Zaljubljenost: najljepša bolest bez dijagnoze

Zaljubljenost, ona akutna, svježa, iznenadna i snažna, spada u ljudska stanja koja civilizacija od pamtivijeka slavi pjesmama, romanima, filmovima, operama, lošim ljubavnim porukama i još lošijim tetovažama. Ona je (navodno) krunski dokaz da čovjek nije samo hodajući kontejner biokemijskih spojeva s OIB-om i IBAN-om, nego barem jednim dijelom i eterično biće sposobno za uzvišene osjećaje, poeziju, žrtvovanje, nježnost i vrlo skupe restoranske račune.

Kad razum izgubi većinu u vlastitom mozgu

Problem sa svježim zaljubljivanjem je u tome što se mozak (i inače precijenjeni centar razuma, racionalnosti i samokontrole) s tom interpretacijom ne slaže baš uvijek. Kada se zaljubljenost detaljnije analizira objektivnim alatima, kroz prizmu funkcionalne magnetske rezonancije, serotoninskih transportera i dopaminskih sustava neurokemijske nagrade, realna slika postaje manje nalik Petrarkinom sonetu, a više uredno dokumentiranom tragi(komi)čnom neurokemijskom incidentu.

Nije ta luda zaljubljenost baš odmah razlog za hitni bolnički prijem (premda bi neke ljubavne odluke u akutnoj fazi možda zaista trebalo trijažirati, zbrinjavati i liječiti), ali jeste dovoljno odmaknuta od uravnoteženog stanja da se opravdano može postaviti pitanje: je li zaljubljenost zapravo bolest?

Ne misli se pritom na bolest u smislu da joj treba šifra, recept, bolovanje, rehabilitacijsko liječenje i kontrola za par tjedana dana. Nije u MKB-u, nema službenu dijagnozu i nitko normalan ne predlaže da se na Valentinovo pojača služba u ambulantama za romantične intoksikacije. Ali ako se ponašanje akutno zaljubljene osobe usporedi s onim što medicina danas prepoznaje kod bolesti ovisnosti, kompulzivnih poremećaja i neuravnoteženog neurokemijskog sustava nagrade, stvar postaje sumnjivo poznata psiholozima, neurolozima, biokemičarima, pa i psihijatrima.

Kupidon, Amor i dopamin

Klasična ikonografija ljubavi oslikava simpatično debeljuškastog malog krilatog dječaka s lukom i strijelom. Zove se Kupidon, odnosno Amor (ovisno o tome je li se toga dana više čitalo starorimsku ili starogrčku mitologiju), a njegov posao je ljudima probosti srce ljubavnom strijelom, nakon čega pogođena osoba više nije ista kao prije. To je simpatična slika, ali anatomski i fiziološki posve pogrešna. Naime, Kupidonova strijela (ako pretpostavimo da postoji), uopće ne gađa srce nego mozak, točnije rečeno ventralno tegmentalno područje, kaudatus i ostatak dopaminskog sustava nagrade. Što je, doduše, znatno teže staviti kao ilustraciju na valentinovsku čestitku.

Kako to znamo? U jednoj od klasičnih studija, Arthur Aron, Helen Fisher, Lucy Brown i suradnici snimali su mozak ljudi koji su bili intenzivno zaljubljeni. Ispitanici su gledali fotografiju osobe u koju su zaljubljeni, a zatim fotografiju poznate, ali emocionalno neutralne osobe. Razlika nije bila samo u poeziji pogleda i lagano zamućenoj izmaglici sjaja u zjenicama. Aktivirali su se dopaminom bogati dijelovi mozga povezani s nagradom, motivacijom i usmjerenim traženjem cilja – osobito ventralno tegmentalno područje i kaudatus ^[1].

To su isti oni opći neuralni krugovi i sustavi koji se pale kada mozak procijeni da je nešto strašno važno, poželjno i vrijedno ponavljanja: hrana kad je osoba gladna; voda kad je žedna… Dobitak u igri na sreću. Droga. Poruka od osobe čije ime na ekranu mobitela iznenada proizvede ubrzano lupanje srca.

Mozak pritom međutim ne piše ljubavne sonete. On hladno i vrlo učinkovito označava: “Ovo je nagrada, ovo se mora opet zatražiti, ovo se mora ponoviti”.

Zato zaljubljenost nije samo emocija. Ona je pogonsko stanje, biološki drive. U fiziološkom smislu više nalikuje neugodnoj žeđi nego ugodnom raspoloženju. Žeđ ne pita je li prikladno popiti vodu, nego usmjerava organizam prema čaši, a zaljubljenost ne pita je li razumno dvadeseti put pregledavati isti Instagram-profil, nego usmjerava organizam prema poruci, pogledu, susretu, dodiru ili barem prema vrlo jadnom obliku zamjenske aktivnosti: gledanju kada je osoba zadnji put bila online. I je li lajkala vašu zadnju objavu.

Kokain, kocka i poruka u 02:17 ujutro

Površna usporedba zaljubljenosti s kokainom uvijek može zvučati kao jeftin naslov iz tabloida, pa je ipak treba zadržati na kratkom povodcu. Dakle, zaljubljenost nije isto što i uzimanje kokaina, kao što ni gledanje nogometne utakmice nije isto što i ratovanje na prvim crtama bojišnice (premda puls i krvni tlak tvrde suprotno). Ali, neprijeporna je činjenica da u oba slučaja sudjeluju isti sustavi nagrade, očekivanja i dopaminske motivacije. U tome je stvar kod crtanja znaka jednakosti između zaljubljenosti i kokaina.

Dopamin nije hormon sreće, kako ga se često brzopleto naziva, nego molekula važna za očekivanje nagrade, motivaciju, učenje i ponašanje usmjereno prema cilju. On ne govori nužno: „Sretan sam.” Njegov monolog glasi: „Još. Opet. Nastavi. Ovo je važno.” Zato je toliko važan u ovisnosti i u kockanju, a zato je važan i u zaljubljenosti, osobito onoj ranoj, akutnoj, grozničavoj fazi u kojoj i posve odrasla, inače racionalna i zrela osoba može izgubiti ozbiljan dio osobnog dostojanstva.

Kockar ne igra samo zato što voli novac. Često igra zato što ga hvata sustav iščekivanja: možda sada, možda baš ovaj put, možda još jedna runda. Zaljubljena osoba u akutnoj fazi zna isti obrazac, samo su žetoni zamijenjeni porukama, pogledima i sitnim znakovima koji bi u normalnim okolnostima bili beznačajni. Jedna točka na kraju rečenice može postati hladnoća. Jedan smajlić može postati dokaz nade. „Vidjela je poruku, ali nije odgovorila” može se analizirati na razini diplomatske krize između dvije nuklearne sile. Ista stvar se može reći i za ozbiljnija psihijatrijska stanja, poput patološke opsesije. Razlike su u dozi, mjeri, količini i ravnoteži biokemijskih procesa.

Zaljubljenost se najčešće shvaća i opisuje kao plemenito stanje. I zaista može biti plemenita, ali akutna zaljubljenost nije uvijek tako pitoma. Ona može pogurati ljude u glupe odluke, nezrele veze, brakove sklopljene pod djelomičnom biokemijskom smanjenošću uračunljivosti, trudnoće o kojima nitko nije trezveno razgovarao i financijske konstrukcije koje izgledaju romantično samo dok dopamin još drži svjetlo upaljeno. Poslije može doći sve ono što se u romantičnim filmovima uglavnom preskoči: rate, alimentacije, odvjetnici, obiteljska dinamika, psihoterapija i trenutke u kojima se čovjek zapita je li leptire u trbuhu možda trebalo smatrati gastrointestinalnim upozorenjem.

Opsesija namirisana ljubavnim parfemom

Drugi važan dio priče nije dopamin, nego serotonin. Donatella Marazziti i suradnici još su 1999. objavili rad koji je romantičnu ljubav neugodno približio opsesivno-kompulzivnom poremećaju. Uspoređivali su osobe koje su se nedavno zaljubile, bolesnike s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (OKP) i zdrave pojedince iz kontrolne skupine. Mjerili su gustoću serotoninskog transportera u trombocitima i našli da su osobe u ranoj romantičnoj fazi po tom parametru slične OKP-bolesnicima, a obje skupine razlikovale su se od kontrola ^[2].

Naravno, trombocit nije mozak, serotonin nije ljubavna sudbina, a laboratorijski nalaz nije presuda ni dijagnoza. No nalaz je dovoljno zanimljiv jer daje biokemijsku pozadinu nečemu što svi ionako znaju iz iskustva (pa i svojeg): zaljubljenost vrlo često ima opsesivnu komponentu. Misli se vraćaju istoj osobi kao pokvarena gramofonska ploča. Svaka sitnica dobiva značenje. Svaki signal se interpretira. Svaka šutnja postaje tekst.

Opsesija u zaljubljenosti ima i svoju elegantnu stranu. Bez nje vjerojatno ne bi bilo ljubavne poezije, glazbe, pisama, romana i onih užasno kičastih pjesama koje se puštaju nakon raskinutih veza dok se sami sebi činimo emocionalno dubokima, a susjedima samo preglasnima. Ali ista ta opsesivnost može izgledati vrlo prizemno: stalno provjeravanje mobitela, pamćenje redoslijeda i detalja u komunikaciji, skeniranje tona glasa i visine podignute obrve, emocionalna forenzika svake poruke i analiza svakog slova interpunkcije kao da se radi o vojnoj šifri koju treba dekriptirati.

U tom smislu zaljubljenost je društveno prihvatljiva opsesija dok je uzajamna, obostrano prihvatljiva, umjerena i funkcionalna. Kada nije, postaje neugodno slična poremećaju kontrole impulsa. Granica je često tanka, a osoba koja je prelazi rijetko ju vidi na vrijeme, jer je mozak upravo zauzet važnijim poslom: uvjerava samoga sebe da je sve to romantično. A pritom sve može završiti prijavom zbog uznemiravanja i sudskom mjerom zabrane približavanja i uspostavljanja kontakta.

Pad IQ-a (pod navodnicima)

Riješimo to u prvoj rečenici odlomka: zaljubljenost ne snižava stvarni IQ. Nitko zbog nje iznenada ne zaboravi tablicu množenja, datum vlastitog rođenja ili PIN kartice (osim ako je ljubavni objekt blagajnica u banci, ali to je posebna dijagnostička kategorija za neki drugi tekst). Ipak, zaljubljenost može značajno promijeniti raspodjelu pažnje, procjenu rizika i sposobnost racionalnog odlučivanja.

To je onaj čuveni „pad pameti” koji se vidi izvana, a iznutra izgleda kao kristalna jasnoća. Okolina vidi znakove upozorenja, a zaljubljena osoba vidi dubinu, posebnost, sudbinu i „nešto što se ne može objasniti”. Mozak tada selektivno skuplja samo dokaze koji podupiru željeni zaključak, a ostatak neželjenih podataka šalje u ladicu s natpisom: „Ne sada, kvarilo bi ugođaj.”

U normalnom stanju uma, prosječno inteligentna osoba je sposobna razumno zaključiti da je netko emocionalno nestabilan, neodgovoran, sklon laganju ili financijski opasan. No, u akutnoj zaljubljenosti isti podaci dobivaju drukčiji prijevod. Nestabilnost postaje „strast”. Neodgovornost postaje „slobodan duh”. Laganje postaje „komplicirana prošlost”. Dugovi postaju „život ga nije mazio”. Razlog takvom “promašivanju” nije niži IQ ni glupost u klasičnom smislu, nego je posrijedi motivirano tumačenje stvarnosti pod dopaminskim pritiskom.

Zato akutna zaljubljenost toliko često proizvodi odluke koje ljudima kasnije djeluju kao da ih je donio netko drugi. A u neku ruku jest: donijela ih je ista osoba, ali u drugom neurokemijskom okružju, s drugim prioritetima, pod drugim unutarnjim osvjetljenjem.

Je li ljubav ovisnost?

Neki psiholozi (npr. Helen Fisher i suradnici) predlažu da se intenzivna romantična ljubav (zaljubljenost) smatra prirodnom ovisnošću, najčešće s pozitivnim predznakom. Ne zato da bi se zaljubljena osoba žigosala titulom ovisnika, nego zato što rana romantična ljubav pokazuje niz obilježja poznatih iz ovisničkih stanja: euforiju, žudnju, toleranciju, apstinencijsku patnju, relaps, opsesivno mišljenje i snažnu motivaciju prema objektu želje ^[3].

To je preciznija i poštenija formulacija od jednostavne tvrdnje „ljubav je droga”. Ljubav nije droga, ali mozak zaljubljene osobe može se ponašati kao da je druga osoba postala najvažniji izvor nagrade. Kada je ljubav uzvraćena, stabilna i ako ne razara ničiji život, ta „prirodna ovisnost” može biti vrlo konstruktivna: ona povezuje ljude, potiče pozitivno emocionalno ulaganje, stvara parove, obitelji i svu onu logistiku civilizacije zbog koje se kasnije kupuju perilice, dječje sjedalice i zajedničke police za knjige.

Ali, kada nije uzvraćena, kada je destruktivna ili osoba gubi kontrolu nad svojim ponašanjem, slika postaje daleko manje romantična. Tada se pojavljuje ono što neki autori nazivaju „love addiction”, odnosno ljubavna ovisnost: kompulzivno traženje emocionalne potvrde, teško podnošenje samoće, ponavljanje štetnih odnosa, idealizacija, strah od napuštanja i nastavak ponašanja unatoč jasnoj šteti ^[4].

Tu se vidi razlika između normalne akutne zaljubljenosti i klinički značajnog problema: ovisnost nije samo žudnja i nije samo snažna želja. Ovisnost počinje ondje gdje žudnja preuzima upravljač, nagazi po gasu i nastavlja voziti čak i nakon što su se upalile sve lampice upozorenja.Romantična patnja nije automatski i dijagnoza bolesti. Ali ponašanje koje uništava svakodnevni život, sigurnost ili dostojanstvo više nije materijal za ljubavnu poeziju, nego za razgovor sa stručnjakom.

A što kaže medicina?

Moderna medicina već odavno ne svodi ovisnost samo na zlouporabu kemijskih tvari. U MKB-11 klasifikaciji postoje poremećaji zbog ovisničkih ponašanja, primjerice kockarski poremećaj i gaming poremećaj. WHO ih opisuje kroz obrasce oslabljenog nadzora, davanja prednosti takvom ponašanju pred drugim životnim aktivnostima i nastavljanja unatoč negativnim posljedicama ^[5].

Te su definicije korisne za usporedbu sa zaljubljenošću. Ako netko kocka, gubi novac, zanemaruje obitelj, laže, duguje i ne može stati, više nije riječ o tome da „samo voli igre na sreću”. Ako netko igra videoigre toliko da mu se raspadaju škola, posao, san, odmor i međuljudski, tada više nije riječ o tome da „samo jako voli igrice”. A ako netko zbog romantične opsesije zanemaruje vlastiti život, pristaje na poniženja, ulazi u opasne odnose, uništava financije ili ne prihvaća granice osobnog fizičkog i emotivnog prostora druge osobe, ne može se tvrditi da je tu samo riječ o „velikoj ljubavi”.

No postoji i važna razlika. Za razliku od kokaina ili kockanja, ljubav nije ponašanje koje je moguće jednostavno zabraniti, dozirati ili trajno izbaciti iz života. Ljudi su društvena bića. Privrženost, bliskost, seksualnost i partnersko povezivanje nisu luksuzni ni patološki dodatak životu, nego dio normalne ljudske biologije. Zato „liječenje” zaljubljenosti ne znači ukidanje ljubavi, nego vraćanje kontrole, razuma i granica u sustav koji je pojačao zvuk glazbe do razine na kojoj se više ne čuje ništa osim ljubavnog refrena.

Ima li lijeka?

Najstariji lijek protiv akutne zaljubljenosti je vrijeme. Nije osobito elegantan, niti je uvijek brz i svakako je bez lijepog pakiranja, ali uglavnom jeste djelotvoran. Intenzitet rane romantične faze obično slabi kroz mjesece, često unutar godinu do godinu i pol, premda individualna biologija, karakter, okolnosti i stupanj tvrdoglavosti mogu značajno promijeniti trajanje simptoma. Neki se oporave razumno. Neki recidiviraju. Neki se vjenčaju. Neki učine sve troje, samo ne nužno tim redoslijedom.

Drugi lijek je distanca. Ne mistična, nego vrlo praktična: manje podražaja, manje provjeravanja, manje digitalnog samoozljeđivanja. Dobro kaže stara narodna:„Daleko od očiju, daleko od kaudatusa i bazalnih ganglija”. Mozak koji je naučen da svaka poruka donosi nagradu ne smiruje se tako da mu se svakih sedam minuta ponudi nova prilika za nagradu. To vrijedi za kocku, kokain, društvene mreže i dopisivanje u kojem jedna strana piše romane, a druga šalje „hahač-smajliće”.

Treći lijek je stvarnost. Ona je često gruba, ali korisna. Zaljubljenost idealizira, stvarnost racionalizira i time služi kao svojevrsna provjera. Kako se neka osoba ponaša prema konobarima, roditeljima, bivšima, novcu, obvezama, slabijima i vlastitim obećanjima (tzv. red flags) često govori više od kemije u prva tri tjedna. Kemija jeste važna, ali nije dovoljna. Benzin je također važan, pa ga se ipak ne ulijeva u kadu za kupanje.

Četvrti lijek je razgovor. Ne svaki razgovor, a pogotovo ne s prijateljem koji i sâm vodi vlastiti ljubavni život kao eksperimentalni dokaz protiv razuma i zdrave pameti. Ponekad je potreban razgovor sa stručnjakom, osobito kada se zaljubljenost pretvori u opsesiju, ovisnost, nasilje, samoponižavanje ili nemogućnost funkcioniranja.

Najljepša dijagnoza koju nitko ne želi dobiti

Zaljubljenost je jedan od dokaza da čovjek nije samo racionalno biće. To je dobro, jer bi čisto racionalna vrsta vjerojatno izumrla nakon tri generacije pozornog ispitivanja kompatibilnosti, sklapanja urednih ugovora i života bez spontanosti i emocionalnih rizika. Zaljubljenost pokreće ljude, povezuje ih, tjera ih da riskiraju, pišu, putuju, mijenjaju se i ponekad postanu bolji nego što su bili. U tome je njezina ljepota.

Ali ista ta zaljubljenost može biti i privremena neurokemijska nepogoda. Ne mora završiti katastrofom, ali može. Nije službena bolest, ali zna imati simptome. Nije kokain, ali koristi slične dopaminske ceste. Nije kockanje, ali proizvodi isto ono „još samo ovaj put”. Nije opsesivno-kompulzivni poremećaj, ali izgleda dovoljno opsesivno da bi se mnogi psihijatar značajno nakašljao. Khm-khm…

Da, ljubav može biti velika stvar. Ali velike stvari nisu automatski dobre samo zato što su velike. Velik je i ljetni šumski požar. Možda je zato najtočnije reći da akutna zaljubljenost nije bolest, nego normalno stanje s popriličnim patološkim potencijalom. Evolucija ga je sačuvala jer bez njega ne bi bilo parova, djece, obitelji, ljubavnih pjesama i zajedničkih kredita. Kultura ga je proslavila jer bez njega ne bi bilo najmanje pola književnosti, tri četvrtine glazbe i gotovo svih loših odluka koje kasnije postanu dobre anegdote. Medicina ga ne liječi jer bi to bilo nepraktično, nehumano i vjerojatno vrlo loše za demografiju.

A mozak? Mozak radi ono što je radio milijunima godina. Ugleda osobu, pojača dopamin, utiša dio razuma, poremeti serotoninsku ravnotežu, upali sustav nagrade i kaže: „Ovo. Baš ovo. Odmah.”

Srce se, naravno, pravi da je sve to njegova ideja.

Literatura

<sub>[1] Aron A, Fisher H, Mashek DJ, Strong G, Li H, Brown LL. Reward, motivation, and emotion systems associated with early-stage intense romantic love. Journal of Neurophysiology, 2005.

[2] Marazziti D, Akiskal HS, Rossi A, Cassano GB. Alteration of the platelet serotonin transporter in romantic love. Psychological Medicine, 1999.

[3] Fisher HE, Xu X, Aron A, Brown LL. Intense, Passionate, Romantic Love: A Natural Addiction? How the Fields That Investigate Romance and Substance Abuse Can Inform Each Other. Frontiers in Psychology, 2016.

[4] Earp BD, Wudarczyk OA, Foddy B, Savulescu J. Addicted to love: What is love addiction and when should it be treated? Philosophy, Psychiatry, & Psychology, 2017.

[5] World Health Organization. Addictive behaviours.</sub>

_{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}