Problem s prvim proširenjem novopokrenutog DC-jevog svemira jest taj što zapravo nudi vrlo malo toga izvan karizmatične izvedbe glave glumice.
Čim se Milly Alcock pojavila u završnoj sceni lanjskog “Supermana”, najnovijeg reboota DC-jeve franšize o legendarnom superjunaku s Kriptona, bilo je jasno da je casting za ulogu Kare Zor-El, odnosno Supergirl, odrađen savršeno. Milly ima šarm i karizmu, a da ima talent jasno je svima još otkako se široj publici predstavila u ulozi mlade Rhaenyre Targaryen u “House of the Dragon”, prequel spin-offu serije “Game of Thrones” koja se upravo vratila na HBO sa svojom trećom sezonom.
Samo na temelju toga isplatilo se dati priliku njezinom samostalnom filmu “Supergirl” koji tek mrvicu proširuje novi DC-jev svemir pod upravljanjem Jamesa Gunna, čovjeka kojemu je taj zadatak povjeren nakon što se specijalizirao za Marvelov serijal “Guardians of the Galaxy”, poznat po opuštenijem humorističnom tonu koji je osvježio žanr nakon što su se filmovi o superjunacima u jednom trenutku počeli preozbiljno shvaćati.
Problem sa “Supergirl” jest taj što zapravo nudi vrlo malo toga izvan karizmatične izvedbe glave glumice. Radnja je mršava i klišejizirana, likovi uglavnom nedovoljno razrađeni, dublje poruke nedovoljno duboke, a akcijske scene tek povremeno solidno izvedene. U usporedbi s većinom drugih superherojskih naslova, film Craiga Gillespieja (redatelja kritički dobro prihvaćenog indie filmića “Lars and the Real Girl” i solidne sportske biografije “I, Tonya”) nije grozan, ali je sveukupno gledajući uglavnom nepamtljiv i po malo čemu poseban.
Na početku filma Karu nalazimo otprilike onakvu kakvu smo je upoznali na kraju “Supermana”, kako se mamurna i/ili pijana vucara po barovima na planetima s crvenim suncima. Boja sunca ovdje je bitna, jer Kriptonci na planetima sa žutim suncima (poput našeg) imaju nadnaravne moći, dok ih na onim s crvenima nemaju, pa su to jedina mjesta na kojima se jedna superdjevojka može napiti, budući da joj moći inače blokiraju utjecaj opojnih sredstava. Zelena sunca na njih, pak, djeluju kao kriptonit, ali to u ovom trenutku nije presudno.
U jednom od takvih bednera, Kara upoznaje djevojku Ruthye (Eve Ridley) koja traži zlog razbojnika Krema (Matthias Schoenaerts) koji je iz čiste obijesti pogubio njezinu familiju. Iako isprva nezainteresirana, Kara će udružiti snage s mladom osvetnicom nakon što Krem, psihotični divljak koji izgleda kao da je zalutao iz filma o Mad Maxu, otruje njezinog psa Krypta, omiljenog CGI povratnika iz “Supermana”. Naša (super)junakinja tako ima tri dana da sustigne bjegunca i uzme od njega protuotrov za svojeg ljubimca, a taj prostor ispunjen je putovanjem od planeta do planeta i po nekoliko fizičkih okršaja na svakom od njih.
Jedna od pozitivnih stvari u “Supergirl” jest tzv. smanjivanje uloga. Zamor od filmova ovog tipa očituje se djelomično i iz razloga što je publika potpuno otupila od prijetnji uništavanjem planeta, čovječanstva i svemira kojima su nas u zadnjih dvadesetak godina konstantno bombardirali, da će mnogo veći emotivni ulog imati situacija kad je na vagi sudbina jednog računalno generiranog cucka nego samo još jedna u nizu sveopćih apokalipsa. Ali nekako jednako dobro unaprijed znamo da će ishod biti isti, jer čovječanstvo neće nestati isto kao što će i s Kryptom biti sve u redu, pa je samo pitanje koliko će naporne biti sve one bitke i eksplozije koje će happyendu prethoditi.
Osim Alcock, postava je uglavnom podnošljiva s obzirom na to koliko malo materijala imaju za rad. Schoenaertsov negativac povremeno je gotovo i pretjerano okrutan, ali i dalje više djeluje kao neki pijani panker iz devedesetih nego kao glavni bad guy u superherojskom filmu. A tu je, naravno, i Jason Momoa kao divlji plaćenik Lobo. On je već i prije pokazao da najviše uživa u potpuno otkačenim ulogama poput one iz zadnjeg izdanja franšize “Fast & Furious”, a Lobo je krojen baš po takvoj mjeri. Ipak, na ekranu provede premalo vremena da bi ostavio ikakav dublji utisak.
O “mainstream feminizmu” filma ne treba trošiti suviše riječi, ali očekivati ozbiljniju feminističku poruku u žanru čiju publiku u najvećem dijelu čine muškarci koji jedva prihvaćaju ideju moćne žene koja mlati druge muškarce bilo bi vjerojatno previše. Ono što je za radnju ionako bitnije, jest želja Kare da poštedi Ruthye od postizanja svog osvetničkog cilja, jer će je provedba njezinog plana zasigurno traumatizirati i negativno obilježiti njezin daljni život.
Razvodnjena je to potka remek-djela žanra anti-vesterna, “Unforgiven” Clinta Eastwooda, u kojem njegov William Munny, čovjek proganjan svojim bivšim životom surovog ubojice pokušava na sličan način objasniti mlađem liku da je “paklena stvar, ubiti čovjeka. Oduzeti mu sve što ima i sve što će ikada imati.” Problem je kod “Supergirl” to što je Kara određena traumom gubitka, a ne vidimo da ima to iskustvo osvete od kojeg želi svoju mladu prijateljicu spasiti, pa cijela stvar ozbiljno gubi na težini.
Ovako smo dobili film koji ne zbog traljavog pisanja ne uspijeva poentirati na potencijalno dobrim idejama na kojima je mogao počivati, a iz kojeg ćemo upamtiti samo dobro realiziranu glavnu ulogu glumice koju se radujemo uskoro gledati i u nekim ozbiljnijim i ukupno kvalitetnije izvedenim projektima. Ako “Supergirl” postigne dovoljno dobar rezultat na blagajnama da opravda potencijalni nastavak, bit će to u najvećoj mjeri zasluga Milly Alcock. Ništa drugo iz ovog filma neće nam ostati duže urezano u memoriju.
Ocjena: 6/10
(DC Studios / Warner Bros. Pictures, 2026.)
