Teško je govoriti o savremenoj evropskoj književnosti a da se ne spomene Elena Ferrante. Iako piše pod pseudonimom i njen identitet nikada nije zvanično potvrđen, Elena Ferante je postala jedan od najuticajnijih književnih glasova 21. veka. Njena Napuljska tetralogija stekao je milionsku publiku širom sveta, preveden je na desetine jezika i doprineo da savremena italijanska književnost ponovo zauzme centralno mesto na svetskoj književnoj sceni.
Kada se govori o radu Elene Ferante, gotovo sva pažnja je usmerena na slavnu ličnost Napuljska tetralogija – Moj genijalni prijatelji nastavci koji su je pretvorili u jednog od najvažnijih književnih glasova savremene Evrope. Zato njeni ostali romani često ostaju neprimećeni, iako u njima možemo prepoznati srž njene poetike: opsednutost identitetom, porodičnim odnosima, sazrevanjem žena, klasnim razlikama i tim neizrečenim istinama koje kroje naše živote.
“…Možda je nešto u meni puklo u tom trenutku. To bih mogao označiti kao kraj svog djetinjstva.”.“
Inače, kod Elene Ferante motiv „u meni je nešto puklo“ veoma je prisutan, ne u smislu tragedije, već kao ključnog trenutka sazrevanja.
Centralni motiv romana je upravo taj trenutak “razočarenja”, postepenog gubljenja povjerenja u sve što je izgledalo stabilno. U tom smislu, roman je više psihološki nego narativni jer prati unutrašnje kretanje junakinje, a ne vanjske događaje.
Laži, laži, odrasli im zabranjuju, a toliko ih sami govore.
roman Lažljivi život odraslih prati Giovannu, djevojku iz obrazovane napuljske porodice, koja čuje kako joj otac govori da postaje ružna i da sve više liči na svoju tetku Vitoriju. Ta jedna rečenica postaje pukotina kroz koju ulazi potpuno novi svijet – svijet tajni, licemjerja, tihih sukoba i laži koje odrasli pričaju svaki dan.
I ovdje Elena Ferrante koristi Napulj kao mnogo više od ambijenta. Grad je podijeljen između “gornjeg” i “donjeg” dijela, između obrazovane srednje klase i siromašnijih kvartova, između uglađenosti i sirovog poštenja, između dijalekta i književnog govora. Giovannijevo putovanje kroz ove različite svjetove zapravo je potraga za vlastitim identitetom.
Iako nije dio tetralogije, Lažljivi život odraslih izgleda da pripada istom književnom univerzumu. U njemu su prisutne gotovo sve teme koje istražuje Elena Ferrante.
U romanu Bolna ljubav odnos majke i kćeri postaje prostor sukoba, privlačnosti i odbijanja. IN Dani zaborava žena se suočava sa dezintegracijom svog identiteta nakon napuštanja. U romanu Mračna kći majčinstvo je prikazano bez idealizacije. Sve ove teme vraćaju se u ovom romanu, samo iz perspektive djevojčice koja tek ulazi u svijet odraslih.
Sličnost sa Napuljska tetralogija. Kao što Elena i Lila pokušavaju shvatiti sebe kroz svoj međusobni odnos i kroz grad koji ih oblikuje, tako i Giovanna pokušava shvatiti ko je ona između dvije suprotstavljene slike stvarnosti – one koju predstavljaju njeni roditelji i one koju predstavlja Vittoria. Ferrante još jednom pokazuje da identitet nikada nije stabilan, već nastaje u stalnom sudaru različitih verzija istine.
Ono što Elenu Ferante izdvaja od mnogih savremenih pisaca jeste njena sposobnost da emocionalnu nelagodu pretvori u književnost. Njeni likovi nisu simpatični u klasičnom smislu. Ljubomorni su, kontradiktorni, ponekad okrutni, često zbunjeni. Upravo zbog toga izgledaju stvarno.
Iako mi je čitanje ovog romana bilo emocionalno intenzivno, sada ga doživljavam kao priču koja namjerno ne daje zatvoren zaključak, već ostavlja čitatelja u istoj nelagodi kao Giovanna: između djetinjstva koje više ne postoji i svijeta odraslih koji još nije jasan.
IN Lažljivi život odraslih centralno pitanje nije šta je istina, već da li je uopšte moguće doći do nje. Svaki lik ima svoju verziju događaja, svoje opravdanje i svoju laž. Giovanna postepeno otkriva da odrasli nisu mudri čuvari svijeta, već ljudi puni slabosti, strahova i nedosljednosti.
Roman ne nudi jasne moralne podjele. Dobro i loše, lepo i ružno, poštenje i prevara, oni stalno menjaju mesta. Čitalac je primoran, zajedno sa junakinjom, da preispita sve što mu se do tada činilo izvesnim.
Nekoliko savremenih pisaca uspeva da stvori atmosferu kao Elena Ferante. Njeni romani su i intimni i bolni. U njima postoji stalni osjećaj da se ispod svakodnevnih razgovora krije nešto mračno i nejasno.
U ovoj knjizi ta atmosfera dolazi do izražaja posebno kroz adolescenciju. Elena Ferrante precizno opisuje trenutak kada dijete počinje uviđati pukotine u svijetu odraslih. Telo se menja, prijateljstva se komplikuju, ljubav se meša sa stidom, a porodica prestaje da bude mesto apsolutne sigurnosti. Napulj svojim kontrastima dodatno pojačava osjećaj unutrašnje nestabilnosti.
Zašto vrijedi čitati Elenu Ferrante izvan tetralogije?
Lažljivi život odraslih možda nije roman koji je postao globalni fenomen kao Napuljska tetralogijaali upravo zato pruža priliku da se Elena Ferrante sagleda iz drugog ugla. Pokazuje sve ono što njenu književnost čini posebnom: psihološka preciznost, složeni ženski likovi, grad koji postaje ravnopravni junak priče i neumorna potraga za istinom koja je uvijek negdje između onoga što govorimo i onoga što prešućujemo.
Za čitaoce koji vole Elenu Ferante, ovaj roman je prirodan nastavak njenog književnog sveta. Za one koji je tek otkrivaju, možda je Giovannijeva priča najbolji ulazak u atmosferu pisca koji godinama pokazuje da se najvažnije književne drame kriju u porodičnim razgovorima, uspomenama i lažima koje govorimo jedni drugima – i sebi.
Naslovna fotografija © Jelena990 / Shutterstock.com
