskog maga Johna Wooa.
Dok je u spomenutom slučaju Woo prepuštao akciji i scenama borbe da prepričaju njegovu priču o osveti, u “Motor City” redatelj Potsy Ponciroli, od ranije poznat prema prilično zanimljivim filmovima, porogorućem vesternu “Old Henry” s Timom Blakeom Nelsonom i crnoj komediji u stilu braće Coen “Greedy People”, ulazi duboko u vizualni stil eksploatacijskih B naslova iz sedamdesetih i utapa ga u tzv. “needle dropovima” glazbenih brojeva iz tog razdoblja koje je birao slavni muzički sin grada iz naslova, tj. Detroita u kojemu se odvija radnja, Jack White, a koji se čak i pojavljuje u cameo ulozi u jednoj sceni.
Zbog svega tovdje navedenog “Motor City” djeluje kao nešto između dugotrajnog videospota za pjesme koje u njemu sviraju i filmske verzije nekog šutljivog stripa u kojemu junaku Johnu Milleru (igra ga gorostas švarcenegerovske građe Alan Ritchson, publici najpoznatiji kao naslovni junak televizijske serije “Reacher” s Amazon Primea, nastale prema popularnim romanima Leeja Childa) biva smješteno kako bi njegov neprijatelj gangster (Ben Foster) ponovno dobio priliku da mu preotme zaručnicu Sophiju (Shailene Woodley).
Kako to već ide u osvetničkim B fiilmovima sedamdesetih, Miller će morati pobjeći iz zatvora kako bi poubijao sve negativce koji su mu uništili život, a sve to s vrlo malo riječi (gruba procjena zbraja svega pet do deset replika u otprilike 110 minuta filma) i nabrijanim soundtrackom koji uključuje pjesme poput “Cat People (Putting Out Fire with Gasoline)” Davida Bowieja (koja je izvorno objavljena početkom osamdesetih, kasnije od radnje filma), “Lovely Day” Billa Withersa, “The Chain” Fleetwood Maca, “I Feel Love” Donne Summer, “Nights in White Satin” The Moody Bluesa i mnogo, mnogo drugih jednako slavnih brojeva po stručnom izboru glazbenog selektora Whitea.
U filmu se, između ostalih, pojavljuju i Pablo Schreiber (“The Wire”) kao pokvareni policajac u službi glavnog gangstera i Ben McKenzie koji kao da bez riječi ponavlja svoju ulogu detektiva Jamesa Gordona iz serije “Gotham”, a Ponciroli će prigrliti trash prirodu jeftinih filmova koje kanalizira, ne samo u krvavom nasilju (kao primjerice u vrlo dobroj sceni okršaja u dizalu), već i tjerajući gledatelje da ignoriraju logiku i prihvate kao činjenicu to da naš glavni junak može ubiti dvostruko manjeg čuvara u zatvoru i presvući se u njegovu uniformu.
Čisti primjer filma koji preferira stil nad supstancom, “Motor City” se lavovski bori kako bi njegov “gimmick” izbjegavanja dijaloga funkcionirao, a u tome je tek djelomično uspješan. Neki će sigurno tvrditi da bi bolji uspjeh kod šire publike postigao da je snimljen u klasičnom obliku, što je vjerojatno točno, iako bi u tom slučaju u potpunosti izgubio jedinu stvar koja ga čini posebnim.
“Motor City” zapravo dolazi kao dobrodošlo osvježenje u eri Netflixovih filmova i serija snimanih za gledanje jednim okom, koji konstantno (polu)gledatelju moraju objašnjavati što se događa na ekrane dok mu pozornost odvlači skrolanje po mobitelu. Ponciroli vjeruje svojoj publici, a retro estetika i glumačka podjela predvođena moćnom fizičkom prisutnošću Ritchsona, dovoljan su razlog da njegov film pogledate pozorno upijajući njegovo ozračje, iako ni u jednom trenutku nećete biti zavarani da je pred vama išta više od obične stilske vježbe.
Dobili smo na kraju nešto na pola puta između bedastog old school akcića i eksperimentalnog uratka, nedovoljno ni jedno niti drugo od toga da bi oduševilo, ali opet ukupno gledajući dovoljno odvažno da zasluži prolaznu ocjenu. Više od toga ovom filmu očito nije bilo ni planirano, s obzirom na činjenicu da je izgnan u distribuciju gotovo godinu dana nakon premijere u Veneciji, u terminsku rupu između dvaju blockbustera, “Odiseje” za koju se očekuje da će nastaviti dominaciju u drugom vikendu prikazivanja i novog “Spider-Mana” koji na ekrane dolazi kroz nekoliko dana.
(Independent Film Company, 2025.)
