Imam frendicu koja (u bolesti) izrazito naginje ulijevo. Glavobolje uvijek ima lijevo. Kuk je boli lijevo. Ukoči joj se lijeva lopatica, probadaju lijeva rebra, začepi se lijevo uho, a kada je nakon dvadeset godina napokon zaboli zub, naravno da i on odabere lijevu stranu. Nakon dovoljno takvih epizoda sasvim razumno se zapitala postoji li u njoj nekakav lijevi kvar. Ili barem živčani sustav koji je politički opredijeljen. Pa sam išao pretražiti relevantne izvore i doznao kako znanost na to nema jedan jednostavan odgovor… ali ih zauzvrat ima nekoliko vrlo zanimljivih.
Kad tijelo glasa samo lijevo
Medicini nisu nepoznati ljudi kojima se bol uporno pojavljuje na istoj strani. Najbolje je to istraženo kod glavobolja, gdje postoji i sasvim ozbiljan naziv: side-locked headache, odnosno glavobolja „zaključana” na jednoj strani. Ne samo pretežno lijeva ili uglavnom desna, nego tvrdoglavo jednostrana, bez prelaska preko zamišljene središnje crte glave.
Takve glavobolje nisu posebna bolest. One su obrazac iza kojeg se može skrivati čitava mala telefonska knjiga dijagnoza: migrena, cluster glavobolja, hemicrania continua, paroksizmalna hemikranija, cervikogena glavobolja, neuralgije te bolesti oka, uha, sinusa, zuba, krvnih žila ili drugih struktura glave i vrata.
U jednoj klinici specijaliziranoj za glavobolje strogo jednostrane glavobolje činile su gotovo petinu pregledanih slučajeva. Autori su među samo stotinu pacijenata pronašli više od dvadeset različitih dijagnoza, a približno svaki peti imao je sekundarnu glavobolju, dakle bol izazvanu nekom drugom bolešću ili lokalnim poremećajem [1]. To je dosta širok izbor za simptom koji na prvi pogled zvuči vrlo precizno.
Važno je pritom naglasiti da „zaključanost” na jednu stranu ne znači nužno i stabilnost kroz cijeli život. Kod nekih ljudi bol može godinama biti na istoj strani, a zatim se, iz razloga koji nisu uvijek jasni, premjestiti ili početi izmjenjivati strane. Kod drugih će ostati dosljedno jednostrana, što liječnicima može biti koristan trag u razlikovanju pojedinih vrsta glavobolja. Primjerice, cluster glavobolja gotovo uvijek ostaje na istoj strani tijekom jednog razdoblja bolesti, dok migrena može biti jednostrana, ali i mijenjati stranu između napadaja [2].
Osim toga, jednostranost nije ograničena samo na glavobolje. Slični obrasci mogu se vidjeti i kod bolova u vratu, ramenima ili čeljusti, gdje lokalni uzroci poput mišićne napetosti, degenerativnih promjena ili iritacije živaca mogu stvarati ponavljajuću bol na istoj strani. U tim slučajevima „glasanje” tijela za jednu stranu često ima vrlo konkretno objašnjenje u anatomiji i opterećenju, a ne u nekoj globalnoj sklonosti organizma.
Drugim riječima, činjenica da bol bira istu stranu može biti važan dijagnostički signal, ali sama po sebi ne govori dovoljno. Ona je početak priče, a ne njezin zaključak.
Hormoni određuju vrijeme, ali ne nužno i adresu
Glavobolje povezane s menstruacijskim ciklusom imaju dobro poznato biološko uporište. Pad koncentracije estrogena neposredno prije menstruacije može pokrenuti migrenu, osobito migrenu bez aure. Taj pad ne djeluje kao prekidač koji uključuje bol, nego kao spuštanje praga: živčani sustav postaje osjetljiviji na podražaje koji bi u drugim fazama ciklusa prošli nezapaženo. Zbog toga se napadaji kod nekih žena pojavljuju gotovo kalendarski, kao neželjena pretplata koju nitko nije naručio [3].
Estrogen pritom nije jedini igrač. Tijekom ciklusa mijenjaju se i razine progesterona, a zajedno utječu na niz sustava uključenih u nastanak migrene: serotoninski prijenos, regulaciju krvnih žila, upalne procese i osjetljivost trigeminalnog živca. Ukratko, hormoni podešavaju „glasnoću” cijelog sustava za obradu boli. Kada se ta glasnoća poveća, lakše se aktiviraju mehanizmi koji dovode do napadaja.
To objašnjava zašto se migrene često javljaju u predmenstrualnoj fazi, ali i zašto se njihov obrazac može mijenjati u trudnoći, nakon poroda ili u menopauzi. U trudnoći, kada su razine estrogena stabilno visoke, mnoge žene imaju manje napadaja. Nakon poroda, kada hormoni naglo padnu, migrene se mogu vratiti. U menopauzi, kada hormonske oscilacije postanu nepredvidive, i migrene često postaju neurednije.
Sve to govori da hormoni vrlo precizno određuju kada će sustav biti skloniji boli. Ono što ne određuju jest gdje će se bol pojaviti. Zašto migrena kod iste osobe uporno bira lijevu sljepoočnicu, a ne desnu, ostaje pitanje koje hormonska teorija ne rješava.
Strana na kojoj se bol javlja vjerojatno ovisi o lokalnim razlikama u trigeminalnom sustavu, prethodnim „utabanim” putovima aktivacije u mozgu i individualnim obrascima koji se s vremenom stabiliziraju. Jednom kada se određena mreža neurona više puta aktivira na isti način, lakše će se ponovno uključiti – poput staze kroz travu koja postaje sve vidljivija što se češće koristi.
Drugim riječima, hormoni mogu otvoriti vrata napadaju, ali ne određuju kroz koja će vrata bol ući. Ciklus može biti okidač, ali nije GPS.
Mozak nije zrcalno simetrična instalacija
Većina osjetnih signala iz jedne polovice tijela najvećim se dijelom obrađuje u suprotnoj moždanoj hemisferi. Bol iz lijeve ruke zato će snažno aktivirati strukture u desnoj hemisferi, premda obrada boli vrlo brzo postaje bilateralna i uključuje cijelu mrežu: talamus, somatosenzorni korteks, inzulu, prednji cingularni korteks, amigdalu, prefrontalna područja i moždano deblo.
Ta „križanja” živčanih putova (decusacije) događaju se već na razini leđne moždine i moždanog debla, gdje se signali iz jedne strane tijela prebacuju na suprotnu stranu prije nego što stignu do viših centara. No to križanje nije apsolutno ni jednosmjerno: dio informacija ostaje ipsilateralan, a dodatne veze između hemisfera, osobito preko corpus callosuma, omogućuju stalnu razmjenu podataka. Rezultat nije uredna podjela rada, nego dinamična suradnja.
To nije jedna žica koja vodi od lijevog kuka do jedne crvene lampice u desnoj polovici mozga. Bol je istodobno osjet, emocija, upozorenje, sjećanje, procjena opasnosti i zahtjev za pažnjom. U njezinoj obradi sudjeluju paralelni sustavi: jedan koji preciznije određuje gdje i koliko boli, drugi koji procjenjuje koliko je to neugodno i prijeteće, te treći koji odlučuje kako reagirati.
Istraživanja doista nalaze određene razlike između hemisfera. Desna hemisfera često se jače povezuje s usmjeravanjem pažnje na neugodne tjelesne podražaje i emocionalnim aspektima boli, dok se lijeva ponekad povezuje s analitičnijom obradom i regulacijom odgovora. U pokusima na životinjama zabilježene su i razlike između lijeve i desne amigdale u načinu na koji moduliraju bol i strah.
No kada se prijeđe s pojedinačnih nalaza na širu sliku, stvari se brzo zakompliciraju. Različite vrste boli (akutna, kronična, neuropatska), različite metode mjerenja (funkcionalna magnetska rezonancija, elektroencefalografija, ponašajni testovi) i različite populacije ispitanika daju različite rezultate. Neka istraživanja nalaze desnu dominaciju, druga lijevu, a treća nikakvu pouzdanu asimetriju.
Pregled istraživanja lateralizacije kronične boli zaključio je stoga ono što znanost zaključuje kada priroda odbije surađivati: dokazi su proturječni, metode neujednačene, a odgovor ovisi o vrsti boli i načinu mjerenja [4]. Nema, dakle, jedne „bolne hemisfere” koja bi cijelu polovicu tijela pretvorila u tamnu stranu Sile.
Tijelo je parno, ali nije simetrično
Ljudsko tijelo izgleda približno simetrično samo dok ga se promatra odjevenog i s pristojne udaljenosti. Ispod površine stvari brzo postaju neuredne.
Jedna noga može biti neznatno dulja, zdjelica blago rotirana, nosna pregrada zakrivljena, čeljusni zglobovi različito opterećeni, a mišići jedne strane razvijeniji. Srce je uglavnom lijevo, jetra desno, plućna krila nisu jednaka, a ni kralježnica nije laserski poravnata građevinska greda.
Čak se i znatna razlika u veličini mišića uz kralježnicu može pronaći kod potpuno zdravih ljudi bez križobolje. U jednom istraživanju asimetrija veća od deset posto bila je uobičajena, a kod pojedinaca je bila mnogo izraženija [5]. Sama asimetrija zato nije dokaz bolesti, ali pokazuje da tijelo nema obvezu jednako trošiti rezervne dijelove.
Na to se nadovezuju desetljeća navika. Dominantnom rukom nosi se teret, drugom pridržavaju vrata. Spava se na omiljenom boku, telefon drži uz isto uho, miš pomiče istom rukom, torba nosi na istom ramenu, a za računalom sjedi u položaju koji bi ergonomu izazvao akutnu duševnu bol.
Takve navike mogu stvoriti lokalne i ponavljane probleme na jednoj strani. No one ne mogu uvjerljivo povezati migrenu, kuk, Eustahijevu tubu i zub u jednu veliku anatomsku zavjeru. Najčešće je riječ o više odvojenih događaja koji slučajno ili zbog različitih lokalnih razloga dijele istu stranu.
Kad se pojačalo više ne stišava
Kronična i ponavljana bol može promijeniti način na koji živčani sustav obrađuje signale. Taj se proces naziva centralna senzitizacija. Ne znači da je bol „samo u glavi”, nego da su neuroni u leđnoj moždini i mozgu postali osjetljiviji, pa na uobičajen podražaj reagiraju snažnije, dulje ili na širem području.
Sustav koji bi trebao biti poput protupožarnog alarma postane toliko osjetljiv da se uključuje i kada netko samo zagori tost.
Centralna senzitizacija dobro je opisana kod različitih kroničnih bolnih stanja, uključujući fibromialgiju, osteoartritis, neuropatsku bol, migrenu i neke mišićno-koštane sindrome [6]. Ipak, ona nije univerzalni odgovor na svaki neobjašnjiv simptom niti se može dijagnosticirati zato što bolesnika „sve boli”. To je mehanizam koji može pridonijeti boli, a ne naljepnica za zatvaranje dijagnostičkog slučaja kada bi i dr. House već izgubio strpljenje.
Kod nekih osoba s kroničnom boli opisana su i područja promijenjenog osjeta koja ne prate granice pojedinog živca ili dermatoma. Ponekad zahvaćaju kvadrant ili čak polovicu tijela. Takvi nalazi pokazuju da se obrada tjelesnih osjeta može organizirati šire od mjesta prvotne ozljede, ali ne dokazuju postojanje jedinstvenog „lijevog kvara” [7].
Mozak kao urednik vlastite autobiografije
Preostaje još jedan mehanizam, možda najmanje dramatičan, ali vrlo ljudski: način na koji pamtimo obrasce.
Mozak nije nepristrani knjigovođa svih simptoma. On traži pravilnosti jer su pravilnosti korisne. Kada se nekoliko upečatljivih bolova dogodi lijevo, nastaje hipoteza: „Mene uvijek boli lijevo.” Ta hipoteza nije svjesna odluka, nego spontani pokušaj mozga da uvede red u niz nepovezanih događaja.
Nakon toga svaka nova lijeva bol potvrđuje pravilo, dok desni gležanj koji je bolio tri dana 2014. godine ispada iz konačne verzije autobiografije. Taj proces nije samo pitanje pamćenja, nego i pažnje: ono što očekujemo lakše primjećujemo, a ono što ne očekujemo lakše previdimo ili zaboravimo.
To nije umišljanje niti dokaz da bol nije stvarna. Riječ je o selektivnoj pažnji i pamćenju, ali i o kognitivnim pristranostima poput potvrđujuće pristranosti (confirmation bias), gdje aktivno tražimo informacije koje podržavaju postojeće uvjerenje. Mozak bolje registrira događaje koji se uklapaju u već postojeću priču, a slabije one koji joj proturječe.
Slično radi kada kupimo određeni model automobila pa ga odjednom viđamo na svakom semaforu. Automobili se nisu namnožili preko noći; promijenilo se ono što primjećujemo. U slučaju boli, ta promjena pažnje može dodatno učvrstiti dojam obrasca, čak i kada je stvarnost nešto raznolikija.
Važno je i to da bol nije samo fizički signal, nego iskustvo koje uključuje emocije i značenje. Ako određenu stranu tijela počnemo doživljavati kao „problematičnu”, svaka nova senzacija s te strane može dobiti veću težinu i brže ući u pamćenje. Tako se stvara svojevrsna povratna petlja između očekivanja, pažnje i interpretacije.
Tu mogućnost posredno podupire i veliko istraživanje 1.185 ljudi s kroničnom boli. Isključivo lijevostrana bol nije se pokazala posebnim kliničkim entitetom. Za težinu povezanih teškoća bilo je važnije koliko različitih područja tijela boli nego nalaze li se ona lijevo ili desno [8].
Presuda za lijevu polovicu
Može li se jedna polovica tijela pokvariti više od druge? Može, ali obično lokalno i iz konkretnih razloga. Jedno rame može biti preopterećeno, jedan kuk oštećen, jedna Eustahijeva tuba lošije prohodna, a migrena zaključana na istoj strani.
Ono što zasad nije dokazano jest postojanje jedinstvenog sindroma koji bi sve lijeve bolove, od sljepoočnice do kuka, objedinjavao u jedan kvar živčanog sustava. Najvjerojatnija je kombinacija stvarnih anatomskih asimetrija, svakodnevne biomehanike, osjetljivosti živčanih putova, neovisnih lokalnih bolesti i mozga koji od nekoliko razbacanih točaka voli nacrtati prepoznatljivo zviježđe.
Drugim riječima, osoba kojoj se čini da je „sve lijevo” nije nužno „nagnuta ulijevo”, ali nije ni nužno u pravu u smislu jednog uzroka. Bolovi jesu stvarni, a i obrazac može biti stvaran. Samo zajedničko objašnjenje možda ne postoji.
Ponekad su lijeva migrena, lijevo rame i lijevi zub tek tri odvojena problema koja su se slučajno našla na istoj strani povijesti bolesti. Zvuči manje elegantno od jedinstvenog sindroma, ali biologija se nikada nije pretjerano trudila biti uredna.
Literatura
[1] Ramón C. i sur. Diagnostic Distribution of 100 Unilateral, Side-Locked Headaches Consulting a Specialized Clinic. European Neurology, 2013.
[2] Evans RW. i sur. Neuroimaging for Migraine: The American Headache Society Systematic Review and Evidence-Based Guideline. Headache, 2020.
[3] MacGregor EA. Migraine, menopause and hormone replacement therapy. Post Reproductive Health, 2018.
[4] Tajerian M. i sur. Is there hemispheric specialization in the chronic pain brain? Experimental Neurology 2022.
[5] Niemeläinen R. i sur. Substantial asymmetry in paraspinal muscle cross-sectional area in healthy adults questions its value as a marker of low back pain and pathology. Spine, 2011.
[6] Woolf CJ. Central sensitization: implications for the diagnosis and treatment of pain. Pain, 2011.
[7] Egloff N. i sur. Nondermatomal somatosensory deficits in chronic pain patients. Schmerz, 2012.
[8] Edwards KA. i sur. Is There an Association Between Lateralization of Chronic Pain in the Body and Depression? The Journal of Pain, 2024.
Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.
Datum i vrijeme objave: 23.07.2026 – 07:42 sati
