Na tri kontinenta, Washington produbljuje dugogodišnji imperijalni projekat koji kontrolu globalne energije stavlja u središte svojih sve širih ratova i napora za promjenu režima.
Sjedinjene Američke Države započele su novu godinu otvorenim lansiranjem svoje „Donroe doktrine“, ponovne interpretacije imperijalističke Monroeove doktrine iz 1823. godine koju je osmislio predsjednik Donald Trump.
Ovaj nesretni neologizam postao je aktuelan nakon američkog bombardovanja Venecuele i otmice njenog predsjednika Nicolása Madura i njegove supruge 3. januara. Iako doktrina tvrdi da SAD sebi prisvajaju sferu utjecaja na zapadnoj hemisferi, u stvarnosti je riječ o projektu globalnog preuzimanja, ne mnogo različitom od standardne američke imperijalne politike koja dominira još od Drugog svjetskog rata.
Samo tokom proteklog mjeseca, SAD su pokrenule niz napada na zemlje proizvođače nafte na tri kontinenta, daleko izvan granica zapadne hemisfere.
Dana 19. decembra, a zatim ponovo 10. januara, SAD su bombardovale Siriju, navodno ciljajući borce Islamske države koji su 13. decembra ubili dvojicu američkih vojnika i njihovog prevodioca. Ti vojnici bili su dio više od 2.000 američkih pripadnika koji okupiraju sirijske regije bogate naftom, gdje od 2014. godine crpe, prodaju sirijsku naftu i zadržavaju prihod.
U međuvremenu, nakon nekoliko prijetećih Trumpovih izjava da se u Nigeriji navodno desetine hiljada kršćana ubijaju od strane džihadističkih grupa, 25. decembra je izveo zračni napad na najveću afričku zemlju proizvođača nafte kao „božićni poklon“, ubivši desetine navodnih „džihadista“ s ciljem „spašavanja“ kršćana.
Od tada je zaprijetio novim napadima na Nigeriju ako se „kršćani nastave ubijati“.
Trump je svoju intervencionističku gorljivost prenio i u Aziju, gdje sada poziva Irance da „nastave proteste“ i poručuje da je „pomoć na putu“, nakon masovnih antivladinih protesta i nereda koji su izbili 28. decembra usred produbljivanja ekonomske krize.
Prema nekim procjenama, broj poginulih doseže i do 2.000, uključujući demonstrante koje je ubila policija i pripadnike sigurnosnih snaga koje su ubili izgrednici, koji su također palili automobile i zgrade.
Iako doktrina tvrdi da SAD prisvajaju sferu utjecaja na zapadnoj hemisferi, u stvarnosti je riječ o projektu globalnog preuzimanja.
Izraelski zvaničnici potvrdili su da agenti Mossada djeluju u Iranu, što implicira njihovu umiješanost u proteste, tvrdnju koju je dodatno potkrijepio bivši američki državni sekretar Mike Pompeo, koji je u objavi na mreži X pozdravio „Irance i agente Mossada pored njih“.
U utorak je Trump dodatno eskalirao prijetnje Iranu, otkazao sve pregovore s Teheranom, najavio carine od 25 posto zemljama koje s njim posluju i zaprijetio „vrlo snažnom“ vojnom akcijom pod izgovorom iranskog postupanja prema demonstrantima.
U Južnoj Americi, Trumpov ilegalni napad na Venecuelu, u kojem je ubijeno više od 100 ljudi, i njegove kasnije tvrdnje da će SAD sada „upravljati“ tom zemljom koja posjeduje najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, jasno su pokazale centralnu ulogu nafte u aktuelnoj imperijalnoj doktrini Washingtona.
Trump je sada usmjerio pažnju i na Grenland, poluautonomnu dansku teritoriju s ogromnim naftnim potencijalom koji već dugo privlači američki interes, prijeteći Danskoj silom i praveći vojne planove za invaziju na ostrvo „svidjelo im se to ili ne“. Usput, republikanski kongresmen Randy Fine, gorljivi podržavalac izraelske krađe zemlje i genocida, u ponedjeljak je predstavio prijedlog zakona kojim se podržava američka aneksija Grenlanda.
Američko insistiranje na kontroli svjetske nafte ima dvije dimenzije, održavanje kontrole nad cijenama nafte i osiguravanje da dolar ostane jedina valuta u energetskim transakcijama, te kontrolu izvoza nafte i pristupa tržištima kako bi se ograničio njen glavni ekonomski rival, Kina.
To nisu nove brige američkih imperijalnih elita, već sežu do perioda nakon Drugog svjetskog rata, kada je Washington uspostavio politiku promjene režima kako bi se domogao nafte suverenih država širom svijeta.
Naftna osvajanja
Prvi državni udar koji je nakon Drugog svjetskog rata sponzorirala CIA izveden je u martu 1949. godine u Siriji, kada je zbačen demokratski izabrani predsjednik Shukri al-Quwwatli, a na vlast doveden pukovnik Husni al-Zaim, koji je sarađivao sa SAD-om i Izraelom.
Razlog, nimalo iznenađujuće, bila je nafta.
Al-Quwwatlijevo odbijanje da dozvoli Amerikancima izgradnju Transarapskog naftovoda, Taplinea, kojim bi se saudijska nafta, tada u vlasništvu američkih kompanija, transportovala kroz Siriju do Mediterana kako bi se izbjegao skupi prolaz kroz Sueski kanal, navuklo je na njega bijes imperije.
Al-Zaim je odmah odobrio plan Taplinea i započeo pregovore s Izraelom o planovima protjerivanja palestinskog naroda u Irak. Nakon puča, Tapline je izgrađen kroz Golansku visoravan i završavao je u libanskom Sidonu.
Nakon izraelskog osvajanja i okupacije Golana, Saudijci, Sirijci, Libanci i Jordanci pristali su na izraelsku kontrolu nad 50 kilometara naftovoda.
Narodni front za oslobođenje Palestine digao je Tapline u zrak 30. juna 1969. godine, prosuvši između 6.000 i 9.000 tona nafte u Tiberijadsko jezero i nanijevši velike finansijske gubitke Saudijcima i američkim naftnim kompanijama. Naftovod je nastavio s radom kroz izraelski okupiranu teritoriju sve do 1976. godine, kada je transport tankerima postao jeftiniji.
Američko preuzimanje sirijskih naftnih polja od 2014. godine nastavlja istu imperijalnu tradiciju, naročito jer je pomoglo padu Assadovog režima prije godinu dana i podredilo novi režim povezan s Al-Kaidom u Damasku američkim diktatima.
Drugi američki sponzorirani puč u poslijeratnom periodu bio je onaj iz augusta 1953. godine u Iranu, kada je svrgnuta vlada premijera Mohammada Mossadegha, koji je nacionalizirao iransku naftu koju su prethodno pljačkale britanske kompanije.
Operacija Ajax, kako je nazvana, bila je zajednički poduhvat CIA-e i MI6-a. CIA je unajmila nasilnike da organizuju pro-šahovske demonstracije, autobusima dovodila stotine ljudi u Teheran na lažne antivladine proteste i da uznemiravaju pristalice Mossadegha.
Puč je vratio na vlast omraženog šaha, koji je odmah omogućio nastavak pljačke zemlje od strane zapadnih naftnih kompanija.
Nedavna američka intervencija u Iranu, od subverzije do otvorenih prijetnji invazijom, samo je još jedno ponavljanje washingtonskih postupaka u toj zemlji još od Drugog svjetskog rata.
Imperijalni izgovori
Što se tiče Venecuele, njena nafta ostala je u rukama američkih kompanija sve dok vlada konačno nije nacionalizirala industriju 1976. godine, kao što su učinile mnoge zemlje proizvođači nafte u tom periodu.
Nova nacionalizacija uslijedila je pod predsjednikom Hugom Chavezom 2008. godine. Američke sankcije su se postepeno pojačavale i do 2014. godine, pod ništa manje imperijalističkom administracijom Baracka Obame, dostigle su neviđene razmjere.
Iste godine Obama je preuzeo kontrolu nad sirijskim naftnim poljima. Nove sankcije su uslijedile pod prvom Trumpovom administracijom, a kasnije i pod Bidenom, dok američka subverzija usmjerena na promjenu režima u Venecueli nikada nije prestala.
Kakofonija otrcanih imperijalnih izgovora za rušenje ovih vlada kreće se od optužbi za terorizam, kao u slučaju Sirije i ranije Libije, preko trgovine drogom, kao u Venecueli i Kolumbiji, do gušenja demokratije, kao u Iranu, da ne spominjemo apsurdne optužbe o posjedovanju oružja za masovno uništenje, koje su korištene protiv Iraka kako bi se opravdala imperijalna invazija i okupacija od 2003. godine.
U slučaju Grenlanda, Trump je dodao novi argument bez ikakvog presedana u međunarodnom pravu, da je ta teritorija „od vitalnog značaja za nacionalnu sigurnost SAD-a“.
Otmica Madura teško da je novo krivično djelo. SAD su ranije otimale i uklanjale s vlasti brojne predsjednike, panamskog Manuela Noriege 1990. godine i, uz saradnju Francuske, demokratski izabranog predsjednika Haitija Jean-Bertranda Aristidea 2004. godine, nakon što je zatražio ratne reparacije od Francuske.
Pučevi koje je podržao SAD
Kada je riječ o promjenama režima i pučevima koje je podržavala CIA, lista od Drugog svjetskog rata broji desetine slučajeva, naročito u Latinskoj Americi, i pokretana je naftom i mineralima koje SAD priželjkuju.
U svojoj klasičnoj knjizi Otvorene vene Latinske Amerike iz 1970. godine, ugledni novinar i historičar Eduardo Galeano naveo je neke od pučeva koje su SAD podržale tokom 1960-ih.
Ništa od onoga što se dogodilo tokom proteklog mjeseca nije novo. Washington se može s pravom bojati da bi svaki američki napad na Iran mogao navesti tu zemlju da bombarduje naftna polja širom Zaljeva, što bi poremetilo svjetsko tržište nafte. Iran je već zaprijetio napadima na američke baze u regionu, raspoređene po arapskim zemljama proizvođačima nafte i Jordanu.
SAD se već kreću ka kontroli nafte u Libiji, nakon što su s evropskim saveznicima sponzorirale svrgavanje Muammara Gaddafija 2011. godine, kao i sirijskih naftnih polja, a sada i venecuelanskih, dok su Grenland i Nigerija na nišanu. To je vjerovatno rezervni plan za kontrolu svjetskog protoka nafte, osim ruske, u slučaju iranskog napada na zaljevska naftna polja, što bi SAD-u omogućilo efikasnije gušenje kineske ekonomije.
To bi vrlo lako mogao biti centralni cilj „Donroe doktrine“, projekta koji ne cilja samo zapadnu hemisferu već čitavu planetu. Razvoj događaja u narednim danima i sedmicama vjerovatno će pokazati dokle ta agenda zaista seže.
Datum i vrijeme objave: 19.01.2026 – 09:11 sati
