‘Ajme Max, toliko te pratim i pišem, družimo se ponekad, a skužio sam da nisam nikad s tobom radio intervju!’, bila je spoznaja koju sam podijelio s Maxom Juričićem čiji bend Plesač sporog stepa u petak 3. srpnja nastupa u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu Ljeta u MSU.
Max je nakon moje spoznaje bio zatrpan obavezama, što oko nastupa, što putovanjem, pa je dogovor bio da ja složim pitanja za ono što sam u svojoj glavi zacrtao da mora biti nešto što bi sublimiralo jednu od najbogatijih dugotrajnih glazbenih karijera u našoj zemlji, a da se suzdržim od toga da čovjeka zatrpam s mnoštvom pitanja. Svidjela mu se ideja i javio da će imati vremena.
“Sutra idem na par dana na Brač da se rekuperam za Byrnea i MSU, pa ću se tam inspirirat za odgovore”, napisao mi je kratku poruku, na što sam pomislio da se bolje nije moglo složiti po pitanju njegova nadahnuća, jer ako se Juričić jednom oduči sjesti i napisati memoare, mislim ‘na glas’, to će biti u mirnoći otoka koji mu je dao i puno glazbene inspiracije.
U redcima koji slijede otisnuli smo se na putovanje od Plesača sporog stepa, do prve postave Azre u kojoj je Max svirao zajedno s Branimirom Štulićem i Jurom Stublićem, “jedrili” smo i na otočkom i na novom valu, a po putu “sreli” Vladu, Pika, Srđana, Gegu, Magi, Milana…
Nekim ovlaš objašnjenjem nekome manje upućenom, tvoja glazba bi se mogla okarakterizirati kao glazba optimizma. Moj osjećaj je kao da često želiš u nedogled produžiti osjećaj neke magične jadranske ljetne noći i da za tako nešto nema ničeg boljeg od onog što kolokvijalno doživljavamo kao karipska glazba. Koji je trenutak u tvom životu kad te je to „preuzelo“, kad se stvorio duh Ljetnog kina, a kasnije i Plesača sporog stepa?
Max Juričić: Drago mi je da se optimizam osjeti u pjesmama Plesača sporog stepa. U suštini su to sjetne noćne pjesme upakirane u osunčani ritam koji nastane kad u iznimno dobrom raspoloženju, u kuhinji koja ječi, optimistično drndaš ukulele kao da sviraš Ramones – brzo, ali bez galame. Ukulele je ključan. Zvuk Ljetnog kina, Vlada Divljan je prozvao “akustični punk”, a kod Plesača je evoluirao u “punk-samba”, kako je to nazvao bubnjar Argentinac kad je shvatio da ritmovi koji odgovaraju pjesmama, nemaju veze s originalnim karipskim ili latino ritmovima, ali da ostavljaju taj dojam. Najviše me veseli da bez kopiranja uzora, Plesač asocira na sunčanu i ritmičnu mjuzu kakvu oduvijek volim. A zahvalan sam i Sacheru koji me u Vješticama zarazio mantrom da bend mora zvučati totalno drukčije od drugih.
Svoj pro bono menadžerski dodatni trud koji ulažem u bendove s kojima sviram, od milja zovem “antibiznis”. Za anibiznis mora se imati neiscrpni bendovski entuzijazam, donosi veliko zadovoljstvo i ništa manji stres nego biznis gdje se vrti velika lova, ali za razliku od biznisa, s antibiznisom ne možeš propast.
Polako klizi u zaborav da si bio arhitekt otočkog vala, kad si otkrio Hvaranina Gegu, kad si osnovao prateći Picigin bend i kad je u cijelu pričao ušao reggae zvuk. Kako ti se to činilo u početku, kad si i sam otkrivao zvuk i ugođaj otočkih bendova koji po logici stvari hrvatskog glazbenog biznisa nikad ne bi dobacili do Zagreba, da nije skovan taj naziv „otočki val“?
Max Juričić: Termin “otočki val” skovan je nakon što su prvo Šo!Mazgoon, a potom Gego&Picigin band već dobacili do Zagreba i kad se u trolistu Brač-Hvar-Vis, pojavilo i Kopito. Sve te bendove doveo sam u Aquarius Records jer su bili jedini izdavač koji se nije žalio na nerazumljive dijalekte na kojima se pjevalo. Na kajkavski dijalekt već sam se navukao u Vješticama i tada sam osvijestio da je svaki dijalekt muzika sam po sebi. Žanove i Gegine pjesme svirao sam i pola riječi ne bi znao izgovoriti, ali uživao sam kako sve skupa zvuči. To što što se meni sviđa i što je neobično, dodatno me motiviralo da se potrudim da ne propadne. “Partizanske” menadžerske strategije i taktike trebale su mi i da Vještice prežive, a imao sam i puno bolnih iskustava s ljetnim turnejama, kad bi troškovi tehnike i kombija pojeli zaradu ili kad bi menadžer rekao da smo zapravo mi njemu dužni – što se desilo Filmu i Idolima nakon zajedničke uspješne turneje ’81. Ključna parola za uspjeh otočkog vala bila je da rock bend može bez pravog razglasa, da su dovoljna dva zvučnika i kameni zid iza leđa. I tako su krenule otočke svirke koje su mi oduvijek bile san, a odlasci na otoke zimi specijalna privilegija kakvu nemaju ni The Rolling Stones. Logistiku odlaska na otoke potpuno sam usavršio s Ljetnim kinom za svirku na Palagruži, gdje ne bi mogli svirati ni Beatlesi da su to poželjeli na vrhuncu popularnosti. Taj svoj pro bono menadžerski dodatni trud koji ulažem u bendove s kojima sviram, od milja zovem “antibiznis”. Za anibiznis mora se imati neiscrpni bendovski entuzijazam, donosi veliko zadovoljstvo i ništa manji stres nego biznis gdje se vrti velika lova, ali za razliku od biznisa, s antibiznisom ne možeš propast.
Također si bio i jedan od prvih hrvatskih glazbenika koji je zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s Vladom Divljanom počeo konkretno glazbom vidati rane između istoka i zapada naše regije. Negdje u to vrijeme Vlada je došao iz Australije, novi val je bio samo uspomena, no vi ste krenuli zajedno unatoč svemu. Možeš li evocirati uspomene na to vrijeme?
Max Juričić: S Divljanom sam prvi put svirao ’86. nakon razlaza Idola i originalne postave grupe Film. Piko, Barakuda i ja nastavili smo kao Le Cinema, cover bend po konceptu sličan Ljetnom kinu samo s puno distorzije i galame, a jedan od gostiju bio je i Vlada. Nakon par godina, Vlada je odselio u Australiju, a po povratku u Evropu preselio je u Beč. Tada smo počeli kontaktirati, a ponovo smo zasvirali 2010. na neformalnom koncertu za studente u Puli. Ja sam doveo Ljetno kino, Divljanu se dopao “akustični punk”, a nakon treće butelje inspirativnog vina, prijatelj nas je nagovorio da nešto zajedno snimimo. Tako su kroz godinu dana nastala 4 singla za EP “4 godišnja doba”.
Nije bilo velikih planova, niti puno priče i filozofije, zapravo smo samo htjeli dokazati, prvenstveno sebi, da i u izmijenjenim okolnostima i novim vremenima možemo smisliti novu svježu foru. Pjesme su se zavrtile iznad očekivanja, a prerani Vladin odlazak prekinuo nas je kad smo bili najbolji. Plesač sporog stepa je moj nastavak priče koju smo Divljan i ja započeli s Ljetnim kinom.
Koncerti EKV-a u Berlinu i Pragu u devedesetima su bili veličanstveni.
U tom smislu nikad se nisi osvrtao ili komentirao politiku, već je uvijek izlazila ta neka vjera da glazba, ako bar ne može popraviti sve, onda može donijeti utjehu. Nisi osjećao potrebu ni za medijskom pojavnošću. Je li tome djelomično kumovala i činjenica da ste s bendom Vještice 1993. zajedno s Ekatarinom Velikom, Električnim Orgazmom i Partibrejkersima održali antirantne koncerte „Ko to tamo pjeva” u Pragu i Berlinu?
Max Juričić: Te antiratne koncerte pod pokroviteljstvom gradova Prag i Berlin, pokrenuo je Leiner koji je tada živio u Berlinu i gdje je u tom periodu bila baza Vještica. Pozvali smo i Let 3 koji su prvo pristali, a na kraju se nisu pojavili, možda se netko pobojao kakav će odjek taj koncert imati kod kuće. Ne sjećam se ikakvog medijskog odjeka kod nas, ali berlinski koncert je pratio tada aktualni MTV, pojavili su se predstavnici grada i dvorana je bila prepuna svih naroda i narodnosti kao i Berlinera koji su došli podržati bendove iz zaraćenih zemalja koji se ne gledaju preko nišana, nego preko preko vrata gitare.
Kako je to uopće tada izgledalo s vaše strane gledano, koliko je bilo mučno, a koliko je glazba na tim nastupima bila emotivno oslobađajuća?
Max Juričić: Nakon nekoliko godina bez ikakvog kontakta, prvi susret sa starim drugarima plus drugaricom Magi bio je – neobičan dan. Imao sam osjećaj da smo se sreli na nekoj svemirskoj postaji. Stari prijatelji, suštinski istog svjetonazora, ovaj put dolaze s različitih strana, sa zaraćenih strana čak. Magi sam prvu ugledao i prepoznao s leđa, a kad se okrenula izgledala je drukčije od one najljepše beogradske djevojke, ali glas i oči ostali su isti. Milan je bio u top formi, pjevao je i zračio superiorno i moćno kako još nisam doživio. To su bili posljednji koncerti EKV. Nije bilo mučno, bilo je veličanstveno.
Jura Stublić je i pjevao u Azri pred kraj čuvene Poletove turneje. Vrhunac koncerta je bio kad bi se skinuo do pasa i ostao u crnim hlačama od skaja koje je sašila mama, teatralno uzeo bocu pive, otvorio ju zubima i – izlio na glavu.
Nastavljamo putovati dalje u prošlost… Novi val. Glazbenik si koji je bio tamo kad je sve nastajalo i to u prvoj postavi Azre, potom u Filmu. Takoreći prisustvovao si nastanku antagonizama između Branimira Štulića i Jure Stublića. Taj antagonizam ostaje zauvijek upamćen jer i opjevan, no čini se da je to rivalstvo sceni samo donijelo korist. Kako gledaš na taj period, što su svima vama kao mladim glazbenicima tada bile važne stvari, što je bilo vrijedno rivalstva?
Max Juričić: Rivalstvo je bilo izrazito poticajno i tu dobru međubendovsku vibru, tridesetak godina kasnije, u Zagrebu je oživila ekipa iz “Jeboton” bendova. A što se antagonizma tiče, pjesma se zvala “Roll over Jura”, ak se ne varam. Zanimljivo mi je kako je puno ljudi tu duhovitu, bezazlenu pjesmu tako doživjelo. Jedan autor se vješto narugao drugom, ovom drugom pjesma sigurno nije bila smiješna kao meni, ali nema tu neprijateljstva. Velikog zrna ljubomore, sigurno ima. Jura je i pjevao u Azri pred kraj čuvene Poletove turneje. Vrhunac koncerta je bio kad bi se skinuo do pasa i ostao u crnim hlačama od skaja koje je sašila mama, teatralno uzeo bocu pive, otvorio ju zubima i – izlio na glavu. Kakvu bi euforiju taj čin izazvao u publici, možete zamisliti, ali autor i pjesme pali bi u drugi plan i bilo je prirodno da se od nulte postave Azre, klonira prva postava grupe Film.
Povijest Kulušića kao neprikosnovenog koncertnog prostora počinje 1981. godine. Film objavljuje mini LP „Live u Kulušiću“, Azra iste godine u listopadu snima „Ravno do dna“. Energija uhvaćena na oba albuma odavno je antologija. E sad, mene zanima što osjeća mladi Max Juričić kad izlazi na tu pozornicu potpuno nesvjestan da će jedan koncert ubrzo promijeniti sve nakon što bude objavljen?
Max Juričić: Bio sam svjestan da je ispred kluba parkirano čudo tehnike koje će snimiti koncert, ali u glavi sam bio nabrijan kao i obično pred koncert, a to je kao gladijator koji će se boriti sam sa sobom da bude što bolji i da mu publika digne palac gore. Mi smo se spremali da tek postanemo najbolji, a da tu večer snimamo nešto antologijski, saznao sam kad je sve odavno prošlo.
I danas, kao onda u Kulušiću, izlazim na binu s velikim upitnikom u glavi, da li ću zaslužiti palac gore.
Na albumu „Sunčana strana Mjeseca“ Plesača sporog stepa imaš i posvetu životu svojih roditelja, generaciji popularnih zagrebačkih plesnjaka, kako su oni gledali na to što im se sin „zauvijek zaljubio u glazbu“, tj. „rock and roll“ u ono vrijeme?
Max Juričić: Istina je da se još uvijek čudim kako sam imao toliko sreće da mi posao bude uveseljavat ljude i nikad nisam pomislio da je to zauvijek. I danas, kao onda u Kulušiću, izlazim na binu s velikim upitnikom u glavi, da li ću zaslužiti palac gore. Kad su pak roditelji skužili da bi to moglo biti “zauvijek”, tata koji je bio pedantni poslovni čovjek, pitao me da mu objasnim – “moraš sam nabavit instrumente, neki auto, na probe potrošit hrpu neplaćenih sati bez garancije i osiguranja… Pa kak se to isplati!?” Objasnio sam mu da je odgovor na to pitanje jednako teško dati kao kad skočiš u prohladno more, a netko s obale te pita – kaj se isplati?
Ako se uzme u obzir da su na albumu „Sunčana strana Mjeseca“ prisutni kćerka Katarina i sin Rok, dojam je da si na neki način „uvezao tri generacije“, je li ti to bila namjera ili se jednostavno dogodilo tijekom nastanka projekta Plesač sporog stepa?
Max Juričić: Djecu sam od malena spontano uvukao u svoj “antibiznis”. Katarina je krenula u gimnaziju kad je Ljetno kino krenulo s programima “Spontani ponedjeljak” u Saxu i budući je bila vješta s kompjuterom, zarađivala je džeparac radeći preduhovite covere za najave. Rok je tada imao 13 godina i kad škola drugi dan nije bila ujutro, u pauzi Ljetnog kina, mrtav hladan bi sjeo za klavir u Saxu i još nemutiranim glasom bečkog dječaka izveo par aktualnih R&B hitova ženskih izvođača. Podigao bi euforiju u klubu da bi nam teško bilo započeti drugi set, ali džeparac je zaslužio. Na “Sunčanoj strani Mjeseca” nekoliko pjesama je za njih, a to su one koje nose optimizam. Zadnji zajednički pothvat je video za pjesmu Plava Vila objavljen 21. lipnja – Rok je od snimki s putovanja Meksikom zajedno s Katarinom, montirao video na pjesmu koja je za njihovu mamu, moju suprugu Vanju. Tako da bih se usudio reći da nam obiteljski antibiznis fino ide.
Tijekom tog procesa si potpuno promijenio sastav, kako uopće argentinska braća Bernabe i Manu Romero ulaze u tvoj život?
Max Juričić: Od kad sam krenuo s Plesačem, sve ide sporim stepom, izgleda da vrijedi stara latinska nomen est omen. S druge strane, ima indijskih i kineskih mudrosti koje bi se mogle prevesti kao: vrag odnija prišu. Teško je zadržati veliki bend profesionalaca, promijenio sam toliko postava da sam se prvi put upitao “dal se to isplati”. Na kraju, koji mjesec pred promociju, ne znam ni sam kako, okupio sam bend snova. Violinistu Bernabea skužio sam dok je svirao na cesti, bubnjar Manu došao je u Zagreb vidjeti zašto se njegov brat ne vraća u Argentinu, Pedro je iz Italije došao u Zagreb studirati udaraljke i svira marimbu koja se u Samoboru gradila za Plesača, na violončelu je stari drug iz otočkog vala Stane, a prateći vokali su Rok i Tena, Nika i Tonka iz benda One Dread. To je postava koja će 3. srpnja nastupiti u MSU-u. Mogu još samo dodati, čisto da se zna – isplati se!
Na promotivnom koncertu u Saxa nastupali ste kao kvartet, a proljetni veliki koncert u Tvornici Plesač sporog stepa narastao je na ono što si u šali nazvao punk samba orkestrom, tj. bend koji si upravo predstavio poimence i koji nastupa u sklopu Ljeta u MSU, no za kraj bih te ipak pitao kako komentiraš jednu davnu izjavu Paula McCartneya: „Da je imati dobar bend poput posjedovanja Rolls Roycea – da užitak, ali i cijena tog luksuza nema premca“?
Max Juričić: Tako nešto može izjaviti samo pravi engleski gospodin koji dobro zna o čemu govori. Ne znam kako je imat Rolls, vjerojatno je gnjavaža, ali da je dobar bend veliki luksuz to mi je poznato; a sir Paul zna jedno i drugo bolje od ikoga.
