Dok je s lakoćom opisivao dobrotu svog sina, Nasrudin mijenja izraz lica kada novinarima govori o 11. septembru 1992. godine. Tada je bio na radnoj obavezi van Bijeljine.
Bilalić kaže da se nakon početka rata u Bijeljini nekoliko mjeseci prividno smirila situacija i da su zato ostali, dok nije dobio poziv od supruge, koja ga je obavijestila da je njihov sin odveden iz kuće i da se nije vratio.
Faruk je radio tog dana, priča njegov otac, te je bio tek stigao kući kad su došli po njega.
Nasrudin je poslije saznao da je policijski kombi zaustavio njihovog mlađeg sina Elvira, koji je krenuo biciklom u grad, te da su ga pitali za brata Faruka. Kako bi im pokazao gdje se nalazi njihova kuća, Elvir je ušao u kombi, u kom je bilo pet policajaca.
Supruga mu je ispričala da je po pozivu Faruk izašao iz kuće i stavio joj ruku na rame.
“Nemoj se sekirati, nemoj plakati, oni su školski drugovi, samo na informativni razgovor idem”, rekao joj je, prepričava Nasrudin i govori da je njegova supruga tada osjećala neku tjeskobu.
Kasnije će saznati da mu je sina ispitivao Dragan Čobić zvani Čombe, koji je njegovoj supruzi rekao: “Vaš sin moj je školski drug, nemoj se sekirati.”
Policajci su odgurnuli mlađeg sina, koji je želio ući s bratom u kombi. Danas im je zahvalan na tome, jer u suprotnom, smatra, ni on ne bi bio živ.
“U to vrijeme koga su odveli, rijetko se vraćao”, kaže Nasrudin govoreći kako tada nisu znali gdje je odveden njegov Faruk.
Narednog dana Nasrudin je otišao u policijsku stanicu, gdje su mu rekli da, prema evidenciji, nema podatka da je privođen. Tu sreće bračni par Salković – Demira i Bedriju, koji su došli da traže svoga sina Mustafu.
Odveden je istu večer kad i Faruk, priča Nasrudin i govori da je njegov sin volio sport i gitaru, a zajedno s Mustafom, koji je vodio folklor, bio je bio član Kulturno-umjetničkog društva “Semberija”.
Svakog narednog dana Nasrudin je odlazio u policijsku stanicu nastavljajući potragu za sinom. Pokušavao je i na druge načine. Tako su u Bijeljini ostali do 1994. godine.
“Sve sam mislio, vratit će se. Bilo je mnogo logora, mislio sam – dijete dođe a nas nema u kući”, govori.
Nasrudin je išao i u Beograd, u Fond za humanitarno pravo, kod Nataše Kandić, s kojom je došao u Bijeljinu. Ona je tada razgovarala sa šefom bezbjednosti u Bijeljini Dragom Vukovićem, koji joj je rekao da oni ništa ne znaju za Bilalićev slučaj.
Bilaliću je međunarodna policija pomogla da napravi tužbu, koju je tek tada Sud u Bijeljini prihvatio.
Tadašnji načelnik policije u Bijeljini pronašao je ljude koji su u septembru 1992. radili u policiji, ispitao ih, a oni su izjavili da se ničega ne sjećaju i da ne znaju šta se desilo u danu kad je odveden Faruk.
Nasrudin kaže da mnogi iz straha nisu svjedočili, da su mnogi preminuli i da se sve svelo “da niko ništa nije vidio”.
Navodi da je Dragan Čobić na suđenju u Bijeljini izjavio da nije ubio Faruka.
“Jesam ga priveo, ispitao i pustio”, izjavio je Čobić na suđenju koje je okončano oslobađajućom presudom.
Čobić je oslobođen optužbe da je kao pripadnik Interventnog voda Stanice policije u Bijeljini, zajedno s još četiri nepoznate osobe, priveo Mustafu Salkovića i Faruka Bilalića i odveo ih u nepoznatom pravcu, gdje su ubijeni.
Prema obrazloženju presude, Čobić je oslobođen jer nije bilo materijalnih dokaza, niti su saslušani svjedoci potvrdili da je on ubio Faruka i Mustafu.
Onaj ko nije doživio, ne može shvatiti
