Mladima danas nije lako, mislio sam prije nekoliko dana. Tri kćerkine prijateljice su izjavile da nakon nekoliko sastanaka ili nakon nekoliko sastanaka koji su trajali do kasno u noć, momci više nikada nisu kontaktirali. Nedostaje!
Što bi naše bake rekle – ni pisma ni razglednice. Nema ni kasnih poruka. Čak ni iznenadno putovanje u daleku zemlju. Jednostavno nestaje u tišini.
Ovdje se ne radi o egu ili egocentričnosti, niti o uvredama ili snishodljivosti.
Ovo, moje sestre i braćo, je običan kukavičluk, a vi ste postali jednokratna maramica. Brzo zamjenjiv i nezaboravan. Ima li tužnije sudbine? Da te se nijedna devojka ne seća. Ni po cvijetu, ni po pogledu, ni po pjesmi ili kafani.
Sjećam se da sam jednom tako žurila da dočekam svoju dragu i obula čizme na štiklu, da su mi svi prsti bili krvavi dok sam trčala da ne zakasnim, a autobus mi nije otvorio vrata na stanici na kojoj sam htjela sići. Taj sastanak sa momkom se nikad ne zaboravlja!
Dragi naši potomci, neka Uskrs sve iznese na vidjelo. Neka se vrati sva ljubav, iskrenost, sreća, osmeh i radost.
I iznad svega, hrabrost. Raste i spolja i iznutra.
Odlučio sam da se odmorim ovog vikenda. Pečemo samo pečenje u rerni, ništa komplikovano, ne previše. Jaja su farbana u sijalici i bit će zvijezda ikebana stola i naših obroka ovih dana.
Razmišljajući o obnovi ljudske prirode, setio sam se da imam šljive u zamrzivaču, da vas iznenadim knedlama, i dok slušam jazz Šaban Bajramović, ponavljam u sebi: “Ako Hristos ne vaskrse, džaba nam je vjera”.
