Članovi Planinarskog društva Konjuh Tuzla Goran Đulabić i Neven Milošić, kao dio veće ekspedicije, ovog jula popeli su Elbrus na Kavkazu, koji se sa 5.642 metra nadmorske visine smatra najvišim vrhom u Evropi.
Iako su nakon uspješnog uspona ispunjeni srećom i ponosom, ističu da put do vrha nije bio nimalo jednostavan. Bilo je trenutaka straha, iscrpljenosti, preispitivanja i borbe sa visinskom bolešću.
„Elbrus je savršen, popeli smo ga. Sretni smo. Nas sedam uspjelo je savladati kompletan uspon, od ukupno 32 osobe koliko ih je krenulo u istoj grupi na ovaj pohod“, kazao je za Fenu Goran Đulabić.
Put preko Gruzije do ruskog Kavkaza
Njihovo putovanje započelo je u glavnom gradu Gruzije, Tbilisiju. Autobuskim prijevozom nastavili su prema Terskolu u Rusiji, a put je trajao oko 12 sati.
Narednog jutra uslijedio je kraći prijevoz do gondole, a zatim uspon na 3.800 metara nadmorske visine.
„Tri presjedanja i prebacivanje opreme i hrane za tridesetak ljudi iz jedne gondole u drugu bili su veoma stresni. Nakon izlaska trebalo je pronaći ratrak, specijalno motorno vozilo sa gusjenicama, koje bi prebacilo velike torbe i potrepštine do baznog kampa“, opisao je Đulabić.
Do baznog kampa hodali su još oko 300 metara visinske razlike. Kamp je, kako navodi, bio kombinacija kontejnera i drvene barake s dva vanjska toaleta i improvizovanom kuhinjom.
Prva aklimatizacija donijela nevjerovatne prizore
Prvi ozbiljniji izazov bila je aklimatizacija na 4.500 metara nadmorske visine.
„Od ljepote pogleda zastaje dah. Bože, zar može biti ovako lijepo. Vrhovi ispod i iznad nas prekriveni su snijegom. Sunce prži, prelijepo je“, kazao je Đulabić.
Nakon povratka u kamp uslijedila je večera i odmor. Ipak, nisu svi članovi ekspedicije jednako doživjeli uslove boravka.
„Neki su se žalili na smještaj i gotovo sve oko sebe. Iskusniji među nama samo su se smješkali i govorili da je ovo raj na zemlji u odnosu na ozbiljne uspone gdje ljudi borave u šatorima“, ispričao je.
Visina, umor i prve sumnje
Narednog dana uslijedio je aklimatizacijski uspon na 5.100 metara nadmorske visine.
„Ljudi su već pokazivali znakove visinske krize i reakcije na diamox, lijek koji se koristi kod visinske bolesti. Bio sam premoren, jedva sam čekao da se uvučem u vreću. Bio sam potpuno iscrpljen“, naveo je Đulabić.
Radovao se kada je čuo da završni uspon neće biti istog dana. Vrijeme se pogoršalo – oluja, kiša i snažan vjetar odgodili su pokušaj uspona.
Većina ekipe odlučila je koristiti ratrak do 5.100 metara, a zatim nastaviti pješke. Deset članova, među kojima su bili Đulabić i Milošić, odlučilo je savladati cijelu rutu pješice.
Noć prije uspona: Borba sa strahovima
Pred završni uspon Đulabića su preplavile brojne misli i strahovi.
„U glavi haos. Blaži napad panike. Noć. Preispitivanje svega. Grlobolja. Hladno mi je, smrzavam se. Šta ću obući na usponu, kako ću ako ne budem mogao hodati, šta ako padnem i povrijedim se“, opisao je.
Tokom noći pokušavao je odmoriti, ali san je prekidan zbog problema s disanjem i osjećaja hladnoće.
„Sviće. Ustajem. Dišem, gubim dah, zaspim… i tako u krug“, prisjetio se.
Dvanaest sati do vrha Elbrusa
Dan uspona počeo je pripremama i provjerom opreme. Snijeg je lagano padao, a vjetar je puhao brzinom oko 40 kilometara na sat.
„Definitivno, za mene najteži uspon ikad. Vjetar nas je dočekao odmah u kampu i nije prestao puhati 17 sati“, rekao je Đulabić.
Prvih nekoliko sati bilo je podnošljivo.
„Ćutimo i štedimo energiju. Umora nema, ali visinska bolest vreba na svakom koraku. Tri brža koraka i ostajete bez daha narednih nekoliko minuta.“
Kako su se približavali višim dijelovima, uslovi su postajali sve teži. Vjetar je nosio suhi snijeg koji je udarao u lice, zbog čega su morali koristiti naočale i zaštitu za lice.
Posljednjih 150 metara bilo je najteže
Na 5.100 metara nadmorske visine Đulabić je osjetio snažan utjecaj visine.
„Jedva sam hodao uzbrdo. Stižemo ekipu koja je došla ratrakom, ali vjetar nije prestajao puhati“, kazao je.
Posebno teških bilo je posljednjih 150 metara do samog vrha.
„Dva-tri koraka, pa stanemo. Dišemo, pokušavamo hodati, ali visinska razlika nas potpuno iscrpljuje.“
Uz pomoć fiksnog užeta prelazio je padine prekrivene snijegom, zaustavljajući se svakih nekoliko koraka kako bi povratio snagu.
„Konačno sam na zaravni pred sami vrh. Vidim vrh, ali koraci su kao od olova. Neven me sačekuje. Volio bih da sam mu mogao reći da ide dalje i da me ne čeka, ali nisam imao snage“, opisao je emotivne trenutke.
„Popeo sam najviši vrh Evrope“
Nakon 12 sati uspona stigli su do cilja.
„Vrh. Od silnog umora nisam se ni radovao. Zastava, slikanje, vjetar. Samo sam želio da se spustim negdje gdje nema vjetra“, rekao je Đulabić.
Tokom cijelog uspona pojeo je samo polovinu energetske čokoladice i popio malo čaja i elektrolita iz termoske.
„Ne osjećam ni glad ni žeđ. Silazimo. Popeo sam najviši vrh Evrope. Elbrus je savršen, popeli smo. Samo da se spustim i sklonim od vjetra“, poručio je nakon povratka.
Planinarsko društvo Konjuh Tuzla čestitalo je Goranu Đulabiću i Nevenu Milošiću na velikom uspjehu, ističući da je njihov podvig jedna od najljepših čestitki povodom 75. godišnjice postojanja tog društva.
Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.
Datum i vrijeme objave: 25.07.2026 – 12:52 sati
