Zažmiri i ostani neko vrijeme ništa ne misleći. Jer skulptura sama diktira oblik. Postane ono što sam autor na početku nije mogao ni predvidjeti. Isti autor kaže – svaku knjigu je pisao po njenoj pameti. Nedžad Ibrišimović je stvarao ne znajući da stvara.
Rođen 1940. godine u Sarajevu, o suncu i djetinjstvu kaže: “Sjalo je u lokvama vode – tako da je nekad sjalo, a nekad nije sjalo”.
Pripovjedač, romanopisac, dramatičar, pjesnik, fejltonist, slikar i vajar.
“Počeo sam da čitam i da pišem prije nego sam pošao u osnovnu školu, kad sam imao šest godina. Napisao sam prvu pjesmu kad sam imao 12 godina. Prvu priču kad sam imao 13 godina. Zvala se ‘U bostan’ i objavljena je u ‘Plavom vjesniku’. Čitao sam nekada jednu knjigu dnevno. Veoma volim da čitam. Ne volim baš toliko da pišem. Više volim da čitam. Teško je pisati.”
Nema smisla, ako se neko bavi umjetnošću, bilo kojom umjetnošću, da se bavi umjetnošću ako ne teži da ovaploti čudo, govorio je Ibrišimović.
Njemu je draže bilo raditi skulture nego pisati. Iako je smatrao da je bio uspješniji u pisanju. Valjda zato što je poraznim smatrao to što nije ostvario svoju najveću želju – da izvaja ljudsku sjenu. Odrazi koji su ostajali ispod njegovih skultura svjedoče vječnim pokušajima. A upravo ti pokušaj se tiču najdublje njegove književnosti. Bila je to potraga za čudom. I on je u historiji bosanskohercegovačke proze ušao u klasike. A ostao ni nerealan ni surealan – nego jednostavno nadrealan. Kratke priče, poučne, religiozne, mistične. Crpile su smisao iz bosanskohercegovačke tradicije.
Romani – kapitalac do kapitalca. Od Ugursuza iz 1968. do El-Hidrova knjige 2011. Njegov čin je književni tesavuf potpuno duhovan. A nastao je iz tvrdnje da na Čaršiji se skupljaju sve drame svijeta. Treba ih samo znati prepisati i ne unakaziti likove.
Zašto je nama u pričama o književnicima kafana lajtmotiv? Zato što zanat pisca nije aktivan zanat. Nije to ekonomista, rudar, trgovac. Pisac ima poziciju pasivnog posmatrača. I zbog toga su u Ibrišimovićevim djelima narratori svi po struci i poziciji pravi voajeri. Da bi dosljedno mogli ispričati priču o nama, o tome kakvi smo i koliki smo, naprimjer, ugursuzi.
“Ideja za televizijsku dramu Ćilim nije nikla u mojoj mašti. Ja sam tu ideju čuo od jednog simpatičnog momka, koji je bio sve – samo nije bio dramski pisac. Međutim, poželio je da i on bude dramski pisac. Budući da je čuo da se ja bavim pisanjem drame, pitao me kako se piše televizijska drama. Kad sam pitao šta hoće da napiše, on je meni ispričao siže televizijske drame Ćilim, koji se meni jako dopao. Ja sam njega pitao da on meni taj siže drame proda. Taj siže je, po sarajevskoj priči, po sarajevskom predanju – istinit.
Bošnjačka sofra
Na sofri hljeb
krvavih kora
babe šehida
i ćasa čorbe
podgrijana
vatrom stida
silovane majke
Iz sna izgone snovi
na javi dočekuju
I šta učiniti sa tim neželjenim neljudskim iskustvom? Ne može se prihvatiti, a nema se kome dati, pitao se Ibrišimović. I odgovorio samom sebi tako što je u svojoj književnosti, posebno nakon rata, ostavio širok prostor za etiku. Time je ponudio nam slike svijeta u kojima se zlo može izbrisati. Ali, nažalost, takve eksperimente imamo samo u domenu fikcije.
Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine tolkom opsade i borac na prvoj liniji. Kaže, prolupao je od granata, ali će svejedno 2005. objaviti Vječnika, knjigu koja je nastajala skoro pola stoljeća i zarad koje se plašio svako jutro kad se probudi – da ne umre, da ne ostane nedovršena.
“To nije ni fabula, to nije ništa. Ali sam osjetio nekakav zvuk, nekakav ton, nešto sam naslučivao šta bi trebala da bude knjiga Vječnik. Nisam znao šta je. To se meni postepeno otkrivalo. Ja sam u međuvremenu napisao druge svoje knjige, tragajući za tim šta Vječnik hoće da kaže, na koji način hoće Vječnik da se pojavi ispod moga pera.”
O čemu je to pisao i tako vječno zapečatio svoju poziciju? O istovremenoj ogromnosti i beznačajnosti ljudskog bića? Što da vam otkrivam o čemu je, uzmite pa pročitajte. Sam Ibrišimović kaže – čitati je lijepo, ljepše nego pisati. A u njegovim rečenicama imate čuti šta pametno. O životu, o čovjekovoj sudbini, koju, htio ili ne htio, dijeli s prostorom.
Bosna, to je jedna dobra zemlja
kad plače klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti
…
Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o Džennetu
Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.
Za desetu godišnjicu smrti, Gradimir Gojer je na scenu postavio prvu Ibrišimovićevu knjigu, Kuću zatvorenih vrata, koju je napisao sa samo 18 godina. Priču treba završiti s replikom iz te predstave. Jer Nedžad je vjerovao da sve dolazi u parovima – ne može se o životu pričati bez smrti. Pa ni čovjeka nije gledao bez njegove sjene, tog kontrastnog duplikata. Eto, tako rečeno. Nedžad je volio svjetlo, ali je ponekad sam ostajao u mraku.
Datum i vrijeme objave: 27.04.2026 – 12:07 sati
