Sentimentaholic: Zašto čuvamo uspomene i sitnice?

Sentimentaholic fenomen je postao jako popularan jer neke stvari nikada ne bacamo. Ne zato što nam trebaju, nego zato što nas podsjećaju na ljude koje smo voljeli, mjesta koja su nas promijenila i trenutke koje ne želimo zaboraviti. 

Svako od nas vjerovatno negdje ima malu kutiju, staru ladicu ili policu na kojoj se godinama skupljaju stvari koje na prvi pogled nemaju nikakvu vrijednost. Rođendanska čestitka ispisana rukom, narukvica s festivala, polaroid fotografija, hotelska kartica, avionska karta, račun iz restorana u kojem smo proslavili važan trenutak ili mali kamenčić koji smo ponijeli s plaže jer nas je podsjećao na jedno posebno ljeto. Da ih neko drugi pogleda, vjerovatno bi rekao da je vrijeme da ih bacimo. Ali nama to nikada ne pada na pamet. Možda zato što vrlo dobro znamo da ne čuvamo papir, karton ili komadić tkanine.

Sentimentaholic: Sitnice koje postaju dio naše lične historije

Psiholozi odavno objašnjavaju da predmeti mogu biti snažni okidači autobiografskog pamćenja. Dovoljan je jedan pogled na staru ulaznicu ili ceduljicu da naš mozak u sekundi vrati u trenutak za koji smo mislili da smo ga zaboravili. Ne vraćaju nam samo događaj. Vraćaju nam emociju. Sjetimo se kako smo tada razmišljali, šta smo sanjali, ko je bio pored nas i koliko je život u tom trenutku izgledao drugačije.

Upravo zato mnogi ljudi nesvjesno stvaraju male arhive svog života, iako toga možda nisu ni svjesni. Posljednjih mjeseci društvenim mrežama sve češće kruži naziv sentimentaholic, osoba koja prirodno čuva predmete ispunjene emocijama. Ne zato što gomila stvari, nego zato što u njima vidi dijelove vlastite priče.

Sentimentaholic: Uspomene dobijaju novu vrijednost

Nikada nismo napravili više fotografija nego danas, a paradoksalno, rijetko im se vraćamo.
Hiljade slika ostaju zaključane u galeriji telefona, poruke se izgube među stotinama novih razgovora, a važni trenuci često ostanu samo još jedan folder u oblaku. Možda upravo zato sve više ljudi ponovo vodi dnevnike, lijepi fotografije u albume, skuplja sitnice s putovanja ili pravi takozvane memory box kutije.

Ne zato što žele živjeti u prošlosti, nego zato što žele sačuvati uspomene na način koji mogu dodirnuti. Jer postoji velika razlika između fotografije koju slučajno pronađete u telefonu i čestitke koju otvorite nakon deset godina. Jedna je digitalni zapis, druga nosi trag nečijih ruku, rukopisa i vremena.

Jednog dana otvorit ćete tu kutiju

Možda će proći pet, deset ili dvadeset godina. Sasvim slučajno pronaći ćete kutiju koju ste davno spremili na vrh ormara. Otvorit ćete je bez posebnog razloga, a unutra će vas dočekati život kakav ste nekada živjeli. Fotografija zbog koje ćete se nasmijati.

Ceduljica koju ste potpuno zaboravili, suha grančica lavande s jednog putovanja ili prva karta za avion koju ste sačuvali. A također možda i papirić na kojem vam je neko napisao samo dvije riječi, a koje su vam tada značile cijeli svijet. I shvatit ćete da ste, sasvim nesvjesno, godinama pisali vlastitu autobiografiju. Ne riječima. Nego predmetima.

Možda zato nikada nećemo prestati skupljati uspomene

Fenomen sentimentaholic nije priča o stvarima. To je priča o ljudima, i o našoj potrebi da sačuvamo dijelove života koji su nas oblikovali i podsjetimo se da smo ih zaista živjeli. Jer godine prolaze mnogo brže nego što mislimo. Ljudi se mijenjaju, gradovi ostaju iza nas, djeca odrastu, prijatelji se odsele, a neka poglavlja završimo i prije nego što shvatimo koliko su nam značila.

Zato možda nije loša ideja sačuvati poneku čestitku, kartu ili sitnicu više. Ne zato što će jednog dana vrijediti mnogo. Nego zato što će vas jednog dana podsjetiti na osobu kakva ste bili. A to je uspomena kojoj vrijeme nikada ne može umanjiti vrijednost.

Naslovna fotografija: Instagram/@ali.knutson