„Jesi li ti meterolog ili musliman?“. To je jednog januarskog jutra 1993. godine u Visokom Halid Hadžija Čengićupitao ovog novinara, nakon što sam ga prethodno neoprezno pozdravio sa „dobro jutro“.
„Meteorolozi govore kakvo je jutro, a muslimani se pozdravljaju sa „Eselamu alejkum“, održao mi je kratku vjersko-identitetsku bukvicu. Hadžija Čengić bio je šef glavnog logističkog centra Armije BiH (GLOC), a suštinski drugi-treći čovjek odbrane Bosne i Hercegovine. Prvi je bio Alija Izetbegović, a drugi Hasan Čengić, sin Hadžijin.
PARA IMA HADŽIJA
Zna li se to, a još je živo dovoljno ljudi kojima je to poznato iz prve ruke, potpuno je neobjašnjiva tišina, orkestrirani muk koji je nastupio nakon vijesti smrti Čengića u Sarajevu sredinom prošle nedjelje. Tek kratka agencijska vijest, rutinska porodična čitulja i to je uglavnom bilo sve. Izostala je prigodna reakcija Stranke demokratske akcije-stranke koju je stvarao. „Nismo moj sin Hasan i ja krenuli u ovu borbu za Alijom i Bakirom Izetbegovićem, nego smo išli jedni pored drugih“, govorio je Hadžija.
Oglasila se nije ni Islamska zajednica BiH, čije je duhovne poslove i tajnu agendu-islamizacija Armije BiH- logističar Hadžija najdosljednije i najefikasnije „implementirao“ cijelo vrijeme rata. Nema na društvenim mrežama ni objave bivšeg reisa Mustafe Cerića, koji redovno iznosi svoja iritantna sma(t)ranja i mnogo manjim povodima; ni on nikada tu višegodišnju moćnu sinekuru ne bi dobio usred rata bez podrške Halida i Hasana Čengića.
Čengićev odlazak – „preseljenje“ prećutalo je svako od deset-dvadeset hiljada boračkih udruženja. Patriotska glasila i portali nisu mu pisali posmrtna slova. Nisu se tim povodom oglasili ni oficirski umirovljenici (Čengić je imao čini brigadira u Armiji BiH) od kojih je većina za napredovanje u službi tokom rata morala otići Hadžiji na noge u Visoko, poljubiti mu prsten i zatražiti od njega izun(dozvolu-preporuku) za obavljanje oficirskog posla. U Visokom su otac i sin Čengić opremali i obučili te u Sarajevo uputili Rasima Delića da preuzme komandu nad Armijom. U Čengićevom GLOC-u se tokom rata kalio pa kasnije i napredovao današnji najveći fanatik NATO Saveza, Alija Kožljak…
Nisu, međutim , baš svi u Sarajevu ravnodušno obilježili smrt Halida Čengića, nego samo lokalni čelnici i institucije. Eto, naprimjer, Ambasada Islamske Republike Iran se tim povodom oglasila na društvenim mrežama. Napisali su da su „sa velikom tugom i žaljenjem primili vijest…da je hadžija Halid Čengić preselio na Ahiret“, te uputili „saučešće porodici, prijateljima i svima koji su ga poznavali i poštovali“…Ako je suditi prema rijetkim fotografijama na društvenim mrežama, hadžiju Čengića su posljednjih godina posjećivali isključivo iranski diplomate i političari. Tako je iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian tokom posjete Sarajevu u decembru 2022.godine u program posjetu uključio i kućnu posjetu Halidu Čengiću. Moćni čovjek Teherana stradati će dvije godine kasnije u helikopterskoj nesreći.
VISOČKI PREDSTAVNIK ZA ARMIJU BIH
Uz pomoć iranske države Halid Čengić je u selu Dobrinja pored Visokog formirao kamp za obuku mladih vojnika, prvi te vrste tokom agresije, na kojem su bili angažirani vojni instruktori iz Islamske Republike. Prisustvovao sam u ljeto 1993. godine završnoj svečanosti povodom okončanja obuke prve generacije vojnika: nikada ništa slično ranije nisam vidio. Višečasovni, iscrpljujući vjerski obred bio je popraćen koreografsko-borbenim mimohodom golobradih dječaka.
Nisam kasnije, tokom rata, registrirao da su vojnici iz Visokog koji su školovani po najvišim standardima Revolucionarne garde zabilježili ozbiljnije uspjehe na bojištima. Isto vrijedi i za drugi kamp za obuku pod iranskom kontrolom, onaj kojeg su u Sarajevu, na prostoru Velešića, iranski treneri provodili u jedinici „Delta“ o kojoj je iz daljine političko-logistički brinuo Bakir Izetbegović, a neposredno kao komandanti rođaci njegove supruge. Unatoč navodnoj visokoprofesionalnoj obuci i naboljoj logistici koja im je izdašno stavljena na raspolaganje, ni ova jedinica se nije proslavila u borbenim dejstvima, što joj vjerovatno i nije bio primarni zadatak. Bitno je bilo da po povratku u matične jedinice pitomci ne ponove moju grešku i pozdravljaju starim borbenim pozdravom „Eselamu alejkum“.
O moći i (vaninstitucionalnoj) svemoći Halida Čengića, predratnog upravnika (JNA-ovskog) mlina u Usitkolini svjedoči i naredni primjer. U zadnjim danima 1993. godine prišlepao sam se dvojici važnih ljudi Stranke demokratske akcije, Tešnjacima Osmanu Brki i Zijadu efendiji Ljevakoviću i u njihovom džipu iz Zenice krenuo u Sarajevo. U Visokom smo svratili kod Halida Čengića. Nije bio pretjerano gostoljubiv, više je bio ljutit, a ubrzo smo saznali i zbog čega. Ispred njega na stolu je stajala stranica lista „Oslobođenje“, telefaxom poslana, sa intervjuomHamdije Hadžihasanovića, nekoliko sedmica ranije izabranim ministrom odbrane BiH. „Ko je ovoga postavio za ministra?“, upitao je Brku i Ljevakovića. „Valjda Haris Silajdžić, on mu je predsjednik Vlade. Zašto, šta je rekao?“, uzvrati mu je neko od gostiju.
-Evo, kaže gospodin u „Oslobođenju“ da će njegovo ministarstvo ubrzo staviti pod svoju kontrolu sve vojne komponente i sektore koji za sada djeluju samostalno i izvan kontrole. E, pa vidjet ćemo kako će staviti mene i GLOC pod svoju kontrolu?! Ko je on uopšte?, pitao je Hadžija Čengić tonom bahate samouvjerenosti.
Nikada prije njegovog ulaska u Vladu BiH nisam čuo sa Hamdiju Hadžihasanovića. Upoznat ću ga nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 1994.godine u vrijeme kada je već bio odlučio podnijeti ostavku. Prethodno je boravio u posjetu Iranu gdje je upoznao Hasana Čengića. Tamo se uvjerio da je Čengić stvarni ministar odbrane, a da su njega, Hadžihasanovića, stavili tu funkciju dekorativno, formalno, da zavaraju tragove.
Odbio je u Teheranu Hadžihasanović staviti potpis na međudržavni ugovor u kojem je Bosna i Hercegovina atribuirana kao „Islamska Republika Bosna i Hercegovina“. Umjesto njega je to učinio Edib Bukvić, potpredsjednik Vlade BiH, a ni premijer Silajdžić nije u tome vidio ništa suspektno. „Ovo se u poslovnom svijetu zove trgovina sa odgođenim plaćanjem: mi ćemo kad-tad morati vratiti Iranu ono što su nam dali. Ili u novcu, kojeg nikada nećemo imati dovoljno, ili kroz ideološke i geopolitičke koncesije“, govorio je Hadžihasanović. Ja sam to shvatio ovako: kao da neko bogat, a dobrodušan, napravi kuću beskućniku uz sitan uvjet: da mu on odgaja djecu.
(Bivši ministar vanjskih poslova Islamske Republike Iran, Hossein Amir-Abdollahian, u posjeti kod rahmetli hadžije Halid-bega Čengića)
Ostavku je ministar odbrane podnio nedugo kasnije. Učinio je to nakon posjete Glavnom logističkom centru kroz kojeg ga je nevoljko proveo njegov upravnik mrzovoljni Halid Čengić. „To je više ličilo na buvlju pijacu nego na ozbiljno logističko skladište. Sve je unutra bilo razbacano, bez ikakvog reda i sistematičnosti, minobacači su bili sa uniformama, granate sa radio-stanicama. Potpuni haos“, pričao je kasnije Hadžihasanović koji je prije rata bio direktor u industrijskom gigantu FAMOS. „Znaš šta mi je rekao gospodin Čengić kada sam ga upozorio da mora uvesti reda u GLOC? Kaže: „Ja sam od početka bio protiv tvog izbora za ministra?“
Hadžihasanovića je ubrzo na ministarskoj poziciji zamijenio Muhamed Lemeš, privrednik iz, pogađate, Visokog…
OD HADŽIJE DO SEMIRA OSMANAGIĆA
O epskom, megalomanskom promašenom ratnom projektu-izgradnji aerodroma u Visokom, prethodnih je decenija uglavnom sve rečeno i napisano, iako se repovi tog nakaznog spomenika bahatom voluntarizmu u režiji provincijskih diletanata i danas vuku. Ideju oca i sina, Halida i Hasana Čengića i njihovog zeta Sulejmana Vranja, oficira JNA i porodičnog konsultanta za kadrovska pitanja podržali su lokalni hohštapleri na vlasti u Visokom (doduše ništa im drugo nije ni preostalo). Siledžijski su otimani privatni posjedi, uglavnom u vlasništvu lokalnih Srba, na isti uzurpatorski način je obezbjeđivana mehanizacija sa svih dostupnih slobodnih teritorija.
Nakon tragedije tokom ravnanja brdskog zemljišta u kojoj je eksplozivna naprava ubila četvoricu radnika, na uviđaj je izašla ekipa CSB Sarajevo. „Mislim da bi smo se sigurnije osjećali da smo se pojavili na Palama, nego nakon što smo u Visokom rekli kojim smo povodom stigli. Odmah smo se vratili u Sarajevo neobavljena posla“, pričao mi je nakon rata inspektor koji je trebao izvršiti uviđaj.
Hadžija Halid Čengić je ukopan u rodnoj Ustikolini za koju je vezana jedna od vedrijih anegdota iz Daytona. Haris Silajdžić je tokom pregovora sa Slobodanom Miloševićem grčevito tražio da Ustikolina pripadne Federaciji BiH.„Tamo se nalazi najstarija džamija u Bosni i Hercegovini“, ponavljao je. Milošević mu je odgovorio: „Ej, bre, Harise, ja mislio ti si neki moderan, normalan čovjek, a ispade da si isti k*o ovi moji ludaci sa Pala koji stalno govore o crkvama, bogomoljama, svetinjama…, Ali, *ajde neka ti bude“. Da iz Daytona mora donijeti Ustikolnu u sastavu Federacije BiH članove bosanskohercegovačke delegacije su obavezali otac i i sin, Halid i Hasan Čengić.
Nakon Daytona i transformacije oružanih snaga za Halida Čengića, sivu eminenciju armijske logistike i ideološke rekalibracije ( klerikalističkog drila) oficira i vojnika Armije BiH više nije bilo mjesta unutar novouspostavljenog sustava. Navodno su to od vlasti u Sarajevu tražile američke gazde, koja su odmah, za svaki slučaj njegovog sina Hasana stavile na svoju „crnu listu“. Semir Osmanagić, istraživač i upravitelj lanca tobožnjih piramida u okolini Visokog, svojevremeno je objašnjavao kako je uopće odlučio da se vrati iz Amerike u Bosnu i otpočne istraživačko-arheološku avanturu. Njegov brat je mnogo prije rata zaposlio u NASA-i i imao je pristup snimcima iz zraka koje su vršili američki izviđački avioni tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini.
Iz sasvim prepoznatljivih sigurnosnih razloga (prisustvo Irana, kampovi mudžahedina…) oni su se fokusirali na širi rejon Visokog. Na osnovu snimaka planina oko Visokog, kazao je Osmanagić, zaključio je „da ima tu nešto što bi vrijedilo istražiti“.
U posljednjih dvadesetak i više godina o Halidu Čengiću se malo šta čulo. Već u ozbiljnim godinama, politički se pasivizirao, izbjegavao je javnost. Povremeno se njegovo ime spominjalo u sudnicama Tribunala u Haagu. Na njegov intervju kojeg je pred kraj rata dao nedjeljniku „Ljiljan“ u kojem je uz ostalo govorio o svojoj ulozi u pripremama za rat u nekoliko navrata se pozivao zločinac Slobodan Milošević. Dokazivao je na tom primjeru i navodio svjedoke na da potvrde da su se Srbi u Foči morali samoorganizirati da bi spriječili pokolj koji im je pripreman u organizaciji Stranke demokratske akcije i njenih čelnika, pored ostalih oca i sina Čengića.
IMOVINU IMA KO DA DIJELI
Nije poznato ni to koliko je, i da i je uopće, Hadžija Čengić bio uključen u velike, lokalne i globalne poslove svoga sina Hasana koji je preminuo prije pet godina. Iz familijarnih krugova moglo se povremeno čuti da Hadžija ne želi statirati u raspodjeli imovine koja je ostala iza sina. Dovoljno je samo baciti pogled na spisak ožalošćenih familija pobrojanih u čitulji Halidu Čengiću. Među njima ima guvernera kantona, bivših generala, univerzitetskih profesor(ic)a ratno-profiterskih tajkuna, utjecajnih ljudi u politici, javnom sektoru…Svi su oni, ili uglavnom svi, karijere gradili na feudalnom kadrovskom modelu „porodičnih vrijednosti“ ratu i nakon njega rekreirane bošnjačke aristokracije.
Ovih je dana portal „Istraga“ pisao sukobu koji u „BH Telecomu“ tinja između direktora Anela Kovačevića i Nađe Lutvikadić, dugogodišnje šefice odjela za medije i propagandu. Lutvikadić, unuka Halida Čengića, navodno je, prema pisanje „Istrage“ svom direktoru kazala: „Zapamti ko te doveo ovdje, kako si došao, tako možeš i letjeti“. Ko je doveo Kovačevića? Formalno-stranka Narod i pravda i njen predsjednik Elmedin Konaković . Suštinski, Kovačevićeva cijela karijera, od školovanja u Maleziji do diplomacije imala je vezu sa Lutvikadićkinom familijom, dajidžom Hasanom i dedom Halidom. U tom porodičnom kadrovskom štabu je pravljena selekcija perspektivnih mladića i djevojaka iz boljih muslimanskih porodica koji su početkom rata izmješteni na studiranje u Maleziju uz obavezu da se vrate u Bosnu „kada se steknu uvjeti“. To je tajna uspjeha desetina današnjih poslovnih ljudi, diplomata, narodnih poslanika, savjetnika, analitičara…, pored ostalih i Lutvikadićkinog muža Edhema Foče, donedavno glavnog operativca rahmetli „Al Jazeere Balkans“.
Tako dolazimo do teme koja u političkim kuloarima provocira dugogodišnje spekulacije: da je, zapravo, Hasan Čengić, svakako ne bez znanja oca Halida, inicirao prije 8-9 godina osnivanje stranke Naroda i pravde. Učinio je to, tvrde upućeni, nakon što se istopio njegov utjecaja u Stranci demokratske akcije, odnosno nakon što ga je Reis-ul-ulema Husein Kavazović udaljio od centara odlučivanja u Islamskoj zajednici BiH. Ako je to tačno, a mnogo je indicija i opipljivih argumenta da bi moglo biti, možda se i ignorantska tišina koja je unutar bošnjačkog političkog, vjerskog, medijskog mainstreama nastupila nakon smrti Halida Čengića i nije baš sasvim neobjašnjiva!
Datum i vrijeme objave: 26.05.2026 – 10:30 sati
