Rođena sa 28 nedelja sa samo 1100 grama, odvojena od porodice i odrasla u bolničkim sobama, Aleksandra Vukašinović danas vodi najvažniju bitku u svom životu. Dok se bori sa sa jakim grčevima i bolovima, ova hrabra devojka studira za fakultet i sanja samo o jednom, da jednog dana stane na svoje noge i stvori topao dom kakav nikada nije imala.
Život Aleksandre Vukašinović (24) iz Aranđelovca bio je sve samo ne lak od prvog daha. Prerano rođena, u 28. nedelji trudnoće, teška samo 1100 grama, počela je prvu borbu u hladnom inkubatoru gde je provela prva dva i po meseca života. Zbog teških komplikacija tokom trudnoće majke, koja se borila sa lupusom, epilepsijom i visokim krvnim pritiskom, Aleksandra je doživjela asfiksiju porođaja, respiratorni distres sindrom i periventrikularno krvarenje. To su bili oštri pokazatelji dijagnoze koja će trajno obilježiti njen život: cerebralna paraliza.
Dijagnoza je službeno potvrđena 2001. godine u Zavodu za zdravstvenu zaštitu majke i djeteta. od tog trenutka, Aleksandrino detinjstvo gubi bezbrižnost i ona se seli u rehabilitacione centre.
– Do sedme godine moj ritam je bio takav da sam tri mjeseca bila na rehabilitaciji i tri mjeseca kod kuće. Od svoje sedme godine, kada je krenula škola, vraćala sam se kući samo za praznike i vikende. Više se sećam trenutaka, mirisa i lica iz bolnice nego iz kuće u kojoj sam rođen – Aleksandra započinje svoju šokantnu ispovest rečima koje sežu pravo u srce.
U Specijalnoj bolnici za cerebralnu paralizu i razvojnu neurologiju u Beogradu bila je podvrgnuta intenzivnim fizikalnim, radnim, defektološkim i logopedskim tretmanima. Osuđena na rano odvajanje od porodice, tražila je toplinu i majčin zagrljaj od onih koji su brinuli o njoj.
– Pozvao sam medicinsku sestru, moju omiljenu, “mama Ilić”. Kada ste dijete i provodite mjesece daleko od kuće, povezujete se s ljudima koji vas njeguju. Moja majka od mog rođenja ima ozbiljnih zdravstvenih problema sa bubrezima i epilepsijom. Nažalost, nisam uspeo da izgradim duboku emocionalnu vezu sa njom, nije mogla da brine o meni na taj način. Preminula je 2023. godine – tiho priča Aleksandra.
‘, backScript: ‘https://cdn2.midas-network.com/Scripts/midasWidget-25-1099-11898.js’ } googletag.cmd.push(function(){function e
Gimnazija, smer tehničke pripreme za grafičku produkciju u Novom Sadu, donela je nove izazove. Bio je to jedini redovni kurs na koji je mogla da se upiše, ali odsustvo od kuće donelo je dodatnu usamljenost.
– Škola u Novom Sadu je u tom smislu bila još teža. Kući sam išla tek kad mi je pozlilo. Za mog djeda, moj povratak kući bio je pretežak – i finansijski i fizički. Kod kuće je imao bolesnu kćer o kojoj je morao sam da brine. Bilo je i svađa, i teških reči, i teških trenutaka… Ponekad je to bilo nepodnošljivo, ali ja mu ništa ne zamjeram. Razumem ga, nosio je ogroman teret na leđima – rekla je Aleksandra.
Da stvar bude gora, njen otac nije pokazao razumijevanje za odgovornost prema djetetu.
– Moj otac je posebna priča. Zapravo, nisam ga ni upoznao. Sećam se da sam ga video na sudu samo nekoliko puta. Sjećam se njegovih plavih očiju, sijede kose i nervoznog hoda. Nikada mi u životu nije prišao, niti me pitao kako sam, kako živim, da li mi nešto treba. Samo je vređao moju majku i baku… – objasnila je.
Po završetku srednje škole Aleksandra je napravila pauzu. Željela je da nadoknadi propušteno vrijeme sa svojom porodicom. Ali borba za budućnost naterala ju je da krene dalje. Prošle godine upisala je Filozofski fakultet u Novom Sadu, smer pedagog.
– Fakultet sam upisao pre svega da ne bih bio na teretu bake i dede. Upisala sam pedagogiju jer neizmjerno volim djecu i rad sa njima. Dok sam boravio u Sokobanjskoj, posmatrao sam rad pedagoga i defektologa i video koliko ova podrška znači maloj deci. To me je duboko dirnulo. Želim da pružim ruku djetetu i kažem mu da nije samo – rekla je sa nadom u glasu.
Međutim, tijelo je počelo klonuti pod teretom godina i teške dijagnoze. Kako Aleksandra objašnjava, cerebralna paraliza je surova bolest: “Uspeh i napredak se veoma teško i sporo postižu, a pogoršanje dolazi preko noći”.
Poslednjih meseci Aleksandrino stanje se drastično pogoršalo. Snažan grč prožima cijelo tijelo, lijekovi pružaju minimalno olakšanje tek toliko da spriječe nekontrolisane trzaje, a hronični bolovi u vratnoj kičmi i trnci u rukama postali su njena svakodnevica..
– Imam dosta grčeva… – kroz suze priča Aleksandra dok zove iz Bukovičke banje:
– Trenutno sam na rehabilitaciji, sa mnom rade dva terapeuta, vježbaju me, jer jedna osoba jednostavno ne može sama da se izbori sa grčem u mišićima.
Glavni motiv da se upravo sada upusti u svoju najveću životnu borbu je surova realnost koja je čeka.
– Moj deda je star, ima 75 godina. Baka je teško bolesna i ima demenciju. Znam da to neće biti zauvek. Zato sam se sada upustio u ovu operaciju. Moram da postanem što sposobnija i samostalnija za dan kada njih ne bude, jer nemam nikog drugog u životu. Bukvalno niko – sažela je svu surovu stvarnost u jednu rečenicu.
Rješenje Aleksandrinih teških deformiteta, kontraktura kuka i koljena i jakih grčeva je kompleksno operativno liječenje u Turskoj, nakon čega slijedi višemjesečni intenzivan rehabilitacijski oporavak u specijaliziranim ustanovama.
– Svi misle da ću nakon operacije u Turskoj samo ustati i hodati sama. Nije tako jednostavno i ja sam realan. I nadam se iz sve snage, ali to niko unaprijed ne garantuje. Ono što je sigurno je da će mi nakon operacije noge biti potpuno ispravljene i da ću uz rehabilitaciju moći stabilno da stojim. I vjerujem u jedno: gdje ima stajališta, ima i stepenica! Boriću se svom snagom da se to ostvari – borbeno je rekla.
Za ovaj poduhvat su potrebna ogromna finansijska sredstva, koja njena porodica nema. Ukupni iznos pokriva operacije u inostranstvu, postoperativni oporavak, termalni tretman, ortopedska i medicinska pomagala, lijekove i troškove smještaja i putovanja.
– Za kompletan proces potrebno mi je nešto manje od 9.300.000 dinara (tačnije 9.266.800 dinara). Još nisam zvanično zakazala operaciju iz čistog straha da neću prikupiti dovoljno novca. Čim budem bliže cilju, zakazaću – iskrena je Aleksandra.
I pored svih ožiljaka na duši i telu, ova mlada devojka ne gubi veru u ljude i bolju budućnost. Njena najveća želja nije materijalno bogatstvo, već ono što mnogi uzimaju zdravo za gotovo, toplina doma.
– Moja najveća želja je da jednog dana imam svoje dete i muža. Da budem brižna, sposobna majka i žena. Da sa svojim detetom izgradim sve ono lepo što nisam imala prilike da doživim i izgradim sa svojom mamom… – zaključila je Aleksandra, a u njenom srcu ostaje nada da će joj se želja ostvariti.
Aleksandra je krenula u borbu. Svoju nesalomivu volju pokazala je upisom na fakultet i boreći se sa svakim novim danom i bolom. Sada je red na nas. Ne dozvolimo ovoj hrabroj devojci da ostane sama u svojoj najvažnijoj borbi. Budimo njena snaga!
KAKO MOŽETE POMOĆI ALEKSANDRI?
Pomozimo Aleksandri Vukašinović da ode na operaciju i dobije šansu za samostalan život!
- SMS poruka: Pošaljite 1977. na 3030 (Cena poruke je 200 dinara, PDV se ne naplaćuje)
- Dinarski račun: 160-6000002498839-80
- Devizni račun: 160-6000002499588-64
- IBAN: RS35160600000249958864
- SWIFT/BIC: DBDBRSBG
Svrha uplate: Za Aleksandru! Budimo humani!
(Telegraf.rs)
<% shareCounter %>
Podijelite to