Od Željezare do namjenske: Plansko urušavanje bh. industrije

Bosanskohercegovačka teška industrija, decenijama smatrana kičmom ekonomskog razvoja i simbolom suvereniteta, proživljava svoje najteže trenutke. Unutar samo nekoliko dana, gašenje Koksare u Lukavcu i prekid integralne proizvodnje čelika u Zenici označili su završetak jednog historijskog ciklusa.

Koksara u Lukavcu (GIKIL) službeno je ušla u fazu likvidacije, ostavljajući oko 800 radnika bez posla. Gotovo istovremeno, u Željezari Zenica ugašena je Visoka peć, čime je završen proces proizvodnje čelika iz rude. Ovi gubici nisu puka tržišna slučajnost, već direktna posljedica izostanka pravovremene intervencije države. Kritičari ističu da su premijer Nikšić i ministar Lakić, uprkos jasnim signalima o propadanju, dopustili da ovi giganti dođu do tačke s koje nema povratka. Umjesto da Vlada energično posreduje u pronalasku strateških partnera ili donese sanacione planove koji bi zaštitili radna mjesta, resorno ministarstvo pod vodstvom Vedrana Lakića reagovalo je reaktivno, dopuštajući da stečaj i likvidacija postanu jedina preostala opcija. Pored toga, Vlada FBiH nije preduzela mjere da zaštiti bh. industriju od jeftine inostrane konkurencije. Primjera radi, podaci iz 2025. godine ukazuju da je uvoz betonskog čelika iz Turske porastao za nevjerovatnih 885% u odnosu na četverogodišnji prosjek.

Situacija u namjenskoj industriji dodatno potvrđuje tezu o svjesnom slabljenju strateškog sektora. Drastičan pad izvoza od preko 50% u prva tri mjeseca ove godine signalizira duboku krizu u tom sektoru. Sramotno je da u trenutku kada su evropske države preplavljene novcem za odbranu i kada su granate kalibra 155 mm u ogromnoj potražnji, kako za ukrajinsku vojsku tako i za evropske NATO članice koje žele osigurati zalihe u slučaju rata, bh. giganti poput Pretisa bilježe gubitke. Poražavajuća je činjenica da se novac mora prebacivati iz Binasa kako bi se isplatile plate radnicima Pretisa i TRZ-a.

Dok resorno ministarstvo najavljuje fabriku baruta uz investiciju od svega 5 miliona KM, stručna javnost ostaje sumnjičava. Analitičari bliski vojnoj industriji smatraju da su planirana sredstva nerealno niska, povlačeći paralelu kako bi taj novac bio nedovoljan čak i za osnovnu infrastrukturu, poput asfaltiranja puta i izgradnje ograde oko fabrike “Pretis” a kamoli za izgradnu fabrike baruta i kupovinu specijaliziranje mašinerije.

Prevladava mišljenje da je u pitanju politički manevar s ciljem smirivanja javnosti nakon niza neuspjeha.

Time se nastoji prikriti činjenica da bez vlastitog čelika, koksa i baruta, domaća namjenska industrija gubi svoju osnovu i postaje potpuno ovisna o uvoznim komponentama.

Iz ugla vanjskog posmatrača, ovi procesi pod vodstvom SDP-ovih kadrova ne izgledaju kao nesretne okolnosti, već kao sinhronizovano slabljenje ekonomskog i odbrambenog suvereniteta Federacije BiH. Likvidacija bazne industrije, gašenje termoelektrana i propadanje namjenske industrije vode prema strateškom razoružavanju bošnjačke većine u FBiH. Bez vlastite sirovinske baze i bez kontrole nad energentima, Federacija BiH pod upravom rizikuje da trajno izgubi status industrijskog faktora.

Slabljenje bh. namjenske industrije direktno mijenja vojni balans snaga na Balkanu. Srbija agresivno jača sopstvenu namjensku industriju i želi biti apsolutni lider u izvozu oružja. Svaki neuspjeh bh. firmi znači manju konkurenciju na tržištima Bliskog istoka i Afrike. Također, slabljenje proizvodnje granata i baruta u FBiH smanjuje odbrambeni kapacitet Bosne i Hercegovine, što odgovara strateškim ciljevima Beograda o “neutralizaciji” vojne snage Sarajeva. Istovremeno, Hrvatska, kao članica NATO-a, prati standarde Alijanse, ali joj ne odgovara snažna i samostalna vojna industrija u rukama bošnjačke većine u FBiH.

Kontrola nad resursima poput baruta ili čelika za granate osigurava da Sarajevo ne može samostalno djelovati u kriznim situacijama bez oslonca na uvozne komponente koje često idu preko hrvatskih luka ili iz Srbije. Nedavna odluka Srbije da privremeno obustavi izvoz baruta u Bosnu i Hercegovinu ogolila je ranjivost domaćeg sektora, prisilivši konjički ‘Igman’ na potpuni prekid proizvodnje municije malog kalibra uslijed kritičnog nedostatka osnovnih sirovina.

Slabljenje bazne industrije (čelik i koks) u BiH stvara prazninu koju susjedi spremno popunjavaju. Gašenjem zeničke Visoke peći i lukavačke Koksare, BiH prestaje biti proizvođač i postaje isključivo uvoznik. To otvara prostor za kompanije iz regije da nesmetano plasiraju svoje proizvode.

Gledajući širu sliku, teško je oteti se utisku da prisustvujemo završnom činu scenarija koji se ne može podvesti pod puku slučajnost ili nesnalaženje. Gašenje bazne industrije, energetski pritisci i pacifikacija namjenskog sektora izgledaju kao sinhronizovano slabljenje ekonomskog i odbrambenog suvereniteta Federacije BiH.

(H.K.)