Kad god Spielberg od svog filma pokušava napraviti nešto više od praznoglavog humoristično-akcijskog uratka koji služi isključivo za razbibrigu, on zapravo prelazi svoje granice i pokazuje slabosti u samoj njegovoj srži.
Kako je tonuo sve dublje u skandal vezan za Epsteinove spise, što ga je počelo koštati potpore nekih bivših saveznika, ali i sve više glasača iz njegove baze, američki predsjednik Donald Trump odlučio se na neke poteze koji su trebali skrenuti pozornost javnosti s tog skandala. Jedan od njih bio je brza vojna akcija u Iranu koja bi srušila tamošnji omraženi režim i postigla vojnu pobjedu nedostižnu Trumpovim prethodnicima. Ali umišljeni vojskovođa ubrzo se našao u neobranom grožđu, bez izlaza iz rata koji je sam pokrenuo, a koji je povisio ionako visoke troškove života u Sjedinjenim Državama i na taj način koštao predsjednika, potpore nekih bivših saveznika, ali i sve više glasača iz njegove baze.
Ovaj neslavni pokušaj skretanja pozornosti koji se pretvorio u problem jednako velik kao onaj s kojega je trebalo skrenuti pozornost, zapravo je samo skrenuo pozorornost s nekih drugih pokušaja skretanja pozornosti, a jedan od takvih bilo je i objavljivanje spisa. Naravno, ne Epsteinovih spisa, već spisa o vanzemaljcima. Trump je dijeljenje tajnih dokumenata o NLO-ima mislio igrati na kartu vječne opčinjenosti javnosti u vezi saznanja o djelovanjima vanplanetarnih sila, ali ovaj put nitko nije za tu udicu zagrizao.
Oni koji su skeptični i smatraju da nikad nikakvog kontakta sa vanzemaljcima nije bilo očekivali su da će Trumpovi spisi biti tipično trampovski napuhana gomila ničega, a oni koji vjeruju u vladinu zavjeru kojoj je svrha sakriti od javnosti istinu ostali su uvjereni da će im vlada nastaviti lagati i objaviti gomilu ničega. Zato nitko nije ni trepnuo kad se, ni na čije iznenađenje, pokazalo da su spisi o NLO-ima samo napuhana gomila ničega.
Ipak, potreba ljudi da vjeruju u posjete inteligentnih bića iz svemira duboko je ukorijenjena kako u društvenu svijest, tako i popularnu kulturu. Narativ o silama na vlasti koje nam skrivaju istinu o tome u devedesetima je rezultirao popularnom televizijskom serijom “The X Files”. Ali to su bile devedesete. Tada je i Oliver Stone mogao snimiti “JFK”, ekranizaciju teorija zavjere oko smrti naslovnog predsjednika jer tada su ideje o urotama bile cool. Imali smo likove koji misle svojom glavom koji se suprotstavljaju sistemu u težnji za razotkrivanjem tajni. Likove poput Foxa Muldera u “The X Files”.
Ali onda je došlo vrijeme interneta i teorije zavjere su se počele širiti poput požara (ili virusa) u slobodnoj razmjeni ideja koju je novi način komunikacije sa svijetom omogućio, da bi ih oni s najmanje znanja počeli najviše upijati i širiti jer im je bilo lakše zamisliti da su samo oni ti koji znaju pravu istinu o nečemu (a svi su ostali glupi), nego nešto u životu pokušati i naučiti. Ovo nam je dalo slučajeve poput QAnona i između ostalog, da se vratimo na početak ove priče, Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a.
Steven Spielberg, redatelj koji se već pola stoljeća svako toliko bavi izvanzemaljcima u svojim filmovima, snimio je novi uradak pod imenom “Disclosure Day” koji nas pokušava vratiti u vremena u kojima su teorije zavjere bile cool. Na pragu osamdesete godine, stari autor nekih od najvećih blockbustera sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih pokazuje da još uvijek može snimiti zabavan film, ali vaše bi mišljenje o njegovom posljednjem uratku moglo ovisiti o tome koliko vjerujete da teorije zavjere – nakon svega što su nam dovele u ovom stoljeću – još uvijek mogu biti cool, kao i o vašem mišljenju o Spielbergovom opusu uopće.
Naime, mediji u prvim reakcijama na “Dislosure Day” masovno pišu o tome kako je riječ o najboljem Spielbergovom filmu u posljednjih dvadeset godina, ali to ne znači mnogo ako znamo da su mu konkurencija, premda za Oscar nominirani, ipak slabi naslovi poput “The Fablemans” i “West Side Story”. Ja sam osobno oduvijek smatrao da su njegovi filmovi puno bolje prihvaćeni nego što doista vrijede i uz iznimke osvjedočenih klasika poput “Jaws” i “The Raiders of the Lost Ark”, zapravo bih u svakome od njih osjećao da mu nešto ključno nedostaje, pa isto vrijedi i za najnoviji u nizu.
Što nedostaje “Danu razotkrivanja”, kako je u nas predveden? Za početak, nedostaje mu početak. Premda gledatelju može djelovati efektno osjećaj da je bačen u film usred njegove radnje i da mu treba vremena da pohvata sve niti priče koju bi trebao moći pratiti, taj efekt uspijeva samo utoliko ukoliko na kraju daje osjećaj cjelovitosti. No, čini se da u slučaju scenarija Davida Koeppa ovaj trik služi samo tome da s jedne strane skrati priču, a s druge da sve nelogičnosti pripiše izostanku bilo kakve predpriče. Tome ne pomaže ni činjenica da film završava nekom vrstom cliffhangera, što mu pak dopušta da se izvuče bez konačnog razotkrivanja najavljenog u naslovu.
Film prati Daniela Kellnera (Josh O’Connor), stručnjaka za kibernetičku sigurnost i bivšeg hakera, koji dođe do povjerljivih dokaza o postojanju vanzemaljskog života koji bi mogli promijeniti čovječanstvo, dok u isto vrijeme meteorologinja Margaret Fairchild (Emily Blunt) počinje doživljavati neobične pojave koje je povezuju s istom misterijom. Vladini agenti pokušavaju ih spriječiti u nastojanjima da obznane njihove tajne, a oni sami u bijegu pred silama pokušavaju te tajne istovremeno i razumjeti i razotkriti.
Naravno da se posvuda odmah potežu usporedbe s drugim Spielbergovim znanstveno-fantastičnim filmovima kao što su “Close Encounters of the Third Kind” i “E.T. the Extra-Terrestrial”, ali i paranojom nabijeni “Minority Report”, kao donekle i “War of the Worlds”, i “Disclosure Day” ima ponešto zajedničko sa svakim od njih. Možda ima još i više zajedničkog s nekim filmovima koje Spielberg nije režirao, a govore o kontaktu s vanzemaljcima, kao što su “Arrival” ili pak… “Contact”. Ali, kad ga ogolite do srži, “Disclosure Day” je uglavnom film potjere i najbolje funkcionira kad nije mnogo više od zabavnog filma potjere, rasterećen od moralnih implikacija i nepotrebnih zavjerničkih tonova.
Spielberga se rijetko može gledati kao “glumačkog” redatelja, pa su tako, primjerice, kroz desetljeća samo troje glumaca za rad u njegovim filmovima nagrađeni Oscarom, (Daniel Day-Lewis i Mark Rylance zasluženo i Adriana DeBosse manje zasluženo) i to svi u posljednjih petnaestak godina. “Disclosure Day”, pak, uvelike ovisi o izvedbama svojih četvero glavnih glumaca, a prvenstveno o Emily Blunt koja ovdje najveći dio tereta nosi na svojim plećima igrajući ulogu koja nije lagana, ali ju izvodi odlično i ne bi nas iznenadilo da ponese njezino ime sve do ovogodišnje sezone nagrada.
O’Connor je u posljednje vrijeme nanizao nekoliko dobro prihvaćenih uloga poput one u “Challangers” Luce Guadagnina i “Wake Up Dead Man”, posljednjem krimiću Netflixovog serijala “Knives Out”, no ovdje mu lik kojeg zamišljamo kao posebnog ostavlja premalo prilike da ga učini doista zanimljivim. Coleman Domingo je kao pravedni Hugo standardno iznad razine zadataka i svom liku donosi jednu toplinu koja se pokazuje presudnom u konačnici, dok je Colin Firth odabran za netipičnu ulogu negativca koji se tijekom filma sve više otkriva kao niz klišeja i najslabija karika glumačkog četverokuta.
Spielberg pokazuje da i pod stare dane znade stvoriti ozračje mistične napetosti, što je vjerojatno osim vanzemaljske premise najkonkretnija poveznica s u tom kontekstu tako često spominjanim “Bliskim susretima”, ali i režirati zaista uzbudljivu akcijsku scenu, poput one sudara automobila s vlakom. Ipak, manje uvjerljivo prikazuje moralne i religijske dvojbe koje leže u pozadini pothvata upoznavanja svijetom s drugim bićima u svemiru, a uopće nas ne uspijeva uvjeriti kako negativci u ovom filmu doista vjeruju da zapravo djeluju u interesu svog naroda.
Kad god, dakle, Spielberg od svog filma pokušava napraviti nešto više od praznoglavog humoristično-akcijskog uratka koji služi isključivo za razbibrigu, on zapravo prelazi svoje granice i pokazuje slabosti u samoj njegovoj srži. Nažalost, to ga dovodi do situacije u kojoj mu je završnica slabija od ostatka filma, a ono što je zamišljeno kao njegov emotivni vrhunac na kraju ostavlja gorak okus prevare.
“Disclosure Day” zapravo dolazi u krivo vrijeme. Danas je teže nego, recimo, prošle godine vjerovati u postojanje kontakta s vanzemaljcima. Da ga je bilo, Trump bi ga obznanio u svojim spisima samo da skrene pozornost javnosti s onih drugih spisa. Ovako smo umjesto “dana razotkrivanja” dobili samo još jedan rat kojemu se ne nazire kraj.
(Amblin Entertainment / Universal Pictures, 2026.)
