Život na planini bez slobodnog dana, buđenje prije zore i surova borba s prirodom svakodnevnica su Bore Pinjuha, hercegovačkog stočara koji već tri i pol desetljeća drži tradiciju na životu.
Na prostranstvima Blidinja, daleko od gradske vreve, Boro vodi bitku s nedostatkom radne snage i klimatskim promjenama, dokazujući da se od poštenog truda i vrhunskog sira još uvijek može živjeti s ponosom.
U reportaži Glasa Hercegovine govorio je o teškom radu, nedostatku pastira, proizvodnji sira…
Boro Pinjuh trenutačno na Blidinju čuva između 450 i 470 ovaca (dio je njegov, a dio od drugih vlasnika), osam krava, telad, svinje i perad. Na planini provede oko pet mjeseci, a kada sezona završi, svoje ovce vraća kući na Čerigaj kod Širokog Brijega.
Radni dan od 5 do 23 sata
Njegov dan počinje u 5.15 ujutro, a završava oko 23 sata nakon mužnje, hranjenja i zbrinjavanja stoke.
“Nema ovdje ni sveca ni petka”, kaže Boro, ističući da se životinje moraju izvesti na pašu bez obzira na nevrijeme, grmljavinu ili njegovo zdravstveno stanje.
“Imao sam temperaturu 40, ali ovce se moraju pustiti. Životinja ne može čekati. Tuđa grla moraš vratiti živa, zdrava i dobro uhranjena”, govori.
Ipak, unatoč naporu, ponosan je na svoj miješani sir od ovčjeg i kravljeg mlijeka za koji je osvojio tri zlatne plakete. Kilogram sira prodaje po 35 KM, dok čista janjetina stoji 25 KM, a stalnih kupaca mu ne nedostaje.
Vuna postala otpad, poticaji kasne
Uzgoj stoke prate i brojni problemi. Vuna je danas postala otpad jer tržište ne postoji, pa je Boro mora voziti komunalnom poduzeću, a samo šišanje po grlu plaća se sedam do osam maraka. Također, Boro izražava nezadovoljstvo sustavom poticaja jer prošle godine nije dobio federalni poticaj za ovce, što unosi dodatnu nesigurnost. Ključni oslonac na planini su mu obučeni pastirski psi bez kojih ne bi mogao čuvati stado, osobito jer se u blizini kreće i medvjed.
Čoban vrijedi suho zlato, ali nitko neće raditi
Najveći problem tradicionalnog stočarstva u Hercegovini ipak je nedostatak radne snage. Boro pastiru nudi mjesečnu plaću od 2.300 KM, uz osiguran smještaj i hranu, no zainteresiranih nema. “Čoban danas vrijedi suho zlato. Imao sam jednoga 15 dana, otišao je javiti se na biro i više se nije vratio”, priča Boro.
Unatoč teškom poslu i sušnijim ljetima zbog klimatskih promjena, Boro ne žali za svojim izborom. Na planini pronalazi mir i, kako kaže, najvažnije mu je što je nakon godina rada za druge danas sam svoj gospodar.
Prisjećajući se djetinjstva, Boro govori da je život nekada bio znatno teži. Još kao učenik pomagao je obitelji, čuvao krave i radio poslove koje današnja djeca gotovo ne poznaju.
Do škole je godinama išao pješice, sve dok prema Širokom Brijegu nije uvedena autobusna linija. Unatoč teškom životu, smatra da su ljudi tada bili zadovoljniji i više povezani.
