Ibrahim je u julu 1995. imao svega četiri godine kada je s nenom autobusom izašao iz Srebrenice i tako se spasio. Njegovi roditelji spas od genocida, u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka, pokušali su pronaći putem šume, u čemu su u konačnici i uspjeli.
Više od tri decenije kasnije, Ibrahim je konzervator u depou Memorijalnog centra Srebrenica. Bavi se primarnom konzervacijom ličnih predmeta žrtava genocida, ali i drugih predmeta koji dolaze u Memorijalni centar a imaju historijsku važnost za događaje tokom opsade i genocida u Srebrenici.
“Lični predmeti žrtava genocida imaju važnost, ja mislim najznačajniju u smislu da, evo i kad imamo procese ukopa i dženaze, mi ukopamo žrtve, ali ono što ostane iza njih – ostaju njihovi predmeti. Ne možemo kroz memorijalizaciju govoriti uvijek o svim žrtvama, ali kroz predmete itekako možemo”, kaže on.
Novinari Detektora sa Ibrahimom su se našli u depou, koji je izgrađen prije dvije godine uz pomoć USAID-a i sredstava Memorijalnog centra.
Ibrahim pojašnjava da se radi o posebnom objektu, namjenski napravljenom samo za lične predmete žrtava genocida, sa tri različite prostorije koje mogu obezbijediti potrebne uslove za čuvanje takve vrste građe. Opremljen je i konzervatorskom radionicom, odnosno radnim prostorom za jednog ili dva konzervatora.
“Trenutno jednog, to sam ja, koji će čistiti i raditi preventivnu konzervaciju ličnih predmeta, u cilju da oni ostanu što duže”, kaže Ibrahim, koji je diplomirani inžinjer hemije.
On ističe da lični predmeti u Memorijalni centar dolaze iz jako teških uslova.
“Svi znamo da je to riječ o predmetima iz masovnih grobnica koji sa sobom nose razne produkte, da kažemo, razgradnje ljudskih tijela u masovnim grobnicama. Jedan jako zahtjevan posao, koji zahtijeva jako dobro poznavanje materijala samo od kojih su ti predmeti izgrađeni, a onda poznavanje i bioloških procesa, odnosno hemijskih procesa koji nastaju pri procesu raslojavanja ljudskih tijela”, govori on.
Ibrahim pojašnjava kako je u procesu ekshumacije masovnih grobnica ICMP samo prikupljao predmete, ali da ih niko nije ni na kakav način obrađivao.
“Oni nose sa sobom sve primjese iz tog procesa, nose mirise sa sobom. Još uvijek vi jako dobro možete osjetiti mirise predmeta iz masovnih grobnica. Oni trebaju potpunu zaštitu i brzu intervenciju”, govori on.
Dok ulazimo u prostorije depoa, momentalno postaje jasno o kakvom mirisu je riječ.
Prema Ibrahimovom kazivanju, prošle godine u depou su zaprimljena 10.753 lična predmeta u 900 slučajeva. Naš sagovornik objašnjava da ti predmeti nisu bili primarni cilj ekshumacije neke masovne grobnice, već dokaz ili slučaj.
Primarno je bilo, kako navodi Ibrahim, da se posmrtni ostaci ekshumiraju, identifikuju, a predmeti su ostavljani po strani. Predmeti su se koristili za identifikaciju sve do pojave DNK analiza, te nisu imali adekvatnu njegu. Ostali su, prema Ibrahimovim riječima, u stanju u kakvom su i iskopani.
“Ono što je veći problem vezan za predmete jeste da se oni još uvijek vode kao slučajevi, a to za nas predstavlja miks različitih materijala unutar jednog slučaja i to povećava šansu od propadanja, što mi nastojimo riješiti. Trenutno u depou traje taj proces sortiranja, razdvajanja po materijalima”, govori on.
Dodaje da još uvijek Tužilaštvo BiH ima ingerencije nad predmetima i da ih oni u depou ne mogu tako jednostavno raspakivati iz slučajeva, s obzirom da se tako i vode, kao i da moraju biti spremni da isporuče predmet ukoliko Tužilaštvo zatraži određeni slučaj.
Detektor je ranije pisao kako je Institut za nestale osobe BiH predao više stotina slučajeva koji se sastoje od nekoliko hiljada pojedinačnih predmeta odjeće i obuće pronađenih u grobnicama gdje su ekshumirane žrtve genocida.
Ibrahim se sa svojim roditeljima vratio u Potočare kada se uspostavljao Memorijalni centar i postavljao kamen temeljac.
“Desila se prva velika dženaza, tu sam dolazio kao dječak, pa druga velika… Dženaze su se nastavile, živjeli smo s tim, tragali smo. Svi smo nekako pričali o masovnim grobnicama, pričali smo gdje bi mogle biti, jednostavno ta priča je kružila, stalno se pokušavalo nešto uraditi da doznamo gdje su naši”, kaže on dok se prisjeća djetinjstva i otkrivanja traumatičnih priča šta se sve dešavalo sa Srebreničanima.
Prisjeća se jedne od velikih dženaza, sa preko 600 žrtava, na kojoj je kao dječak bio sa svojim prijateljem, kada su tražili gdje ima najmanje srodnika kako bi im pomogli da ukopaju člana svoje porodice. Pronašli su žrtvu koja nije imala niti jednog člana porodice, u čijem ukopu su onda učestvovala njih dvojica.
“Desit će se i druga dženaza sa sličnim scenarijem, da je žrtva bez ikoga da je ukopa. I onda sam ja tu shvatio, jednostavno sam našao razlog tu da mi moramo pričati, moramo govoriti. Za mene je najvažnije da žrtve imaju smiraj. Vrlo je teško reći zašto mi to trebamo i želimo raditi. Nešto je više od nas”, govori Ibrahim.
Ibrahim Avdić. Foto: Detektor
On kaže da je u njegovom slučaju proces memorijalizacije krenuo upravo iz njegove kuće.
“Mi smo svi brinuli, ne samo mi, kompletna ovdje povratnička populacija uvijek je brinula određenim dijelom o Memorijalnom centru. I onda je došla ova situacija kada je Memorijalni centar progresivno krenuo u memorijalizaciju”, kaže on.
Dok je završavao studij hemije u Zvorniku, počeo je da se uključuje u rad Memorijalnog centra i danas radi na očuvanju predmeta u depou, gdje su adekvatno i zbrinuti.
Ibrahim naglašava da će lični predmeti trajno svjedočiti, te da ne postoji nijedna izložba u Memorijalnom centru koja njih ne uključuje.
“Jednostavno, mi kroz predmete pokušavamo ispričati priče ljudi koji više nisu tu. Mi samo svjedočimo za njih da su oni postojali, iako konstantno imamo negiranja da su ti ljudi postojali”, govori on.
Osim posla konzervatora u depou, Ibrahim radi i na projektu “Facing Srebrenica” na prepoznavanju osoba i lokacija na fotografijama holandskih vojnika koje prikupljaju Memorijalni centar Srebrenica i Univerzitet u Amesterdamu.
Priče žrtava ostale su da budu ispričane kroz rad Memorijalnog centra i svih onih koji se bave kulturom sjećanja.
“Mi to moramo reći jezikom tih ljudi koji nisu mogli, koji nisu bili u prilici išta da kažu. Neki dan je jedan ratni zločinac tražio da bude oslobođen ili da izađe na slobodu. Ja se samo pitam da li je dao šansu omladini ili djeci u tom trenutku da išta kažu, prije nego što su ubijeni. Oni nisu imali priliku da kažu jednu jedinu riječ. Naša obaveza je da govorimo umjesto njih. Na sve moguće načine”, zaključuje Ibrahim.
Datum i vrijeme objave: 12.07.2026 – 08:00 sati
