Pre nekoliko dana stajao sam deset sati u redu koji je vijugao ulicama oko Hrama Svetog Save, u prostoru koji je bio i spoljašnja fizička realnost i potpuno drugačija unutrašnja dimenzija, u kojoj je vreme počelo da se rasteže i gubi svoj uobičajeni oblik. Sve na što smo navikli u svakodnevnom životu – brzina, efikasnost, kretanje bez zaustavljanja – kao da se jednostavno povlači i ustupa mjesto nečemu sasvim drugom. Vrijeme je postalo prostor.
U vremenu u kojem je sve na klik daleko, gdje se čekanje doživljava kao poremećaj i prekid toka, a ne kao prostor, ostao sam u redu, gdje je počelo da se događa nešto što nisam mogao planirati ili kontrolirati.
Došao sam po jednu velika svetinjazbog trenutka sedžde, zbog susreta koji se ne može svesti na racionalno objašnjenje, ali vrlo brzo sam shvatio da nije najvažnije na kraju puta, već da se sam put, sam red, samo čekanje, pretvara u nekakvo unutrašnje hodočašće koje nema vanjsko odredište već samo unutrašnju transformaciju.
I negdje između sati koji su prolazili polako, ponekad brzo i gotovo neprimjetno, počeo sam osjećati kako se unutrašnja buka postepeno stišavala, kako misli koje inače jure u različitim smjerovima gube oštrinu i hitnost, kako polako nestaje potreba da sve razumijem, objasnim i ubrzam, kao da cijeli moj unutrašnji sistem prelazi u neki drugi ritam postojanja koji je vođen nečim dubljim i tihim umom, ali ne vođenim nečim tihim. Duso moja!
© Mystic Stock Photography / Shutterstock.com
Kao neko ko radi sa glasom, zvukom i vibracijom, navikao sam da posmatram kako čovek usporava, kako se nervni sistem smiruje, kako dah postaje dublji, a telo prisutnije. Ovoga puta to nije bila teorijska realizacija već vrlo konkretno, gotovo fizičko iskustvo promjene unutrašnje frekvencije. Kao da sam sa buke prešao na ton koji je čistiji, stabilniji i prisutniji – moj unutrašnji ton smirenosti i bezuslovne ljubavi!
Vjerujem da sve u nama ima svoju frekvenciju, uključujući misli, emocije i tijelo, i da stalno živimo unutar nevidljivog polja tih vibracija koje se mijenjaju ovisno o našem stanju. Ali u tom čekanju jasno sam osjetio drugu vrstu frekvencije, onu koju gotovo nikad ne imenujemo, a to je frekvencija duše kojoj nije potrebno ništa ubrzano da bi imala smisla.
Ono što je u tom iskustvu bilo posebno snažno je prisustvo ljudi i povezanost mnogih naroda, jer iako smo svi došli pojedinačno, sa svojim unutrašnjim razlozima, pitanjima i namjerama, vrlo brzo se među svima nama stvorio nevidljiv, ali vrlo opipljiv prostor zajedništva. U tom prostoru nije bilo žurbe, napetosti ili razdvajanja, već neka vrsta kolektivne tišine koja je sve držala na okupu. U tako tihom toku vremena rađa se vrlo suptilan osjećaj zajedničkog polja u kojem svi dišemo istim ritmom smirenosti, blaženstva, podrške, zajedništva, ljubavi…
Kada sam konačno ušao u svetište i kada je sve bilo gotovo, osetio sam “radost ljubavi” koja me je bukvalno preplavila kao Svetlost. Došlo je do jasnog unutrašnjeg razjašnjenja, bez ijedne reči, kroz punoću osećanja. I u tom trenutku mi je postalo još jasnije da hodočašće u svojoj suštini nikada nije samo dolazak na neko mjesto, već proces kojim se polako vraćamo sebi, sloj po sloj, dok ne ostane samo ono što je suštinski mirno, prisutno i živo. Sve je zapravo vodila viša ruka, u nekom dubljem smislu, kao da je iskustvo imalo svoj inteligentni tok, koji me nije vodio ka nečemu spolja, već me vraćao – sebi.
I onda ostaje pitanje koje se prirodno nameće nakon takvog iskustva:
Zašto ne hodočastimo svaki dan?
Zašto ne bismo svaki dan ulazili u to isto strpljenje, u to malo „umiranje“ od žurbe i kontrole, kako bismo se poklonili prisutnosti u drugoj osobi, da se zaista vidimo, čujemo i razumijemo, i da u svakodnevnim susretima ne reagiramo iz automatizma već iz svijesti koja prepoznaje svetost života u svemu što nas okružuje?
Možda hodočašće nije zamišljeno da ostane rezervisano za posebne trenutke, za rijetke dane kada idemo na posebna mjesta, već da postane način života – u odnosima, u riječima, u tišini između rečenica, u načinu na koji gledamo na ljude koje volimo, ali i one koje ne razumijemo…
Neka svaki naš dan kroz pričest bude okupan u ljubavi!
grlim te svojim glasom,
Ana
Naslovna fotografija © Mystic Stock Photography / Shutterstock.com
