Ko može vidjeti vaše zdravstvene podatke? Vještak je upozorio

​BERLIN – Kada pacijent ode kod lekara, on ne predaje samo svoju zdravstvenu knjižicu, već i deo svoje privatnosti. U tom odnosu postoje informacije koje većina ljudi ne iznosi javno: pregled, nalazi, terapija, račun, osiguranje, ime specijaliste ili razlog traženja pomoći. Zato krađa zdravstvenih podataka nije običan tehnički problem, već ozbiljan problem povjerenja građana i sistema. Autor Zoran Hardi, stručnjak za kompjutersku bezbednost i veštačku inteligenciju.

Nedavni slučaj iz Njemačke pokazao je koliko je rizik stvaran. Podaci o velikom broju pacijenata kompromitovani su putem eksternog pružaoca usluga koji je obrađivao medicinske račune. Prema dostupnim informacijama, liječenje nije prekinuto i glavni bolnički sistemi nisu bili direktno pogođeni, ali su lični podaci, podaci o naplati i, u nekim slučajevima, zdravstveni podaci procurili iz sigurnog okruženja. Za pacijenta je ovo najvažniji dio priče, jer za njega nije presudno gdje je došlo do greške, već šta se dogodilo s njegovim podacima.

U Njemačkoj smo viđali slična upozorenja prethodnih godina. Bilo je slučajeva da su sajber napadi poremetili rad bolnica, preusmjerili hitne pacijente ili prisilili ustanove da privremeno zatvore dijelove svojih sistema. Posljednji primjer pokazuje drugu stranu problema: sistem može nastaviti da radi, ali i dalje može doći do oštećenja zbog administracije, naplate ili eksternih partnera koji obrađuju osjetljive informacije.

Upravo u tome leži najveći izazov digitalnog zdravlja. Pacijent vidi doktora, bolnicu, osiguranje i račun, ali ne vidi ceo put kojim prolaze njegove informacije. Softverske kompanije, usluge naplate, arhive, laboratorije i drugi partneri često stoje iza pregleda. Ako zdravstveni podaci prolaze kroz toliko ruku, onda zaštita mora biti jednako jaka na svakoj tački na putu.

Zdravstvene informacije ne moraju uvijek biti potpuna dijagnoza da bi bile osjetljive. A račun može otkriti kod kojeg specijaliste je osoba bila, kada je bila na pregledu i koja je usluga naplaćena. Kada se takve informacije povežu s imenom, adresom, datumom rođenja ili podacima o plaćanju, to stvara sliku privatnog života koju niko ne bi trebao imati bez jasnog razloga.

Zato je potrebna jača zaštita i stroža zakonska regulativa za sve koji obrađuju osjetljive podatke.

Nije dovoljno da postoje opšta pravila i ugovori između institucija i eksternih partnera. Mora se jasno znati ko ima pristup podacima, zašto ih ima, koliko dugo se podaci čuvaju, kada se brišu i kako su zaštićeni. Eksterni partner koji obrađuje zdravstvene podatke mora imati isti nivo odgovornosti kao sistem za koji radi.

Neke zemlje su već otišle korak dalje. U nekim sistemima, pacijent može vidjeti ko je pristupio njihovim zdravstvenim informacijama. Drugdje, kompanije koje pohranjuju takve podatke moraju biti posebno certificirane. U nekim zdravstvenim sistemima, sigurnosne provjere nisu stvar dobre volje, već uslov za rad sa podacima pacijenata. Ovo su primjeri koji pokazuju da zaštita ne mora ostati samo na papiru.

Digitalna zdravstvena zaštita donosi brže nalaze, jednostavniju komunikaciju i manje papirologije, ali s tim mora doći i veća sigurnost, prenosi “Fenix-MagazinAko se od građana očekuje da vjeruju digitalnim zdravstvenim uslugama, onda se mora zahtijevati najviši nivo zaštite od svih koji obrađuju njihove podatke.

Zdravstveni podaci nisu jednostavna administracija. Oni govore o osobi u trenucima kada je ona najosjetljivija i zato ih je potrebno pažljivije, strožije i odgovornije zaštititi od većine drugih podataka u digitalnom sistemu.