Prvaci celtic punk rocka, Dropkick Murphys dolaze na zagrebačku Šalatu 27. srpnja, što je svakako bio povod za razgovor s Kenom Caseyem, najisturenijim članom benda. Ken je odličan sugovornik za proći kroz zeitgeist, no pored toga bilo je riječi o Woodie Guthireju, Billyju Braggu i dakako Bruceu Springstenu. A kad smo već kod Springsteena, Ken je ekskuzivno u ovom intervjuu najavio novi zajednički korak Dropkick Murphysa i Bossa.
Kako je uopće u SAD-u, s obzirom na svo ovo ratno ludilo i sve što se događa?
Ken Casey: Da, stvarno je grozno. Ljudi su izgubili svoj glas jer u vladi, u Kongresu i Senatu, koji bi trebali biti naši predstavnici, oni služe samo volji jednog čovjeka. Tako smo mi Amerikanci izgubili mogućnost da imamo predstavnike koji govore u naše ime. Dakle, Amerika trenutno ima ludog kralja.
Amerika je ogromna zemlja s puno različitih pogleda. Ponekad mislim da bi možda bilo bolje da se razdvojimo.
Da, svi to znamo. Ovdje u Europi vjerovali smo da Amerika ima snažne mehanizme za zaštitu demokracije od autokracije. Dakle, očito ti mehanizmi nisu baš tako dobri.
Ken Casey: Nikada nisam mogao zamisliti da će se ovo dogoditi u Americi, ali doslovce ništa nema smisla. Ne želim zvučati kao teoretičar zavjere, ali toliko ljudi prezire Donalda Trumpa da se čovjek stvarno zapita kako je uopće mogao pobijediti na izborima. Kada razgovaraš s ljudima na ulici, vidiš da ga podržava vrlo mala skupina ljudi punih mržnje. Zato mi je vrlo čudno da je taj čovjek mogao pobijediti, pogotovo jer je osvojio sve ključne savezne države. To se nikad prije nije dogodilo. Mnogo je čudnih stvari. I mislim da je Amerika, posebno tamo gdje ja živim, u Massachusettsu, potpuno drugačiji svijet od onih ljudi koji su tog čovjeka doveli na vlast. Teško je. Amerika je ogromna zemlja s puno različitih pogleda. Ponekad mislim da bi možda bilo bolje da se razdvojimo.
Vi ste jedan od rijetkih bendova koji još uvijek govori o nepravdi, uništavanju radničkih prava, urušavanju obrazovnog i zdravstvenog sustava. Zašto su otvoreno ljevičarski stavovi među američkim bendovima i glazbenicima postali toliko rijetki?
Ken Casey: Mislim da kada govoriš protiv MAGA pokreta, puno ljudi krene na tebe. Na društvenim mrežama postoji cijela vojska trolova, a tu su i prijetnje nasiljem. Mislim da se mnogi jednostavno prestraše. Zato je vrlo bučno za one koji se usude ustati. Ali meni se čini da bi punk rock općenito trebao biti dio borbe. Ja sam cijeli život bio dio borbe. To mi se čini najprirodnijom stvari za jedan punk bend i za svakoga tko ima muda. Ali u životu možeš kontrolirati samo ono što ti radiš. Ne mogu natjerati druge bendove da nešto naprave, ali vrlo sam iznenađen manjkom angažmana u glazbi općenito. Kada se samo sjetim šezdesetih i sve velike glazbe koja je nastala tijekom pokreta za građanska prava i koliko je glazba igrala ogromnu ulogu u svemu tome… Mislim da će puno bendova koji su igrali na sigurno kasnije žaliti zbog toga.
Kada govoriš protiv MAGA pokreta, puno ljudi krene na tebe. Na društvenim mrežama postoji cijela vojska trolova, a tu su i prijetnje nasiljem.
Jeste li osjećali veliku odgovornost dok ste radili na pjesmama Woodyja Guthrieja za albume “This Machine Still Kills Fascists” i “Okemah Rising”?
Ken Casey: Ne bih rekao da smo osjećali pritisak jer nam je obitelj Guthrie dala svoj blagoslov. Kada obitelj kaže da vas poštuje i dovoljno vam vjeruje da vam prepusti rad njihovog oca, tada osjećate da ste zaslužili to pravo. S druge strane, te pjesme bile su samo tekstovi. Da mi nismo došli i pokušali nešto napraviti s njima, samo bi stajale u kutiji. Zato sam osjećao da imamo priliku oživjeti povijest i iznijeti je pred ljude.
Što je bio najveći izazov?
Ken Casey: Najveći izazov bio je kada smo odlučili sve napraviti akustično i više u Woodyjevom stilu nego u našem. To je bilo izazovno jer smo išli protiv puno naših prirodnih instinkta kao benda. Ali mislim da je to jedna od najboljih stvari koje smo napravili za sebe. Izazovi su dobri. Moraš izazivati samoga sebe.Također mislim da nas je to jako inspiriralo. Ne da prije toga nismo govorili protiv Donalda Trumpa, ali ovaj projekt je dodatno pojačao našu strast da nastavimo tradiciju protestne glazbe u Americi.Ako ćemo biti dostojni stvaranja glazbe u suradnji s Woodyjem Guthriejem, onda moramo biti spremni riskirati posao pa čak i vlastitu sigurnost, jer je to radio i Woody.
Bruce Springsteen je objavio singl “Streets of Minneapolis” i nazvao nas je da napravimo punk rock verziju pjesme. Snimili smo je. Ne znam još kako ili kada ćemo je objaviti.
Točno tako. Na posljednjem albumu “For The People” nastavili ste sa snažnim društvenim porukama, čak i snažnijima nego prije. Imam osjećaj baš da su vas pjesme Woodyja Guthrieja duboko oplemenile.
Ken Casey: Da, apsolutno. O ovom projektu pričamo još od 2003. godine, ali nikada nismo imali vremena za cijele albume i sve ostalo. Često kažem da se sve događa s razlogom. Mislim da su Dropkick Murphys trebali snimiti te Woodyjeve pjesme baš kada smo ih snimili jer ih je svijet tada trebao čuti. I nama je trebalo ponovno napuniti baterije kada je riječ o protestnom glasu. Ljudi nas pitaju zašto toliko govorimo, a ja kažem: „zato što vremena to zahtijevaju“. Oduvijek smo govorili protiv društvene nepravde i za radnička prava, ali stvari su sada puno gore i kako postaju gore, tako moraš pojačavati razinu otpora. I osjećamo kao da Woody sve to promatra.
Na tom albumu se radili i s Billyjem Braggom. Kako je bilo raditi s njim? Čitao sam da ste postali veliki prijatelji.
Ken Casey: Billy Bragg je jedna od onih osoba s kojima odmah osjetiš povezanost. Dolazimo iz istog mentaliteta i istog miljea i djeluje kao netko koga poznajem cijeli život. Potpuno normalan čovjek i imamo ogromno poštovanje prema njemu. Bio je s nama na koncertima u našem rodnom Bostonu i gledao sam kako komunicira s našim obiteljima, roditeljima i djecom. Ne mogu dovoljno nahvaliti Billyja Bragga. I uvijek je lijepo kada upoznaš nekoga koga poštuješ kao glazbenika, a on se pokaže jednako sjajnom osobom. To je pravo olakšanje jer upoznao sam neke ljude koje sam poštovao kao umjetnike, ali bih volio da ih nikad nisam upoznao kao osobe. Nisu svi ono za što se predstavljaju.
Surađivali ste i s Bruceom Springsteenom. Izuzetno je važno što je on na suprotnoj strani od Donalda Trumpa. Razmišljate li ponovno nešto napraviti zajedno?
Ken Casey: Da. On je objavio singl “Streets of Minneapolis” i nazvao nas je da napravimo punk rock verziju pjesme. Snimili smo je. Ne znam još kako ili kada ćemo je objaviti. Vidjet ću Brucea u nedjelju jer svira u Bostonu pa ćemo možda tada razgovarati o tome. Možda napravimo zajednički singl.
Kao borci za radnička prava, kako gledate na razvoj i korištenje umjetne inteligencije?
Ken Casey: Mislim da je odvratno što u Americi ljudi opet nemaju nikakav utjecaj na to kako se ta tehnologija uvodi i do koje razine će se koristiti, primjerice u vojsci. Ogromno iscrpljivanje prirodnih resursa dolazi zbog tih podatkovnih centara. Predviđa se da će velik dio radne snage postati nepotreban. I što onda? Trebamo li vjerovati milijarderima koji su već dokazali da ih nije briga za obične ljude? Trebam li vjerovati da će se brinuti za moju djecu? Ne. Ponekad imam osjećaj da bi najradije da moja djeca nestanu sa Zemlje. Tužno je jer čak i među radnicima postoji podjela. Građevinski sindikati govore: “Bit će puno poslova za gradnju tih podatkovnih centara.” Da, kratkoročno će biti dobrih sindikalnih poslova, ali to je kao da nekome gradiš pištolj koji će te kasnije upucati. To je kratkoročni prosperitet nasuprot dugoročnom izumiranju. I to vrlo mogućem izumiranju. Strašno je vrijeme za život. A najtužnije je što bi ova tehnologija, kada bi bila u rukama ljudi koji bi je koristili za dobre svrhe, vjerojatno mogla spasiti mnogo života. Ali opet prevladavaju bogatstvo, moć i pohlepa. Više nas zanima izrada bombi nego pomaganje ljudima.
I posljednje pitanje, pa da probamo završiti u optimističkom tonu – Zagreb i Hrvatska vas jako vole. Što biste poručili svojim fanovima?
Ken Casey: Imamo prekrasne uspomene iz Zagreba. Mislim da je Zagreb bio jedan od prvih gradova istočnije u Europi u koje smo počeli dolaziti i bilo je to fantastično iskustvo. Imam osjećaj da postoji posebna razina strasti za punk rock koncertima, pogotovo što dalje ideš prema mjestima koja možda nisu dobivala toliko koncerata. Koncerti Dropkick Murphysa tamo su uvijek bili uzbudljivi, puni entuzijazma i strasti. Upravo nas takve reakcije motiviraju da sviramo. Doslovce se ozarimo kada na rasporedu turneje vidimo Zagreb ili Hrvatsku općenito.
