This post is also available in:
English
Sagovornica, kojoj smo zaštitili identitet, imala je 14 i po godina kada je 1992. počeo rat u selu u kojem je živjela s porodicom, u blizini Bratunca. Kako kaže, sa članovima i članicma porodice je istjerana iz kuće, koja je i zapaljena. Idući putem prema asfaltu, vojnici su izdvajali djevojčice, među kojima je bila i ona, i vodili ih prema šumi.
“Ja nisam znala da ću izaći iz te šume, gdje su nas odveli. Ja sam bila pod nožem. (…) Bilo ih je možda jedno petnaest, kako ja sad da znam, tih vojnika njihovih – koji su bili maskirani. Nisam mogla toliko ni da gledam. Nisu mi dali toliko da gledam. Uh, svašta je bilo. Gledali su me, pa onda, govorili su svašta – psovali. Tako da je bilo, ono, redanje svega i svačega”, prisjeća se traume koju je doživjela kao djevojčica, a nosi je cijeli život.
Pored toga što joj je prekinuta mladost i školovanje, doživljeno je ostavilo posljedice na njeno zdravlje. Danas, između ostalog, boluje od oštećenih pršljenova i kičme. Išla je na fizikalne terapije u lokalnom domu zdravlja, ali za nastavak liječenja potrebno joj je da ide na banjsku rehabilitaciju, koju nije u mogućnosti da finansira.
Prošlo je više od dvije godine otkako je Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji stupio na snagu, te formalno uspostavio prava ove kategorije. Među njima, za ovu kategoriju stanovništva je po prvi put predviđeno pravo na banjsko-klimatsko liječenje i medicinsku rehabilitaciju. Međutim, u praksi do sada nijedna civilna žrtva rata, po ovom statusu, nije ostvarila ovo pravo. Danas se mnoge žrtve silovanja nalaze u dobnoj grupi iznad 50 godina, a akumulirane posljedice traume, u kombinaciji s poodmaklim godinama, imaju znatan uticaj na njihova oboljenja – moždani i srčani udari, hipertenzija, kancerogene i druge bolesti.
“Doktor me odbio, nije ni htio to popuniti. Kaže: ‘Nema potrebe da ti to popunjavam jer nećeš moći dobiti tu banju. Ne mogu mnogi da dobiju, koji nemaju ruke, noge, koji su više oštećeni.’ Ne zna kroz šta sam ja sve prošla. Nisam mu to sve ispričala, moje je to da li imam pravo, preko civilne žrtve rata. Ja sam rekla: ‘Pa, ‘de vi meni taj papir popunite, ja ću odnijeti, mene ako vrate, vrate.’ Tako da nije. Nisam više ni išla”, ispričala nam je zaštićena sagovornica.
Zbog srama koji je osjećala, kaže za Detektor, dugo se ustručavala podijeliti svoju priču.
Primjena zakona ne funkcioniše jer nisu svi kantoni ispunili svoju obavezu usklađivanja svojih zakona s federalnim zakonom, imaju različite pristupe, ili uopće nisu uspostavili mehanizme za provedbu zakona, posebno prava na banjsko liječenje.
“Kako ću ja u banju? Ne mogu ja novac taj skupiti baš sad, u ovim trenucima, da ja skupim toliko da mogu otići u banju”, govori sagovornica.
Arijana Gutić-Memić, pravna savjetnica Fondacije lokalne demokratije, kaže da je zakonom propisan set prava koja civilne žrtve rata imaju, kao što su lična invalidnina, ortopedski dodaci, tuđa njega i pomoć, ali da je propisano da se 70 posto finansiraju iz federalnog budžeta, a iz kantonalnog budžeta 30 posto.
Federalni zakon je predvidio set dopunskih prava, uključujući pravo na banjsko-klimatsko liječenje i medicinsku rehabilitaciju, koja se moraju regulisati propisima kantona i koja se finansiraju iz kantonalnih budžeta. Dopunska prava, između ostalog, predviđaju prednost prilikom korištenja zdravstvenih usluga, pokrivanje troškova sahrane, stambeno zbrinjavanje te besplatnu pravnu pomoć.
Preživjele žrtve ratnog seksualnog nasilja, po zakonu, trebale bi imati prednosti u korištenju zdravstvenih usluga poput mamografije ili CT-a.
“Ove zadnje dvije, dvije i po godine, došlo je do zastoja, kantonalni propisi nisu usklađeni na nivou svih kantona, nemamo donesene podzakonske propise i civilne žrtve rata nisu uspjele da ostvare banjsko liječenje, medicinsku rehabilitaciju. Njima je to bilo izuzetno važno kad su vidjele da mogu ostvariti”, kaže Gutić-Memić.
Ajna Mahmić Ćatić, pravna koordinatorica Trial Internationala – Ured u BiH, pojašnjava da, ukoliko civilna žrtva rata ostvaruje pravo na banjsku rehabilitaciju kroz Zakon o civilnim žrtvama rata, onda trošak banjske rehabilitacije snosi kanton unutar kojeg je pacijentica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava, s obzirom da je, prema zakonu, fiskalna nadležnost i planiranje budžeta za realizaciju ovog prava na kantonima.
“Zbog čega bi trebala postojati koordinacija federalnog nivoa, što u kontekstu pristupa prava, tako i budžetiranju prava od strane kantona. Jer trenutno od deset kantona koje imamo, čak i kada bi kreirali programe ostvarivanja banjske rehabilitacije, postoji sloboda da ih svi različito urede”, navodi Mahmić Ćatić.
Ajna Mahmić Ćatić, pravna koordinatorica Trial Internationala – Ured u BiH. Foto: Detektor
Predsjednica Udruženja žena “Zvijezda” iz Vareša Adisa Likić kaže da su imali iskustvo žene koja ima probleme s kičmom i moždanim udarom i koja je tražila banjsko-klimatsko liječenje po ovom zakonu, ali odgovor nikada nije dobila.
“U praksi se ništa ne dešava, iz razloga što je to spalo na kantone. Za banjska liječenja nije ni budžet odvojen na kantonima da bi mogle žene predavati svoju dokumentaciju. I tako ispada da je taj zakon samo na papiru i negdje u ladici”, smatra Likić.
Mahmić Ćatić navodi da je banjsko-klimatsko liječenje jedno od prioritetnijih prava na strani preživjelih, te da su godinama isticale potrebu za tretiranjem psihičkih i fizičkih posljedica traume.
“Zaista je veliki pomak što je zakon previdio ovo pravo. Međutim, baš zato što se radi o veoma specifičnom pravu, koje se može urediti i programski i institucijalno, nailazimo na problem nepostojanja adekvatnih sistema unutar kantonalnih i opštinskih organa koji bi omogućili sprovođenje ovog prava”, kaže Mahmić Ćatić.
Banjsko-klimatsko liječenje, predviđeno Zakonom o civilnim žrtvama rata, predstavlja važan oblik rehabilitacije koji može ublažiti fizičke i psihičke posljedice traume i doprinijeti kvalitetu života. Senzibiliziran pristup je ključan kako bi se prevazišle stigma, diskriminacija i administrativne prepreke te omogućila stvarna primjena njihovih prava i jačanje povjerenja u institucije.
Gutić Memić smatra da je potrebno da službenici i službenice koji dolaze u kontakt sa žrtvama, pored davanja usluga, imaju senzibiliziran pristup i razumijevanje. Žrtve u većini slučajeva imaju potrebu da ispričaju širu sliku svog problema, ne samo ono što im je u tom trenutku potrebno, dodaje ona.
Bh. društvo je još uvijek puno predrasuda, a za žrtve čak i čekanje u redovima, lupanje vratima ili galama mogu biti retraumatizirajući.
Psihologinja Alma Taso Deljković navodi da je jako važno što je u zakonu prepoznata rehabilitacija, ali da ima jako puno prepreka za ostvarivanje prava. Navodi da je potrebno razmišljati i o žrtvama koje ne žive u blizini zdravstvenih centara, ali i da civilne žrtve rata trebaju imati prednost prilikom ostvarivanja zdravstvenih usluga.
“Potrebno je kontinuirano da se radi rehabilitacija i da se nekako na taj način ljudi liječe i osnažuju jer to je taj put iscjeljenja. Nije samo psihički dio, nego je potrebno zaokružiti i sa zdravstvenim dijelom. Trauma ne pogađa samo psihu, nego pogađa kompletno bivstvovanje jedne osobe”, smatra Taso Deljković.
Prema njenim riječima, finansijski aspekt je jako bitan, posebno za civilne žrtve rata, kojima su mogućnosti samostalnog finansiranja banjskog liječenja vrlo otežane. U većini slučajeva, žrtve ne mogu same obezbijediti ovu vrstu rehabilitacije.
“Nije odlazak u banju luksuz, za njih nije luksuz. Za njih je sušta potreba. Nešto što im treba da zaokruže svoje iscjeljenje i da budu funkcionalne”, zaključuje Taso Deljković.
***
Ovaj tekst podržan je kroz projekat “Platforma za rodnu pravdu”, koji uz podršku Ujedinjenog Kraljevstva provodi UN Women. Stavovi i mišljenja izraženi u ovoj prezentaciji isključiva su odgovornost autora i ne odražavaju nužno stavove Vlade Ujedinjenog Kraljevstva niti UN Women.
Datum i vrijeme objave: 27.04.2026 – 08:00 sati
