‘Odiseja’ nije najbolji film svih vremena, vjerojatno nije ni najbolji Nolanov film, ali nećemo pretjerati ako kažemo da je najveći film svih vremena.
“O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom
Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju…”
Priča je to gotovo tri tisućljeća stara, u svijest čovječanstva urezana toliko duboko da nije ni bitno jeste li Homerov spjev proučavali, tek ovlaš okrznuli u lektiri ili potpuno izbjegli u svom životu. Njezini elementi prenose se kroz književnost, likovnu umjetnost, glazbu i film kroz pokoljenja, pa je malo priča toliko poznatih poput ekspada mudrog Odiseja koje su uslijedile nakon što je ispuzao iz drvenoga konja i svojim suborcima otvorio vrata Troje.
Ako govorimo o filmu, “Odiseja” umjetnike nadahnjuje od samih početaka ove umjetnosti, pa je tako još dvane 1905. prvi veliki čarobnjak pokretne slike Georges Méliès, poznat po pionirskim klasicima fantastike kao što su “Put na Mjesec” (1902.) i “Nemoguće putovanje” (1904.), snimio četiri minute dugačak nijemi film “L’Île de Calypso” koji prikazuje epizode s naslovnog otoka nimfe i iz pećine kiklopa Polifema.
Šest godina kasnije trojica talijanskih filmaša Francesco Bertolini, Adolfo Padovan i Giuseppe De Liguoro snimit će 45 minuta dugačku ekranizaciju istog epa, a nove verzije pojavljivat će se kroz desetljeća, bilo da je riječ o doslovnim interpretacijama poput “Ulysses” Marija Camerinija iz 1954. s Kirkom Douglasom u naslovnoj ulozi, do onih sasvim slobodnih, ali povremeno potpuno briljantnih kao što je “O Brother Where Art Thou” Joela i Ethana Coena iz 2000. godine. Jedan od posljednjih spomena vrijednih povrataka Odiseja na platno bio je upravo preklanjski “Povratak” Uberta Pasolinija s Ralphom Fiennesom.
“The Odyssey” Christophera Nolana pojavljuje se ovo ljeto kao film koji svojim epskim zamahom daleko nadmašuje ne samo sve prethodne pokušaje pričanja ove priče, već stoji kao novo mjerilo za grandioznost filmskog postignuća uopće. Govorimo o stupnju koji nadmašuje klasike maksimalizma poput “Lawrence of Arabia” ili one modernije poput trilogije “Gospodara prstenova”, a po tehničkoj i vizualnoj izvrsnosti vrijednom spominjanja u istom dahu samo s onim drugim filmom kojeg je krajem šezdesetih snimio Stanley Kubrick, a koji smo dosad također skraćeno zvali jednostavno “Odiseja”.
Nolan se sa svojih trinaest filmova dosad pozicionirao kao jedan od najuspješnijih redatelja čiji filmovi su redom blockbusteri visoke estetske vrijednosti, a sve je kulminiralo s “Oppenheimerom” 2023. koji je pomeo Oscare (i sve ostale nagradde u sezoni) u praktički svim bitnim kategorijama i proslavio sve članove njegovog umjetničkog tima koji se praktički u cijelosti vraća u “Odiseji”.
Tu je ponovno, dakle, majstor fotografije Hoyte van Hoytema koji je “The Odyssey” snimo isključivo golemim IMAX Keighley kamerama stvorenima za snimanje filmova velikog formata, a koje su za potrebe dijaloških scena sada značajno stišane u odnosu na svoje prethodnice, što Nolanu daje dodatne bodove za ostvarenja na polju novih tehnologija.
Za montažu nolanovski brzog ritma koji ekspanzivni ep zadržava u pristojnim granicama trajanja od koju minutu manje od tri sata zalužna je ponovno Jennifer Lame, dok je glazbu izvedenu isključivo na antičkim instrumentima, ali izrazito moderno zvučeću, ponovno napisao Ludwig Göransson, već sad trostruki oskarovac i vlasnik posljednje dvije statuue dodjeljene u toj kategoriji, za lanjski “Sinners” (čiji rekord od 16 nominacija “Odiseja” ima potencijal srušiti) i, jasno, “Oppenheimer”.
Vraća se i dizajnerica kostima Ellen Mirojnick koja će na svoj rad skrenuti pozornost već prvim prikazom oklopa jednog od trojanskih vojnika, kao i Agamemnonovim “Robocop odijelom” iza kojeg se krije redatelj i glumac Bennie Safdie, još jedan povratnik iz “Oppenheimera. Još jedna nezaobilazna karika je i scenografkinja Ruth De Jong zaslužna za impresivnog drvenog konja u pokretu za kojeg je teško povjerovati da su ga izgradili grčki vojnici od komada svojih brodova.
No, o “povijesnoj točnosti” ne treba trošiti riječi, inzistiranje na njoj u slučaju “Odiseje” je samo jalov pokušaj nastavljanja besmislenih kulturnih ratova koji je samo učinio smiješnima one koji su prigovarali boji kože ili seksualnosti pojedinih glumaca (prvenstveno Lupite Nyong’o u nevelikoj dvojnoj ulozi Helene Trojanske i Klitemnestre, te Elliota Pagea kao Sinona koji inače nije lik iz Odiseje, već iz Vergilijeve “Eneide”).
Radnju ne treba prepričavati, jer je niz zgoda s kojima se susreću lukavi Odisej i njegovi drugovi već dobro poznat, ali istaknimo to da je u ovom slučaju ispričan u pravilu kroz flashbackove, budući da radnja započinje sedamnaest godina nakon njegovog odlaska u opsadu Troje, dok mu palaču i ženu Penelopu (trenutno veoma aktivana Anne Hathaway koju smo ove godine već gledali u “Mother Mary” i “The Devil Wears Prada 2”, a za nekih mjesec dana vraća se u potencijalnom hitu s dinosaurima “The End of Oak Street”) i sina Telemaha (aktualni Spider-Man Tom Holland) opsjedaju nasilni prosci predvođeni posebno gadnim Antinojem (aktualni The Batman, Robert Pattinson).
Matt Damon je u ulozi naslovnog junaka bolji nego ikad. Njegov Odisej je opjevani ratni junak koji je antička preslika Nolanovog posljednjeg junaka, Roberta Oppenheimera, s kojim sijeli mučnu grižnju savjesti da su njegove ideje dovele ne samo do nezamislivog pokolja, već do stravične prekretnice u ljudskoj povijesti. U slučaju itačkoga kralja, to je odstupanje od temeljnog principa civilizacije koje njegov narod naziva Zeusovim zakonom, a koji je svojevrsna preteča kršćanskome “zlatnom pravilu” i njegovoj kasnijoj iteraciji, Kantovom kategoričkom imperativu.
Nolanova je teza da je upravo Odisejeva nemogućnost da se pomiri sa posljedicama svojih poteza ono što ga priječi da se vrati kući, a njegovi unutarnji demoni preuzimaju oblik onih vanjskih bilo da je riječ o kiklopu Polifemu, divovskim ratnicima Lestrigonima, Scili i Haribdi, “milopojnim” sirenama, mrtvima u Hadu ili opakim čarobnicama poput Kirke (izvrsna Samantha Morton) koja u jednoj od najboljih epizoda, vrlo body horror sceni pretvara Odisejeve prijatelje u svinje.
Sporedna glumačka postava prepuna je velikih zvijezda, uključujući Zendayu (“Dune”) kao Atenu, Charlize Theron (“Mad Max: Fury Road”) kao Calypso i Jona Bernthala (“The Punisher”) kao Menelaja, no možda najviše pozornosti privlači izvrsni John Leguizamo kao poluslijepi svinjar Eumaj koji sa svojim izrazito njujorškim naglaskom pokazuje koliko je osvježavajuća bila Nolanova ideja da odbaci “viši” i klasični oblik engleskog jezika u korist onog suvremenog.
Sve do završnog pokolja prosaca u navijačkom finalu trosatnog epa, Nolan niže kadar za kadrom maksimalne kinomatografije, a na neki način nalazi način da vlastiti opus provuče kroz dijalog s klasikom, od vojnika zapelih na plaži kao u “Dunkirku”, preko činjenice da je Batman često povezivan s dovitljivim plemićem Odisejem nasuprot ahilejski neranjivom Supermanu, pa do spomenute paralele s Oppenheimerom koja pak zatvara krug koji je on započeo povlačeći paralelu s antičkim Prometejem.
“The Odyssey” nije najbolji film svih vremena, vjerojatno nije ni najbolji Nolanov film, ali nećemo pretjerati ako kažemo da je najveći film svih vremena. Masivni budžet povratio je već u prvom vikendu prikazivanja, a kao takav financijski uspjeh i mezimac kritike svakako će postati mjera za sva ostala filmska ostvarenja ove godine i teško je zamisliti ijedan scenarij u kojemu u sezoni nagrada neće ponoviti ili nadmašiti uspjeh “Oppenheimera”.
Jedan od mogućih raspleta je taj da Denis Villenueve na jednako epski način zatvori svoju sagu o Pješćanom planetu, pa da Akademija odluči da je i on napokon došao na red te ga osipa nagradama za cijelu trilogiju kao što je to prethodno učinila i Peteru Jacksonu s “Povratkom kralja”. Ali dok se taj scenarij ne obistini, svi ulozi će i dalje biti na strani ovog drugog filma o povratku kralja.
Ocjena: 10/10
(Universal Pictures, 2026.)
