Njeno pisanje istovremeno je nježno i oštro, intimno i politično, duboko ukorijenjeno u iskustvu žene, rata, književnosti i društva. U njenim knjigama ima mjesta za ironiju, pobunu, bajkovitost, ali i za glasove koji često ostaju na margini. Decenijama prisutna na književnoj sceni, kroz poeziju, prozu i književnost za djecu, gradila je autentičan izraz koji ne pristaje na šutnju ni ravnodušnost.
Književnica Ferida Duraković bila je gošća Art kvart razgovora u kojem je govorila o poeziji, ratu, feminizmu, čitanju, mladim generacijama autorica, ali i o svijetu u kojem riječi sve češće gube težinu.
Riječi u vremenu buke
Dugo nije davala intervjue, što, kako kaže, nije slučajnost nego svjestan izbor.
„Toliko je tih podcasta, toliko pametnih i nepametnih ljudi oko nas, toliko buke u komunikacijskom kanalu i sadržaja koji hoće nešto da kažu, a toliko je nepotrebnih stvari, da sam jednostavno odustala“, kazala je Duraković.
Ipak, priznaje da se raduje razgovorima koji ostavljaju prostor za smisao i tišinu između riječi.
„Ja i dalje apsolutno vjerujem u važnost riječi. Ali kada ih je previše uzaludnih, čovjek nekad odluči da zašuti.“
Pedeset godina poezije
Naredne godine navršava se gotovo pola stoljeća od objavljivanja njene prve zbirke poezije. Na pitanje zašto je još kao dvadesetogodišnjakinja izabrala upravo poeziju, odgovara jednostavno – zbog slobode.
„Književnost je sloboda. Poezija je posebna, sublimirana sloboda u kojoj niko ne može da mi zabrani ono što mislim i napišem“, istakla je.
Dodaje kako je poezija za nju uvijek bila prostor bez kompromisa, posebno danas, nakon pedeset godina pisanja.
„Mogu da kažem šta mislim, bez ikakvih posljedica. I baš me briga šta neko o tome misli.“
Iako je posljednjih godina objavila i prozno djelo, kaže da je i ta proza u svojoj suštini – poezija.
„Kad se malo bolje zagrebe po toj prozi, to je zapravo lirski subjekt suprotstavljen svijetu.“
Suprotstavljenost svijetu bez nježnosti
Duraković priznaje da se čitav život osjećala kao osoba koja se suprotstavlja svijetu bez solidarnosti, pravde i nježnosti.
„Ako osjetim da u pisanju previše padam u nježnost, onda to lako sklizne u patetiku. Zato sam učila gdje treba stati i razmisliti šta zapravo želim reći.“
Posebno joj je važno, kaže, bilo unijeti žensko iskustvo u književnost na način koji je subverzivan u odnosu na dominantni muški književni izraz.
„Moja priča je subverzija muškog načina pisanja. U nju mogu unijeti nježnost, solidarnost, bajkovitost. Bajke postoje jer pokušavamo razumjeti svijet kao mjesto u kojem ljudi ipak žele biti na strani dobra.“
„Ne lažem, Tita mi“
Govoreći o svojoj knjizi „Ne lažem, Tita mi“, Duraković ističe kako to nije knjiga nostalgije, nego političkog i ličnog pamćenja.
Kroz perspektivu djevojčice pripovijeda o zemlji koje više nema, porodici koje više nema i djevojčici koje više nema.
„To nije tužna priča. To je političko tijelo koje govori da je postojao i takav svijet o kojem je važno pisati.“
Naslov knjige, kaže, nastao je gotovo kao svojevrsni „clickbait“, ali bez idealizacije prošlosti.
„Nikakva nostalgija tu ne postoji. Postoji samo život jedne djevojčice kojoj je historija odredila mnogo toga.“
Pisanje za djecu i ratne abecede
Važno mjesto u njenom radu zauzima književnost za djecu, koju smatra nepravedno potcijenjenom.
„Pišući za djecu zapravo pratim svoje djetinjstvo. Koliko mi je bilo važno da mi neko ispriča priču ili pročita bajku.“
Posebno emotivno govori o ratnom periodu u Sarajevu, kada je nastala „Amilina abeceda“ i druge knjige za djecu.
„Djeca tada nisu imala knjige. U mraku rata pisala sam te abecede za djecu iz nebodera u kojem sam živjela, samo da ih zabavim.“
Ističe da djeca vrlo iskreno reaguju na književnost i da upravo zato pisanje za njih smatra izuzetno zahtjevnim.
„Ako djeci nešto nije zanimljivo, oni će to odmah pokazati.“
Rat kao prelomni trenutak
Rat je, kaže, potpuno promijenio njen odnos prema književnosti i svijetu.
„Kula od bjelokosti u kojoj sam kao mlada intelektualka živjela pukla je 1992. zajedno sa granatama.“
Iako rat opisuje kao strašno iskustvo, govori i o neobičnoj količini solidarnosti i nježnosti koju je tada upoznala.
„Književnost i umjetnost su mi sačuvale mentalno zdravlje. Sve što nisam mogla podnijeti – grunula sam u književnost.“
Dodaje kako mlađe generacije književnica danas mnogo jasnije i prirodnije grade politički stav kroz umjetnost.
„Te mlade žene pišu veličanstvenu poeziju i prozu. Antinacionalističku, antitradicionalističku. I ja sam beskrajno ponosna na njih.“
Feminizam kao borba za ravnopravnost
Govoreći o položaju žena u književnosti, Duraković naglašava kako feminizam u Bosni i Hercegovini ne može biti identičan onom na Zapadu, jer nastaje iz drugačijeg društvenog i historijskog konteksta.
„Najvažnije je shvatiti feminizam kao borbu za ravnopravnost.“
Protivi se, kaže, getoiziranju ženske književnosti.
„Žene ne žele upravljati svijetom. One žele jednako dijeliti svijet sa muškarcima.“
Posebno ističe važnost solidarnosti među umjetnicama.
„Moje umjetničko biće privlači te divne mlade žene. Ako ja pružim solidarnost, ona će mi se vratiti.“
PEN centar i umjetnička udruženja
Dugi niz godina bila je aktivna u PEN centru Bosne i Hercegovine, kojem je posvetila veliki dio života.
„To se ne može raditi pola sata dnevno na kompjuteru. Ja sam radila 24 sata za kolege.“
Smatra da su umjetnička udruženja važna kao prostor zaštite i afirmacije umjetnika, ali upozorava da danas često nemaju snagu i vidljivost koju bi trebali imati.
„To bi trebale biti sindikalne organizacije koje zastupaju umjetnike.“
Čitanje kao početak svega
Na kraju razgovora posebno je govorila o čitanju, koje smatra temeljem svakog pisanja.
„Nikada nisam mislila da treba da budem spisateljica. Željela sam biti dobra čitateljica.“
Prisjetila se djetinjstva provedenog u bibliotekama Sarajeva i osjećaja slobode koji joj je čitanje donosilo.
„Dobar čitalac mora postati dobar pisac, ako već odluči da piše.“
I danas, kaže, neumorno kupuje knjige, iako zna da ih nove generacije čitaju drugačije.
„Knjige su ostale moj svijet.“
Datum i vrijeme objave: 29.05.2026 – 23:28 sati
