Jedna od glavnih briga na tržištu nafte odnosi se na sposobnost proizvođača iz Perzijskog zaliva da obnove snabdijevanje nakon ponovnog otvaranja Hormuškog moreuza. Zbog punih skladišnih kapaciteta, većina njih bila je primorana da obustavi proizvodnju, procjenjuje se na osam do 10 miliona barela dnevno. Postoji bojazan da takvi prekidi mogu oštetiti bušotine ili barem zahtijevati dodatne radove kako bi se proizvodnja vratila na nivo prije sukoba. Međunarodna agencija za energiju sugerisala je da bi oporavak mogao trajati i do dvije godine, što bi duže vrijeme održavalo visoke cijene nafte.
Ovo je važno jer bi dugotrajan prekid imao ozbiljne ekonomske posljedice. Njegova dužina određuje i adekvatne odgovore energetske industrije. Većina naftnih kompanija oklijeva da poveća ulaganja u istraživanje i proizvodnju uprkos visokim cijenama, zbog neizvjesnosti koliko će one trajati. S druge strane, zagovornici alternativnih izvora energije vjeruju da bi produženi poremećaji učinili njihove tehnologije privlačnijim. The New York Times citirao je jednog od njih: „Sa solarnom energijom možete značajno smanjiti zavisnost od fosilnih goriva za svega nekoliko godina“.
Tvrdnja da bi iranske naftne bušotine mogle „eksplodirati“ i trajno biti oštećene nije ozbiljna. Ali to ne znači da se proizvodnja može jednostavno uključiti i isključiti poput prekidača. Glavna briga je da bi tokom obustave moglo doći do prodora vode u bušotine, pa bi nakon ponovnog pokretanja sadržaj vode bio veći nego ranije. To je naročito problem kod karbonatnih ležišta, kakva su česta u Iranu.
Primjeri iz prošlosti
Historijski gledano, obimni prekidi proizvodnje usljed političkih previranja teško su se obnavljali. Klasičan primjer je Iranska revolucija 1979. Prije revolucije proizvodnja je iznosila šest miliona barela dnevno. Bilo je potrebno čitavu deceniju da se stabilizuje na polovini tog nivoa. Slično tome, nakon Drugog zalivskog rata, Iraku je takođe trebalo gotovo 10 godina da obnovi proizvodnju, iako danas bilježi rekordne nivoe.
Međutim, oba ova slučaja prije svega odražavaju neuspjeh političkog rukovođenja, a ne fizička ili tehnička ograničenja. Zato nisu nužno relevantni za današnje okolnosti. Inženjeri su više puta pokazali da mogu postići više i brže nego što se očekivalo. Na primjer, nakon što je Saddam Hussein sabotirao kuvajtska naftna polja, procjene su govorile da će gašenje požara trajati od jedne do sedam godina. U stvarnosti, požari su ugašeni za samo devet mjeseci.
Napad na postrojenje za preradu nafte Abqaiq u Saudijskoj Arabiji, kapaciteta sedam miliona barela dnevno, još je jedan upečatljiv primjer. Godinama se smatralo najranjivijim objektom u industriji. Napad dronovima u septembru 2019. pogodio je više djelova postrojenja. Procjene o vremenu popravke kretale su se od nekoliko dana do nekoliko nedjelja. U praksi, proizvodnja je obnovljena za manje od dvije nedjelje, a oktobarski nivo bio je gotovo isti kao prije napada.
Obnova proizvodnje i za nekoliko mjeseci
Neki ukazuju i na obustavu američke proizvodnje iz škriljaca tokom pandemije. Tada je proizvodnja pala za oko milion barela dnevno i trebalo joj je oko 15 mjeseci da se oporavi. Međutim, veliki dio tog pada vjerovatno je posljedica smanjenog bušenja, a ne trajnog oštećenja bušotina.
Pritom, geologija škriljaca nije uporediva sa konvencionalnim ležištima. Bušotine koje koriste ubrizgavanje pare, naročito kod teške nafte u Kanadi, zahtijevaju održavanje temperature tokom zastoja, inače se sporije oporavljaju. Slično, prekid ubrizgavanja gasa ili vode može smanjiti pritisak i produžiti povratak proizvodnje.
Ipak, postoje brojni primjeri gdje je proizvodnja nakon zastoja brzo obnovljena. Najjasniji je Saudi Aramco. Ta kompanija je često naglo povećavala ili smanjivala proizvodnju u skladu sa tržišnim kretanjima. Tokom Zalivskih ratova povećala je proizvodnju za dva miliona barela dnevno. U prvom ratu u roku od mjesec dana, a u drugom u roku od tri mjeseca.
Ne ignorisati lekcije
Od 1990. Saudijska Arabija je više od sedam puta povećala proizvodnju za više od milion barela dnevno u roku od dva mjeseca. To sugeriše da je procjena od dvije godine za oporavak tri miliona barela dnevno vjerovatno previše pesimistična. Za druge proizvođače (Irak, Kuvajt i UAE), gdje je proizvodnja obustavljena zbog nedostatka skladišnog prostora, dodatni napori vjerovatno neće biti veliki. Posebno ako Hormuški moreuz ne ostane zatvoren duže od nekoliko mjeseci.
Tačan kraj blokade ostaje neizvjestan, kao i budući tok cijena. Obnavljanje pomorskog saobraćaja vjerovatno će brzo sniziti cijene. Ali bi moglo proći nekoliko mjeseci prije nego što se vrate na nivo prije sukoba, čak i uz brzu obnovu proizvodnje.
Ipak, oni koji investiraju pod pretpostavkom da će proizvodnja biti van funkcije i do dvije godine i da će cijene ostati visoke isto toliko, vjerovatno će se razočarati. Kao što su se mnogi razočarali početkom 1980-ih, kada su vjerovali da će cijene, nakon što su se utrostručile, nastaviti da rastu. Tada su izgubljene desetine milijardi dolara, posebno na projektima sintetičkih goriva. Ali, vjerovatno će ovaj put gubici biti manji. Ipak, ne bi bio prvi put da se lekcije iz historije ignorišu.
Michael Lynch, saradnik Forbesa
Datum i vrijeme objave: 07.05.2026 – 08:30 sati
