Nedavni potez Vlade Republike Srpske, koja je na popis zabranjenih simbola stavila i zastavu s ljiljanima, odnosno zastavu s kojom se idenificiraju Bošnjaci, ponovno je otvorila oštre prijepore. Identitetske, ali i one druge političke i nacionalističke. Većinski bošnjačka središta tijekom lipnja ususret pripremama za Svjetsko nogometno prvenstvo u SAD-u, Meksiku i Kanadi “eksplodirala” su, ponajprije od ljiljana, ali i službene zastave BiH, što nije izazvalo jednake emocije kod svih strana u zemlji. Kada se tome pridodaju prizori s nogometnih susreta bosanskohercegovačke nogometne vrste i dominacije ljiljana koje smo mogli gledati, uslijedilo je odgovor. A povod je iskorišteno trganje srpske zastave na jednome od tih susreta. Zabrana u RS-u.
Identitetska privatizacija
Ta svojevrsna identitetska privatizacija reprezentacije od bošnjačke zajednice i politike izazvala je širi društveni odgovor. Od ponosa i identificiranja najvećeg dijela Bošnjaka do potpunog odmicanja i posve drukčijeg raspoloženja kod Hrvata i Srba. Pobijedile su nove podjele. Vidjelo se to i po istaknutim obilježjima na susretima nogometnih reprezentacija Hrvatske i BiH, gdje su Hrvati isticali isključivo svoje trobojke. A Bošnjaci ljiljane. To je u središnjoj Bosni te Hercegovini izazivalo i podizanje napetosti. U ovome se slučaju potvrdilo pravilo da svaka akcija izaziva i lančanu reakciju, a to se u BiH u pravilu politički zloporabi. Ponajprije uoči jesenskih općih izbora, piše Večernji list BiH.
Vrhunac je pak pokušaj “elita” iz političkog Sarajeva da jedino ljiljane legitimiraju kao ispravne. Pod kojima nisu činjeni zločini, koji su bili legalni… I slične bajke u koje ne vjeruju ni autori. S nastavkom da je zastava Hrvata sa šahovnicom obrubljena pleterom zapravo zastava UZP-a, a što onda dovodi do zaključka i da su Hrvati zločinci. Te proksiji susjednog “hegemona” Zagreba. Identični opisi vrijede i za Beograd, odnosno Srbe “genocidaše”. To u biti govore kako se u BiH nastavljaju voditi ratovi. Ratovi za nametanje narativa, stajališta…
U ovakvim slučajevima najbolje se držati aktualnih zakona. I što je moguće više odmaknuti od mitomanskih objašnjenja o moralnim čistoćama jednih te zloći drugih. A zakon kaže kako je u Bosni i Hercegovini plava zastava sa žutim trokutom u zemljopisnom obliku države BiH te bijelim zvjezdicama zapravo službeno obilježje. U tome, međutim, zakonu ne brani se isticanje bilo kojih drugih zastava. Bilo da su one s ljiljanima, šahovnicom ili pak dvoglavom orlom.
U prilog tome, doduše posve drugim povodom, ali potpunom pravnom analogijom, Ustavni sud je prije 20 godina dao jasno pravno, političko i običajno tumačenje oko svih tih simbola koji su u uporabi u BiH. Po žalbi pokojnog Sulejmana Tihića na ustavnost federalnog grba koji je ukinut, Sud je u predmetu U 4/04 utvrdio kako se u samoj simbolici jasno prepoznaju nacionalne veze.
Upravo zato zabrana ljiljana u Republici Srpskoj ne može se promatrati izolirano ni samo kao administrativna mjera ili sigurnosna reakcija. Ona dolazi kao odgovor na dugotrajan proces u kojem je simbol ljiljana u dijelu političkog i javnog prostora u BiH sve češće dobivao obilježje ekskluzivnog identitetskog znaka, a ne zajedničkog ili povijesno višeslojnog simbola.
Sudar tumačenja
U takvome ozračju, gdje se u javnom diskursu često inzistira na isključivoj nacionalnoj pripadnosti i političkoj interpretaciji, reakcije drugih zajednica postaju očekivane. Ono što je u jednom dijelu zemlje doživljeno kao afirmacija identiteta, u drugom je percipirano kao pokušaj simboličkog isključivanja i nametanja jedne interpretacije prostora koji je ustavno definiran kao višenacionalan. Iz tog sudara tumačenja nastaje spirala u kojoj potezi jedne strane proizvode kontrapoteze druge. Zabrana, u tom smislu, nije početak, nego nastavak već otvorenog simboličkog sukoba, koji se ne vodi samo kroz institucije nego i kroz javni prostor, medije i sportske događaje. Zašto nijedne zastave Hrvata iz BiH ili Srba nema na utakmicama reprezentacije BiH, zahtijeva jasan odgovor. Strah, neidentificiranje ili nešto treće? Takav obrazac u Bosni i Hercegovini nije nov. On se ponavlja iz političke krize u krizu, pri čemu simboli postaju najvidljivije sredstvo međusobnog nastavka vođenja ratova. Ono što bi u stabilnijim društvima ostalo u sferi kulturnog identiteta, ovdje se lako pretvara u povod za političku mobilizaciju i međunacionalno odmjeravanje snaga.
Nogometni stadioni, javni skupovi i društvene mreže u tom smislu proizvode sukob te ga najbrže reflektiraju. Oni ogoljuju činjenicu da u Bosni i Hercegovini isti simboli još uvijek nemaju zajedničko značenje, nego paralelne interpretacije koje se međusobno isključuju. Te su povod podjela i podizanja napetosti.
