Murphyjev pokušaj da iz zagrobnog života pomogne svojoj siročadi

Ne treba u javnom i političkom životu isključiti udio ličnog, kako u odlukama tako i u odnosima. Možda sva politika, pa i rat, genocid, ubijanje djece… nisu ništa drugo do „borba za moć“, mračna igra velikih koji zavedu male, obične, nevine i naivne, pa se oni odaju klanju, snajperisanju i paljevini.

Ne bih udio ličnog isključio ni kog bivšeg američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini Michaela Murphyja.

Ovdje valja razmotriti okolnosti i posljedice u kojima njihove gotovo sinhronizirane izjave dolaze. Obje izjave, anaročito Ćudićkino opravdavanje, služe otvaranju emotivno nabijene, nedovršene i nedovršive predizborne, isključivo unutarbošnjačke priče.

Linija tumačenja ide ovako: nije bilo agresije – nego borba za moć; nisu samo Srbija i Hrvatska htjele dijeliti Bosnu i Hercegovinu – nego je to htio i Alija Izetbegović, i učinio bi da nije bilo Srba i Hrvata u Armiji Republike BiH… a sve to danas – ulijeće bivši američki ambasador – pokušava i Bakir Izetbegović, koji mu je, navodno, rekao da bi pristao na podjelu države.

I oca i sina Izetbegovića već 35 godina prate priče o tome da, eto, žele podijeliti Bosnu i Hercegovinu, ali nekako ih neko sprječava. Pa ako je Alija Izetbegović želio podijeliti Bosnu i Hercegovinu – kao što su željeli gotovo svi, od Pala i Beograda, Gruda i Zagreba, preko Londona i Pariza – zašto se onda nije proveo takav jasan dogovor naroda uz pristanak međunarodne zajednice? Zato što to nisu dali Srbi i Hrvati u Armiji i strukturama vlasti i zato što su se tome, predstavama, radijskim emisijama i umjetničkim instalacijama, odupirali urbani glasovi. Ko se tome danas odupire? „Nenacionalne“ NS i SDP.

Ovo propagandno ludilo već toliko traje da su ovaj put Murphyjeve tobože ekskluzivne informacije izazvale koliko bijesa i ogorčenja toliko i podsmijeha zbog očigledne uigranosti sa Ćudićkinim predizbornim trikovima.

Očigledno je da Trojka nakon katastrofalnog mandata u kojem je sve išlo suprotno njihovim obećanjima i pričama nema drugog izbora nego da učini upravo ono za šta su njihove perjanice godinama optuživale „nacionalne“ stranke: mobilizacija glasača emotivno nabijenim, politički besplodnim i društveno štetnim pričama.

Umjesto ekonomskog pada, inflacije, zastoja u evropskim integracijama, neuspjeha u snishodljivom koaliranju s Dodikom i Čovićem, diplomatskih i lobističkih poraza, opće krize političkog djelovanja u najvažnijim državnim pitanjima – Trojki preostaje da priča kako je Alija htio podijeliti Bosnu i kako njegov sin Bakir nije ništa drugačiji.

Propagandne priče koje su decenijama kolale koliko po marginalnim toliko i po etabliranim medijima, pa se preselile na šizofrene forume i društvene mreže, sada se pokušavaju vratiti u glavni tok političke rasprave.

Murphyjeva siročadnemaju više kuda nego se vratiti sluđivanju i otupljivanju bošnjačke političke javnosti i glasača. Sudeći prema prvim reakcijama, intervencija Murphyja iz zagrobnog života neće nimalo pomoći njegovim ostavljenim štićenicima.