Prikazivanjem na 19. Subversive Festivalu film ‘Keltska utopija’ ušao je u redovnu hrvatsku kino-distribuciju.
„Korupcija je način na koji se država vodi. Političari su krivi, ali nisu procesuirani. Monokultura koja nema ništa za ponuditi. Crkva u institucijama, a kao rezultat; ilegalni pobačaji i zlostavljanje djece od strane svećenika i institucija. Kapitalizam koji je uništio sve, pa gotovo i sam jezik. Četvrt milijuna ljudi na posjetu Pape. Zvuči kao Hrvatska“, rekao sam sinoć nakon premijere filma „Keltska utopija“ (Útóipe Cheilteach) u razgovoru Larsu Lovenu, jednom od redatelja koji je ove godine gost 19. Subversive Festivala.
Bila je riječ o citatima iz spomenutog i nagrađivanog filma koji je snimio redateljski tandem Dennis Harvey i spomenuti Lars Loven. Potonji je Šveđanin, bivši glazbeni novinar koji je napustio taj posao kad su mu urednici počeli prigovarati da previše piše o malijskom pustinjskom bluesu, a premalo pažnje pridaje nastupima recentnih pop zvijezda (što također zvuči i kao neki hrvatski scenarij u mainstream medijima), dok je Harvey Irac fokusiran na sudbinu svog otoka politički i društveno podijeljeog na dva dijela državnom granicom.
Sve iz uvoda ovog teksta citati su aktera iz spomenutog dokumentarnog filma koji se naizgled bavi mladom irskom folk scenom s obje strane granice, no u toj misiji redateljima je bilo nemoguće iz toga izbaciti društveni kontekst, jer po svemu sudeći su to dvije nerazdvojne stvari kad je riječ o Irskoj.
Zašto je tome tako, objasnio sam sam sebi također iz jednog od citata jednog od irskih glazbenika: „Pobjednici kroje povijest, a gubitnici pišu pjesme.“ I tu možda leži i tajna vrijednosti i važnosti irske glazbe općenito koja je istovremeno opis emotivnog stanja uslijed teške sudbine i društvenih nepravdi, ujedno i društveni komentar, time vapaj za pravdom i čin bunta.
Svatko neupućen bi rekao zašto je i dalje tako, bar u Irskoj koja se za svoju samostalnost izborila prije stotinu i kusur godina, no odgovor i dalje leži u onom pobrojanom s početka teksta u kojem je sažet narativ društvenih problema svake bivše kolonije u naizgled postkolonijalnom svijetu. Loven tu ne radi razliku između Irske i bilo koje bivše afričke kolonije, već kaže da je Irska bila među prvim britanskim kolonijama u kojoj su se nažalost iskušavale sve prakse koje su kasnije snašle treći svijet.
Bliska je stoga i nama ta irska priča, jer su i naši prostori stoljećima bili europska kolonija, pa nam ni model svih problema osamostaljenja nije nimalo stran. Što se pak same folk glazbe u filmu tiče (koja je najviše zastupljena), ni ona nužno nije tradicionalni irski folk, već ima tu i hip-hopa, protestnog techna i soula, ali je zanimljiv obrat u tome da baš folk nije po volji katoličkoj crkvi, time ni vlasti u koju je ta crkva kapilarno ugrađena, jer, eto, ljudi pjevaju o problemima i nepravdama i nisu nimalo mirno stado empatično prema svojim „gospodarima“ koji su tvrdo uvjereni da bi stado trebalo biti uvijek zahvalno jer je dobilo nezavisnost.
Harvey i Loven su se poslužili redateljskom tehnikom ulaska u ljudske intime, njihove stavove i razmišljanja, bez obzira jesu li već etablirani na domaćoj sceni, ili su naizgled nasumično odabrani ulični svirači. Uvijek je atmosfera nekako kućna, nastupi pomalo ilegalni i na opskurnim mjestima i pubovima ili napuštenim prostorima. Dakle, nema klubova i koncertnih dvorana, nema šušura, već se ide u srž. Platnom dominiraju pojedinci i njihovi ad hoc nastupi (često u osami i bez publike), ali i dokumentaristički irski krajolici u kontrastu sa sumornom arhitekturom naselja u nizu nastalih u vrijeme industrijske revolucije u urbanim sredinama. Dakako, neizbježni su i arhivski snimci, posebno kad radnja pređe u Sjevernu Irsku, kako bi se ilustrirao život u ratnim uvjetima prije posljednjeg primirja koje je nastupilo početkom XXI stoljeća.
U izuzetno kompliciranim odnosima gdje se i na filmu osjeti breme neke nevidljive ali stalno prisutne prijetnje, dok je Belfast i dalje zidom podijeljen grad, redatelji postižu željeni efekt tračka svjetlosti na kraju tunela upravo kroz iskustva i riječi mladih glazbenika koji izgaraju od želje za nekom boljom budućnosti jer i sami pokušavaju živjeti život neopterećen povijesnim problemima za koje ponekad optužuju starije generacije koje nisu iznašle rješenje. Time je i glazba snažna (možda i najveća) poveznica za duše na „Zelenom otoku“, jer povijest je bila gubitnička, ali je u glazbi pronađena duše, a njena vrijednost univerzalna.
Izuzetno dobar produkcijski i redateljski potez bila je odluka snimati glazbu uživo na licu mjesta, bez nasnimanja i dodatnog uljepšavanja. Upravo na taj način kao da je izašla duša iz glazbe, ali se i jasno razaznaju talenti. U mom osobnom slučaju, svakako ću više pažnje obratiti na The Merry Wallopers i Rising Damp. Iz prvih kao da je izašlo sve ono što je oblikovalo jednog Woodyja Guthrieja, kasnije i Dylana preko velike bare, dok su drugospomenuti rave ugođaj prilagodili buntovnom angažiranom narativu, ne u smislu da kopiraju RATM, već zato što posjeduju iskrenu prodornost kao spomenuti bend.
„Glazba koja plaši svećenike i političare“, slogan je na filmskom plakatu „Keltske utopije“ – osim što je kratko i jasno, takav epitet uvijek je garancija da je u pitanju kvalitetna i smislena glazba. Stoga je i ova recenzija preporuka da je otkrijete, a potom i uronite u nju.
Ocjena: 8/10
(Elin Lilleman Eriksson, MDEMC, Clare Stronge, Plainsong Films Ltd , 2025.)
