Mangroove će u petak nastupiti na Ljetu u MSU, pa smo to iskoristili za povod kako bismo porazgovarali s Tonijem Starešinićem o stanju hrvatskog popa, inspiraciji, umjetnoj inteligenciji i mnogo drugih stvari o kojima možete čitati u ovom intervjuu.
Iskaču mi na društvenim mrežama neke vaše slike i video s neke recentne pustolovine gdje veslate, ako se ne varam, rijekama. Je li to neki novopronađeni avanturistički duh ili otprije gajite sklonosti prema takvim stvarima?
Toni Starešinić: Jako volimo prirodu, a prije nekoliko godina smo kupili super praktičan kanu na napuhavanje koji kad se ispuše smotan stane u ruksak i s njime možeš gdje god poželiš. Kupa na ovom našem dijelu blizu vikednice Željkinih roditelja je jako široka spora i mirna i savršeno odgovara našem vrlo kontroliranom i odgovornom avanturističkom duhu i savršeni je zen i stapanje sa prirodom. Nema straha da ćemo završiti na nekim brzacima. Treba se ipak pojaviti na koncertu živ i u jednom komadu.
Unatoč priznanju struke i obliku glazbenih nagrada i kritičkih hvalospjeva, kao i prijemčivosti radijskom eteru, čini se da najbolji hrvatski pop bendovi kao što su Mangroove i Mayalas zapravo dijele sudbinu alternativne scene po pitanju prilika za ozbiljniji proboj do publike. Nekako mi se čini da bi bilo logičnije da jedan pop bend poput Mangroovea ima veću publiku od jednog, koliko god on vrhunski bio, fusion/prog instrumentalnog benda kao što je Chui. Ali ne čini se da je u nekoj većoj mjeri tako. Gdje zapinje pop glazba na putu do slušatelja?
Toni Starešinić: Vi sami glazbeni novinari ste sve rekli kad ste našu glazbu i glazbu Mayalesa opisali kao intelignetni pop. Naša glazba crpi puno inspiracije iz vremena kad je pop bio nešto drugo što nam se puno više sviđa nego ovo danas. Tako da volimo svoju glazbu opisati i kao alternativni pop. I moram istaknuti da imamo divnu publiku, pametne ljude s kojima dijelimo svjetonazor i estetiku i jako se ugodno osjećamo pred njima. Mase zanimaju neke druge stvari, a nas zanima na prvom mjestu raditi glazbu koja je nama super i sretni smo da je ipak prepoznata. Chui kad si već spomenuo puno više naginje rocku kao i večina alternativne publike, tu je čvrtsta i energična rock ritam sekcija, pitke melodije koje se čak mogu i pjevati (dokazano na koncertima) i energične jazz saksofonske dionice, dok Mangroove ima ishodište u soulu koji je generalno kod nas jako malo slušan, kao da je to domaćoj publici neka glazba s vokalom koju oni ne mogu pjevati. Bile su i neke statistike slušanosti gdje se pokazalo da je soul još manje slušan od jazza.
Godinama se o Mangrooveu pisalo kao o neo-soul bendu čija glazba ide ukorak sa svjetskim trendovima, ali “Komad neba” kao i prethodni live album s Jazz orkestrom HRT-a, doimaju se više ispunjeni retro štihom starog jugoslavenskog popa i pjesama diva poput pokojne Gabi Novak i Josipe Lisac (u čijem bendu, naravno, sviraš). Je li se zbilja dogodio neki pomak prema domaćoj pop tradiciji u vašem pisanju ili je to tek moj pogrešan osobni dojam?
Toni Starešinić: Na albumu “Nešto veće od nas” sa Jazz orkestrom HRT-a puhači su često svirali moje sintesajzerske dionice, pa je i to sigurno dalo retro štih. Mnoge pjesme s tog albuma su dobile neku novu sliku bližu nešto široj publici kojoj se lakše povezati sa puhačkom sekcijom koja je vrlo prirodna soul i funk glazbi, nego čudnim zvukovima mojih sintisajzera. Tu se možemo vratiti i na u prijašnjim intervjuima spominjanu temu kako ja Željki aranžmanima uništavam pjesme, hehe. Sigurno se dio tog iskustva suradnje sa Jazz orkestrom HRT-a prenio i na novi album “Komad neba”. A i akustični sessioni koje sad već tradicionalno radimo u Kontesi su isto ostavili traga. Rijetko imam prilike svirati na pravom pianu pa smo zato i radili te sessione baš u Kontesi, a onda kad sjedneš za piano shvatiš koliko manje trebaš svirati i kako odjednom glazba dobije prostora da bolje diše. To je sve dio sazrijevanja. Evo, pjesma “Moglo je” je naša pjesma stara preko petnaest godina koja je čekala da sazrijemo da ju možemo napokon iznijeti. A instrumental “Odjavna špica” je još starija, to je jedna od prvih instrumentalnih stvari koje sam napravio za Mangroove i ostala je na demo albumu dok se nisu stvorili uvjeti i za nju.
Kako ste doživjeli emocionalnu klackalicu nakon zagrebačke promocije “Komada neba” koja je održana trijumflano iz drugog pokušaja, nakon što ste već pred publikom bili primorati odustati od prvog pokušaja?
Toni Starešinić: Mislim da smo u tih mjesec dana cjelokupnog stresa izgubili par godina života. Višestruke nagrade na kraju su stigle i ispunile srce, ali ne bih si opet volio prolaziti kroz to, a kamoli Željka. Ali naučili smo već da kod Mangroovea sve nekako uvijek ide na teži način pa smo nekako i ponosniji na sve što smo uspjeli napraviti s tim bendom.
Bio je to koncert koji je, kao i sam album, obilovao gostima. Hoće li tko od njih biti i u petka u MSU?
Toni Starešinić: U MSU će nam se pridružiti vrhunski jazz saksofonist Mario Bočić s kojim baš uživamo svirati. A i koncert će biti koncipiran kao jedan vrlo plesni presjek karijere. S obzirom da se bliži kolovoz i Zagreb će se uskoro isprazniti taj koncert smo doživjeli i kao odjavnu špicu Zagrebačke ljetne koncertne sezone, a i mi imamo stvar “Odjavna špica” na kojoj gostuje baš Mario i koju ćemo svakako odsvirati. Na akustičnim koncertima u Kontesi ove godine nam je gostovao Valdemar Kušan, sa zborom Izvor smo bili prošle godine u Kontesi skupa s Mayalesima, i sad opet sa Izvorom na Porinu i Zagrebačkom festival tako da mislim da smo ih sve lijepo rasporedili.
“Komad neba” je između ostalog nagrađen za dizajn naslovnice Dalibora Barića, umjetnika poznatom po korištenju umjetne inteligencije u svom radu, zbog čega su neki dizajneri privatno i javno iskazivali svoje negodovanje. Kakvi su vaši stavovi prema korištanju umjetne inteligencije u kreativnosti i umjetnosti?
Toni Starešinić: Umjetna inteligencija može biti nevjerovatan alat u rukama kreativnih umjetnika. Nažalost najčešće se u glazbi primjenjuje za stvaranje brzog i lakog novca bilo da ju koriste iskusni glazbenici, producenti ili amateri. Svaki digitalni napredak je u glazbu uveo sve više amatera, a evo sad doslovno svatko može nešto natipkati i staviti online i monetizirati slušanja. Dalibor Barić je vrhunski umjetnik i naša povijest kreativne suradnje duga je osam godina, kad je za Chui napravio spot za pjesmu “Pogledaj”. Napravio je i cijeli niz spotova za Je veux pa i Mangroove, a napravio je i naslovnicu za Chuiev album “Iz kapetanovog dnevnika” i “Escape” Zmaj Orko Stara. Dalibor se kroz sve to vrijeme igrao raznim tehnikama i alatima i stalno širio svoje kreativne granice. Šira javnost ga je upoznala kad je sa animiranim filmom Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa ušao u najužu konkurenciju za izbor nominacija za Oscara. U zadnje vrijeme tako se jako puno igra i istražuje svoje kreativne mogućnosti uz Al. Do ovog vizualnog rješenja za album “Komad neba” na neki način je Dalibor došao slučajno, stavio je sliku na Facebook i čim sam je vidio sam znao to je to, to je naš cover, dodaj još samo jednu sitnicu i imamo “Komad neba”. Jako mi je stalo do vizuala omota, od albuma Chui ovu glazbu čiju je naslovnicu napravio Esad Ribić ništa se po tom pitanju ne prepušta slučaju. Na kraju su evo tri albuma Chuia i “Komad neba” dobili i Porin za naslovnicu albuma. Jako mi je drago zbog tih ljudi, Dalibor Barić dva puta, Igor Kordej i Marko Babić jednom.
Poznato je da za svoju instrumentalnu glazbu često nadahnuće crpiš iz znanstvene-fantastike, filma i stripa. Koliko to vrijedi za Mangroove, dolazi li i ovdje inspiracija iz drugih grana umjetnosti?
Toni Starešinić: Željka crpi ispiraciju iz života, ljudi, svega što je okružuje, a i umjetnosti. Na “Komadu neba” je na nju jako utjecao film “Solaris” Andreja Tarkovskog, pa je uključila i citat iz filma u uvodu pjesme. U “Zlim dusima” se pak referira na Dostojevskog. I ta Daliborova ilustracija koju smo spomenuli baš ima nešto rusko i zato se super povezala sa albumom.
Hoće li priča o Je Veux dobiti novo poglavlje?
Toni Starešinić: Evo baš smo nedavno odsvirali nekoliko Je Veux koncerata, od Pakraca pa do daleke Veruše i Rockstrikcija festivala u Crnoj Gori. Tako da je krajnje vrijeme da se na jesen vratimo i snimanju novih pjesama, jednostavno nismo stigli prije, zbog pandemije smo prvo dugo čekali da završimo “Nešto veće od nas”, pa smo kad je napokon sve krenulo dobro na tom pozitivnom valu napravili i “Komad neba” i sad je red za novi Je Veux album. Ovi koncerti su nas baš nekako napunili, moćan je osjećaj svirati “I Glow” uživo. A treba i vremena za doživjeti nove priče koje ćemo pretvoriti u glazbu. Željka u svaki album ulazi sa nekom svojoj pričom koju želi ispričati. Prve pjesme su već tu, pa se nakon ljeta zatvaramo u probaonu da ih posložimo.
Aktivni ste sad već dva desetljeća, jeste li zadovoljni sa svime što ste postigli ili postoje još neke neostvarene težnje?
Toni Starešinić: Cijela ova naša glazbena avantura nam se čini poprilično nevjerovatna i iznad svih i najluđih snova, tako da smo jako zahvalni i sretni sa svime što smo dosad napravili. Ali dok god postoje nove ideje za nove pjesme i nove albume mira u kući neće biti, hahaha. Evo upravo sam završio novi album, nastavak “Eksterminatora” koji planiram na jesen objaviti na vinilu, a ideja za nove albume nakon toga ne manjka ni u mom, nitu u Željkinom slučaju. Ambicija je sa svakim novim albumom razvijati dalje zvuk i pomicati naše krativne granice.
