Kako prakticirati dopaminski post
Nisam bukirala let. Bila je to, ispostavit će se, jedna od pametnijih odluka koje sam donijela tog tjedna. Umjesto toga, otišla sam na koncert. Isplesala sam se do zore s prijateljicom koju nisam vidjela godinama, onako kako se pleše kad zaboraviš da te netko gleda. Bilo je to pravo zadovoljstvo koje nije stiglo s ekrana i nije zahtijevalo kreditnu karticu. Sljedećih tjedana častila sam se sitnim novinama. Kava u kafiću u koji nikad nisam ušla iako prolazim kraj njega svaki dan. Razgovor sa strancem u redu u pošti, onaj koji počne slučajno i završi osmijehom koji nosiš ostatak dana. Male, nepretenciozne niše u rutini.
Pročitajte: Kako tehologija mijenja terapiju i gradi mostove prema najranjivijim dijelovima ljudske psihe
Mozak ne zna za hijerarhiju podražaja, ne zna je li nagrada skuplja ili jeftinija, egzotična ili obična. Zna samo za novo, neočekivano, nerutinsko. I zna to nagraditi. Nisam očekivala da će razgovor sa strancem biti dovoljan. Mislila sam da su to jeftine zamjene za “pravo” iskustvo, ali iznenadila sam se koliko je malo bilo dovoljno.
Kasnije sam u knjizi pronašla objašnjenje za to što sam nesvjesno napravila. Lembke to naziva dopaminskim postom, savjetujući period svjesne apstinencije od podražaja, dovoljno dug da se mozak neuroadaptira i vaga vrati u prirodan položaj. Nije to asketizam zbog asketizma. To je reset. Nakon njega, male svakodnevne stvari počinju ponovno donositi istinsko zadovoljstvo. Moje iskustvo to je potvrdilo na način koji me iznenadio.
Hormeza ili nagrada za namjernu neugodu
Za dugoročno održavanje te ravnoteže, autorica govori i o namjernom naginjanju vage na stranu boli, fenomenu koji se zove hormeza. Kad svjesno biramo umjerenu neugodu, primjerice, hladan tuš, intenzivan trening, kognitivno zahtjevan razgovor koji odgađamo tjednima, mozak reagira kompenzacijom prema strani užitka. “Povremenim izlaganjem boli naša se prirodna hedonička referentna točka pomiče na stranu užitka, tako da s vremenom postajemo manje osjetljivi na bol i sposobniji osjetiti užitak”, objašnjava Lembke.
Za razliku od dopamina koji dobivamo brzo i bez truda, a koji ostavlja efekt mamurnosti i prazninu, dopamin koji mozak luči kao kompenzaciju za proživljenu “neugodu” stiže sporo i ostavlja nas u stanju stabilnog, dugotrajnog spokoja i bistrine. Tjednima sam odgađala jedan težak razgovor, i svaki put kad bih ga odgodila, tjeskoba se povećavala. Kad sam napokon porazgovarala s osobom, osjećala sam se kao da sam skinula teret s leđa. Nije to bila sreća, nego lakoća i mir. Možda je to, kako sam shvatila, bliže pravoj ravnoteži nego ijedna doza dopamina.
Psihološka hormeza
Lembke ističe i važnost psihološke hormeze kroz iskrenost, prema sebi i drugima. Laž je iznimno zahtjevan kognitivni proces koji stvara stalnu napetost i otuđenje te nas tjera u ovisnička ponašanja kao bijeg od unutarnjeg nesklada. Kad iskreno progovorimo o svojim slabostima, aktivira se lučenje oksitocina, hormona društvene povezanosti koji modulira dopaminske putove i daje osjećaj duboke pripadnosti, onaj koji, za razliku od sljedećeg leta, ne ostavlja prazninu.
I dalje sanjam putovanja, ne mogu poreći da sam se “izliječila” od te žudnje. Putovanja mi donose radost, ali sada bolje prepoznajem razliku između planiranja zato što me nešto privlači i planiranja jer ne mogu podnijeti tišinu sobe. Jedno nosi strpljenje, čeka pravi trenutak, istražuje s veseljem, a drugo bi bukiralo let u srijedu ujutro s neotpakiranim koferom. Lako je reći – ostani prisutna, čak i kad je sadašnji trenutak dosadan ili težak. Puno je teže odoljeti otvaranju aplikacije za letove u 22:00, kad soba utihne, a tjedan preda mnom izgleda kao duga, ravna cesta. No ponekad je dovoljno spustiti mobitel na stol, uskočiti u cipele i prošetati do novog kafića. I otkriti da osjećaj poleta koji pobuđuju putovanja nije rezerviran samo za daleke destinacije.
Foto: Pexels
