Prekrasna žena i glumica, topla, duhovita, skromna, jednostavna, nezahtjevna, profesionalna – tim mi je riječima Katarina Madirazza, glumica i producentica Petit Teatra, opisala glumicu Natašu Janjić Medančić u našem prethodnom intervjuu. A tim će je riječima opisati i mnogi koji su je imali priliku vidjeti u nekoj od predstava, filmova ili serija u kojima je glumila. Dok razgovaramo o predstavi “Prima Facie”, u kojoj u monodrami glumi odvjetnicu koja vjeruje u sustav čija žrtva na kraju i sama postane, predstavi o kojoj dugo razmišljate nakon što je pogledate, reći će mi da ne misli kako umjetnost treba nositi uteg da mora mijenjati svijet, ali sigurno može mijenjati pojedinca. Koliko je ova predstava promijenila nju, je li joj gluma pomogla ili odmogla u životu i zašto je danas nježnija prema sebi, saznajte dalje u tekstu…
Vaša posljednja predstava “Prima Facie” dobila je niz pozitivnih komentara, a posebno Vaša izvedba. Jeste li zadovoljni ili mislite da nešto trebate ili možete bolje? Jeste li sami sebi najveći kritičar?
Kad mi je producentica Petit Teatra Katarina Madirazza ponudila ovaj sjajan tekst, a zatim kad sam započela probe u Teatru Exit s redateljicom Anjom Maksić Japundžić, znala sam da je ovo što radimo važno i moćno, ali nisam mogla ni sanjati ovakve reakcije. U ovom brzom vremenu, gdje su ljudi gladni jedino brze zabave, nisam mogla predvidjeti ovakav život predstave ni sebe u konačnom rezultatu. Predstava je živi organizam i u njoj uživam i rastem svakom izvedbom sve više. Sama sebi prilično sam veliki kritičar, ali više u smislu znatiželje i usavršavanja negoli samokažnjavanja. Uvijek me zanima može li to još preciznije, još istinitije, još jednostavnije. I u susretu s publikom taj organizam diše, ali nikad nemaš osjećaj: “E sad je gotovo, sad znam”. U tome i jest sva ljepota.
Jesu li Vam važne kritike i mišljenja publike te kako one utječu na Vas i na Vaš rad?
Važne su mi, ali ne u smislu da me vrijeđaju ili učine nesigurnom. Prilično dobro uvijek sama osjećam stvari unutar projekata koje radim, tu sam nepogrešiva i lišena ega te volim svaku povratnu informaciju. Upravo zato što s predstavom živiš i želiš joj dobro, ona služi toj procjeni i želiš da se razvija u pravom smjeru.
Rad na ovoj predstavi, kako sam imala prilike čuti i razgovarajući s Katarinom, bio je velik izazov. Što je Vama bilo najizazovnije? Vi, sami na pozornici, tema predstave, ili sve to skupa? I kako ste uspjeli?
Sve skupa! Sama na sceni više od sat i pol, nema predaha, nema ni gutljaja vode, nema partnera koji će te “pokriti” ako zapneš, a tema je takva da ne trpi površnost. Najveći izazov bio je zadržati koncentraciju i prisutnost kroz cijeli taj put kroz koji lik prolazi. Uspijevam tako što sam se potpuno predala tekstu i radu. I uz puno discipline i ljubavi – jer bez nje nema ništa.
Jeste li tijekom rada istraživali stvarne sudske slučajeve ili razgovarali s pravnicima/žrtvama da biste se pripremili za ulogu?
To su sve za mene pripremile moja Katarina i Anja. Naravno da smo se informirale sa stručnjacima, razgovarale, slušale, čitale, ali u jednom trenutku moraš stati jer ne pokušavamo pokriti sve stvarnosti. Tekst je već nevjerojatno precizno postavljen i zapravo ti daje sve.
Kako se pripremate za uloge, ne samo za ovu nego i za mnoge druge koje ste imali?
Svaka uloga ima svoj bioritam. Nekad je to više tekst, analiza, istraživanje, a ponekad više intuicija, tijelo, osjećaj. Oduvijek sam zapravo intuitivna glumica, ali s godinama sve više vjerujem i u iskustvo.
Je li za Vas ova predstava emocionalno teška, postoji li neka konkretna scena koja Vam je emocionalno najteža za izvesti, i zašto?
Najteže mi je izaći na scenu znajući da me čeka sat i pol maratona. I teška je sama po sebi, ali ne tako da me slomi, nego da traži potpunu prisutnost. Ima trenutaka koji su intenzivniji, naravno, ali zanimljivo je da najteže nije nužno ono što publika percipira kao vrhunac. Ponekad je najteže ostati miran i precizan tamo gdje bi bilo najlakše otići u emociju.
Osjećate li neku vrstu odgovornosti prema publici s obzirom na temu seksualnog nasilja?
Osjećam odgovornost, ali ne da podučavam ili namećem stav, nego samo da budem iskrena. Tema sama nosi težinu i ne treba joj dodatne patetike.
Mislite li da kazalište doista može mijenjati percepciju publike, općenito, a posebno o ovako osjetljivim temama?
Apsolutno može, ali ne preko noći i ne deklarativno. Može tako da ti se nešto pomakne iznutra, da odeš kući i još razmišljaš o tome i dan kasnije, da možda nešto odjednom vidiš drukčije. I to je već puno.
Koliko Vam je važno raditi na ovakvim i sličnim projektima, koji nisu tipična vrsta angažiranog kazališta, ali jesu tema i priča o kojoj se razmišlja dugo nakon što se pogleda?
To su mi zapravo najzanimljiviji projekti. Kad nije sve jasno i servirano, nego ostavlja neku nelagodu, pitanje, prostor za razmišljanje. Tu se događa ono kazalište koje me zanima i kao gledateljicu i kao glumicu.
